U povodu 130. obljetnice rođenja i 50 godina smrti slikara Jerolima Miše (Split, 25. rujna 1890. – Split, 14. rujna 1970.), Moderna galerija ovogodišnji program zaključuje retrospektivom tog velikana hrvatskog slikarstva. Naslovljena “Jerolim Miše: od buntovnika do barda” u autorskom konceptu dr. sc. Ane Šeparović iz Leksikografskog zavoda, a čija je kustosica Lada Bošnjak Velagić, izložba donosi oko 120 djela – najviše iz fundusa Moderne galerije i Galerije umjetnina u Splitu, dok je dio i od privatnih posuđivača među kojima su i nasljednici Jerolima Miše.
– Izložena su djela koja otprije čine kanon hrvatskog slikarstva (kao “Siroče” iz 1929.), ali i neka novootkrivena za koja se dugo mislilo da su izgubljena – poput “Autoportreta” iz 1914., od kojeg smo imali samo reprodukciju iz onoga vremena. Izložba želi napraviti odmak od starih tumačenja koja su umjetnost gledala kroz prizmu genijalnih umjetnika i remek-djela te odvojeno od političkog i društvenog konteksta. Po meni to je posve krivo i sada nastojimo pokazati Mišin opus problemski i kritički, promatramo djela kao proizvod svoga vremena u kojem se odražavaju društvene idejne, filozofske, svjetonazorske i političke silnice. Izložba je ne samo problemski prikaz opusa, već priča priču o jednom vremenu, bez uljepšavanja i bez zaobilaženja teških tema. To ćemo ostvariti koncepcijom temeljenom na suprotstavljanju slike i teksta – slike će pratiti tekstovi – što Mišini, što njegovih suvremenika (poput Krleže), a taj odnos slike i riječi uputit će na brojne povijesne, političke i svjetonazorske fenomene – objašnjava dr. sc. Ana Šeparović, autorica i monografije o Miši u kojoj spominje i njegove nemirne početke, školovanje i boravke u Rimu i Firenci gdje se družio s Meštrovićem, slikao Andrića i Ujevića.
– Kolebao se između književnosti i likovnosti, no prevagnulo je slikarstvo. Upisuje zagrebačku Akademiju, no na početku se odmah predstavlja kao buntovnik i kao student prve godine 1911. objavljuje izrazito kritički članak o umjetnosti svoga profesora M. Cl. Crnčića. Optužuje ga da su njegovi morski pejzaži “turističko slikarstvo” i smatra to slikarstvo lažnim – jer Crnčić kao sjevernjak i kontinentalac, prema Mišinim riječima, nije u stanju proživjeti na pravi način to podneblje. Zaključujemo da, prema Miši, ekskluzivu za slikanje Dalmacije imaju samo Dalmatinci. Taj njegov članak nalazi se i u knjizi koja je ovih dana ugledala svjetlo dana. Kako se Miše cijeloga života bavio i pisanjem likovnih kritika, u knjizi “Jerolim Miše: dokumenti vrijeme kritike”, okupila sam 50-ak njegovih kritika, a knjiga je izašla u ediciji Povijest moderne galerije – kaže dr. sc. Šeparović pa nastavlja:
– Iz Zagreba stoga Miše odlazi u Rim, gdje se 1912. pridružuje Meštrovićevu krugu, u kojem je vladao snažan zanos jugoslavenskom idejom. U tom krugu su se kretali i Ujević i Andrić te ih Miše portretira – ni jedan od tih portreta nije sačuvan. Ujevića imamo kao reprodukciju iz 1920., a od Andrićeva portreta ni to, imamo samo svjedočanstvo iz pisma. Susreću se 1918. u Krapini gdje je Miše nastavnik, a Andrić provodi neko vrijeme na oporavku. Miše ga slika, a u slikarovu pismu sačuvan je opis slike, pa je uz malo mašte možemo zamisliti: “Andrić sjedi do prozora koji je zastrt dosta gustom zavjesom. Skoro sav je u slici, do koljena. U neodređenom je svjetlu. Nekakav spleen.”
Naime, dosta je toga iz njegova ranijeg stvaralaštva izgubljeno. Tu najveću krivnju snosi, smatra dr. sc. Šeparović, naša povijest umjetnosti koja je dugo secesijsku morfologiju odbacivala kao manje vrijednu, a Miše se tih ranih godina izražava hibridnim stilom na razmeđu secesije, simbolizma i ekspresionizma. Tih, 1910-ih, on slika portrete i figuralne kompozicije, a upravo je takve kompozicije povijest umjetnosti prezrela, zbog čega su, pretpostavlja se, trunule na tavanima i odbacivale su se kao bezvrijedne. Od takvih djela sačuvana je samo “Strast” iz 1914., koju ćemo vidjeti na izložbi.
