U središtu ovog iznimnog dokumentarca, koji je premijerno prikazan na ZagrebDoxu i hvaljen od strane kritike kao jedan od najintimnijih domaćih filmova posljednjih godina, nalazi se nevjerojatna ženska linija koja je neizbrisivo oblikovala hrvatsku kulturnu scenu.
Priča započinje s legendarnom šukunbakom, Zofkom Kveder, književnicom, publicistkinjom i jednom od prvih borkinja za ženska prava na ovim prostorima, koja je svojim radom i stavovima bila daleko ispred svog vremena. Njezino naslijeđe nastavlja baka, Sunčana Škrinjarić, jedna od najvoljenijih hrvatskih autorica za djecu, čija su djela, poput "Plesne haljine žutog maslačka", odgojila generacije. Treća u nizu je majka, Sanja Pilić, iznimno popularna i nagrađivana suvremena književnica, a krug zatvara sama autorica filma, priznata fotografkinja Vladimira Spindler. Film otkriva kako su sve te žene, osim izvanrednog umjetničkog gena, dijelile i sudbinu nesretnih ljubavnih odnosa i teške borbe samohranih majki za egzistenciju i priznanje.
Pretvarajući obiteljsku arhivu, sjećanja, memoare i bolno iskrene razgovore u dirljivo filmsko svjedočanstvo te okrećući objektiv prema vlastitoj nutrini i povijesti svoje obitelji, autorica ne pokušava stvoriti idealizirani portret. Naprotiv, ona hrabro progovara o onome što naziva "obiteljskim prokletstvom", ponavljajućim obrascima koji su njezine pretkinje, a i nju samu, vodili u slične životne situacije. Kroz film se postavlja univerzalno pitanje koje nadilazi zidove njihovog obiteljskog stana u Hebrangovoj ulici, doma ove obitelji od 1926. godine: koliko smo uvjetovani genima, a koliko vlastitim odlukama? Film tako postaje svojevrsna autoričina terapija, pokušaj da razumije prošlost kako bi svojoj djeci ostavila "čišće" naslijeđe, oslobođeno tereta prethodnih generacija.
"Geni moje djece" više je od obiteljske kronike; to je moćna priča o težini ženske emancipacije kroz različita povijesna razdoblja. Sudbina Zofke Kveder, koja je zbog neprihvaćanja muškog društva često morala pisati pod pseudonimom, oštar je kontrast današnjem vremenu, no film suptilno pokazuje kako se neke bitke za žensku neovisnost i dalje vode, samo na drugačijim frontama. Prostor stana u centru Zagreba postaje peti protagonist filma, nijemi svjedok svih radosti, tuga, stvaralačkih muka i životnih borbi koje su se odvijale unutar njegovih zidova. Upravo ta autentičnost i intimnost daju filmu snagu koja gledatelja duboko pogađa, jer iako je priča specifična, njezine su teme, od obiteljskih odnosa do potrage za vlastitim identitetom, svima bliske.
Film ne bježi od teških tema poput siromaštva, gubitka djeteta, depresije i osjećaja nepripadnosti, čineći ga brutalno iskrenim, ali i pročišćujućim iskustvom. Kritičar Hrvoje Krstičević ocijenio ga je kao djelo koje "otvoreno i nepretenciozno dotiče sve disfunkcionalne postaje u obiteljskim međuodnosima, bolno poznate u svim slojevima našeg društva".
Prikazan na festivalima poput Liburnia Film Festivala, film je potvrdio svoj status važnog dokumentarnog ostvarenja koje pruža jedinstven uvid ne samo u privatne živote velikih umjetnica, već i u širi društveni kontekst položaja žene kroz stoljeće. Večerašnje prikazivanje prilika je da zavirite u svijet iznimnih žena čija je umjetnost obogatila sve nas, a čiji su životi bili ispunjeni borbom iz koje se rodila nesalomljiva snaga.
Otvori KEKS Pay