– U tom ranom razdoblju Miše živi u provinciji i tek se bori za mjesto u društvenom i likovnom životu. Odnosi moći tada mu, jasno, ne odgovaraju pa se predstavlja kao buntovnik koji ruši stare vrijednosti. S vremenom stječe društvenu i stručnu afirmaciju i penje se na ljestvici, sve do poslijeratnoga razdoblja kada kao uvaženi profesor na ALU i član JAZU-a postaje dio likovnog establišmenta – bard. Tada se pak zastupanjem konzervativnih vrijednosti zalaže za očuvanje statusa quo jer mu odnosi moći tada itekako idu u prilog te napada mlade progresivne umjetnike, poput Kožarića – govori dr. sc. Ane Šeparović o njegovu karakteru. U prvotnoj buntovničkoj fazi kreće se u grupi mladih umjetnika oko Proljetnoga salona koji protestiraju protiv “starih”, odnosno onih koji vladaju likovnom scenom. Kako bi se prikazali što progresivnijima, čak se zalažu za ženska prava.
– Tako je 1916. u okviru Proljetnoga salona organizirana izložba dviju ženskih umjetnica – prva skupna ženska izložba na hrvatskom teritoriju. Tih godina Miše piše kako je potrebno “da i žena uđe u naš društveni život”, što u onome kontekstu funkcionira kao feministički istup. Međutim, kada Miše jednom zauzme društvenu poziciju i postane ugledni slikar, uskraćuje umjetnicama svoju podršku. Štoviše, kada se 1928. hrvatske umjetnice okupljaju u Klub likovnih umjetnica i organiziraju prvu izložbu, Miše u prikazu te izložbe ismijava ne samo njihovo slikarstvo već i ideju da se žene bave slikarstvom – kaže dr. sc. Šeparović govoreći i o pismima koja joj je ustupila Mišina obitelj, datiranih u 1922. kada je bio na studijskom putovanju po Njemačkoj. Piše ih supruzi i zgraža se nad razvratom Berlina i opet govori o poimanju rodnih uloga.
– Na ulicama Berlina tada je prvi put vidio da se dvije žene ili dva muškarca drže za ruke i ljube. Nakon toga slika sliku “Akti” (1924.) koja je nedvosmisleni prikaz lezbijske ljubavi. Na izložbi ćemo uz nju izložiti i odlomak iz pisma u kojem izražava zgroženost tim prizorima, no slika govori nešto sasvim drugo. Nju se može proglasiti slikom s najvišom razinom postignute intimnosti u njegovu opusu. Postavlja se pitanje je li riječ o sablažnjenosti ili o fascinaciji, nelagodi ili oduševljenju. Brojni su slikari slikali lezbijske prizore – Schiele, Lautrec. Naime, prizori lezbijske ljubavi muškarcu sugeriraju ulazak u “ženske sfere”, egzotičnog i erotiziranog muškarcima skrivenog svijeta, a istovremeno i sigurnu zonu koja isključuju sve, po muški ego negativne popratne pojave heteroseksualnog spolnoga čina – kaže dr.sc. Šeparović.
Miše je svoje mjesto u kanonu hrvatske umjetnosti stekao za života, no cilj je ove izložbe ponuditi nova čitanja opusa i demistificirati stare ocjene poput onih da su njegovi portreti iznimne psihološke studije. – Oni to jesu, ali takve ocjene prikrivaju činjenicu da su u njegovim prikazima itekako prisutni stereotipi, i to rodni i klasni. Tako ćemo na portretima žena uočiti kako su žene uvijek pognute, spuštena pogleda, što daje dojam podložnosti, dok će muški portreti biti frontalni, direktnoga pogleda, što sugerira samouvjerenost. Pučke žene jedu, pripremaju hranu, suše veš, dok građanska elita na slikama čita, piše, slika. Takvi stereotipi dominiraju Mišinim postupkom i to je stvar koju moramo osvijestiti ne samo kod promatranja njegovih portreta jer to upućuje na činjenicu da je to bila dominantna prikazivačka paradigma hrvatske međuratne umjetnosti – zaključuje dr. sc. Šeparović.
Ništa čudno. Često nas fasciniraju čudne pojave i deformacije.