Sfinga, mistično stvorenje lavljeg tijela, velik je dio našeg mitološkog imaginarija. Kada zamislimo sfingu, prvo što nam pada na pamet nijeme su čuvarice hramova i posljednjih počivališta egipatskih faraona. Pronalazimo tamo nekoliko vrsta – androsfingama nazivamo one s ljudskom, obično muškom glavom, kriosfingama s ovnovom, a hijerosfingama one s lavljim tijelom te sokolovom ili jastrebovom glavom. No iz Egipta sfinga je stigla i u antičku Grčku – tamošnje su sfinge imale ženska lica na lavljem tijelu, ali i krila.
Tako i njeno ime dolazi iz starogrčkog jezika, od glagola koji znači “zadaviti” – jer ako vam sfinga prepriječi put, a ne znate odgovor na njenu zagonetku, crno vam se piše. Takvu je sudbinu, pripovijeda Sofoklo, za dlaku izbjegao kralj Edip kod Tebe, kog sfinga upita: “Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?”, da bi se zapanjena njegovim odgovorom: “Čovjek” strmoglavila u vlastitu smrt. No manje je poznato i da i mi u Hrvatskoj imamo svoje sfinge – neke su otete s egipatskog pijeska, a neke isklesane u spomen na velike ljubavi. Prije više od 1700 godina rimski car Dioklecijan, čiju monumentalnu palaču nalazimo u Splitu, sa svojih je egipatskih pohoda tako donio brojne artefakte, uključujući, dakako, i sfinge. Najpoznatija, ona s Peristila, smatra se, potječe iz razdoblja faraona Tutmozisa III. i stara je oko 3500 godina. Napravljena je od crnog granita, tijelo joj je lavlje, a glava i ruke ljudski. U Splitu je za sada pronađeno dvanaest različitih sfingi – neke su bolje očuvane, dok druge nisu bile te sreće. Tijekom stoljeća razmještane su, sakrivane i ponovno pronalažene, a kaže nam povjesničar umjetnosti Joško Belamarić, oštećene su bivale u obračunu kršćanstva s poganskim tragovima u Dioklecijanovoj palači. Belamarić, autor knjige “Sfinga na Peristilu”, otkrio nam je okolnosti pod kojima su otkrivane te fantastične zvijeri.
– Prva, bijela, nađena je pri kopanju cisterne u dvorištu palače Cindro te 1875. prenesena u Arheološki muzej. Nedostaju joj glava i stražnji dio postolja, a iz hijeroglifskog natpisa na prsima možemo je datirati u vrijeme Amenofisa III. Poznata je osobito sfinga od crnog granita, koja se i danas nalazi pred ulazom u Mali hram palače, a pronađena je u ljeto 1932., pri rušenju kuće u Krešimirovoj ulici. Jedna je egipatska glava, od crvenkastog granita, uzidana u samu kuću Gotovac u sjevernom dijelu palače. Ima dobro očuvano lice, izraženih je očiju i senzualnih usana, karakterističnih za doba Ptolomejevića. Dvanaesta, posljednja od splitskih sfingi, odnosno njena glava, pronađena je 1996. u Đardinu, izvan Zlatnih vrata – kazao je Belamarić, koji se zalaže i za stvaranje muzeja Dioklecijanovih egipatskih uspomena, kojima je taj svemoćni Ilir-car uresio svoj dom.
Ima i Dubrovnik svoje sfinge – na kapitelima klaustra Male braće, piše fra Stipe Nosić, uz kršćanske motive i simbole, pronalazimo isklesane i brojne mitološke figure, poput zmajeva i slavenskih božanstava. Tu se, voljom nekog od neznanih klesara, našla i sfinga, na četvrtom kapitelu, ukrašenom dijelu na vrhu jednog od stupova u klaustru. Prikazana je dvojako – gledajući kapitel sa zapadne strane, vidimo biće s licem djevojke, tijelom lava i krilima ptice – dok nam se s druge strane ukazuje bradato lice muškarca. Još jedna dubrovačka sfinga nalazi se u vrtu vile Čingrija na Boninovu. U toj su se kući zanimljive povijesti navodno tijekom Drugog svjetskog rata okupljali Talijani pa Nijemci i ustaše, ali i masoni. Za njenog se posljednjeg vlasnika Melka Čingriju tako tvrdi da je dao isklesati sfingu u svom dvorištu upravo kao simbol pripadnosti loži slobodnih zidara.
U Arheološkom muzeju u Zadru čuva se kolekcija od šest skulptura sfingi iz Nina, odnosno rimske Enone, pronađenih u 19 stoljeću. Izrađene su od vapnenca, visine tek od 17 do 40 centimetara te imaju krila. U Drugom svjetskom ratu, kada je u bombardiranju stradala upravna zgrada Arheološkog muzeja, navode Nikola Cesarik i David Štrmelj u jednom od rijetkih radova o ninskim sfingama, nestala je dokumentacija o artefaktima tog muzeja pa tako i o ninskim sfingama. Nepoznati su stoga i točno mjesto i okolnosti njihova pronalaska.
– Sfinge su imale ulogu čuvara hramova, grobnica i posmrtnih kapela. Motiv sfinge odmah asocira na Egipat, ali javlja se i na području Sirije i Mezopotamije, na otoku Kreti, u Grčkoj i potom Rimu. U helenističkom i rimskom svijetu one su dio dekoracije pogrebnih spomenika, a i ninske sfinge su funeralne, pogrebne skulpture, dio kruništa nadgrobnih spomenika – kaže dr. sc. Kornelija A. Giunio, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja u Zadru.
U zadarskom kvartu Brodarica pak nalazimo najveću sfingu ovih prostora. U perivoju je Ville Atilije, a pripovijeda o ljubavi. Sagradio ju je 1918. zadarski konzervator i slikar Giovanni Smirich, kažu, u zajedničkom pothvatu sa svojim vrtlarom, u spomen na voljenu suprugu nakon njene smrti. Napravljena je od betona, među šapama je nekoć držala mač, a pred njom je bilo i jezerce sa zlatnim ribicama.
Dugo je bila zapostavljena, oštetilo ju je vrijeme i nemar, avanturisti koji su se po njoj uspinjali i huligani koji su je ispisali grafitima. A oko nje su se tijekom ovih stotinu godina isprele mnoge legende – govorkalo se da je sfinga napravljena baš u liku kontese Atillije Spineda de Catanei, Smiricheve supruge, što je ipak kasnije opovrgnuto. Drugi pak zlobni glasovi, gledajući sfingino lice, šaptali su da je Atillia zasigurno bila toliko ružna da je Smirich nije puštao iz kuće. Neki su povjerovali u glasine da sfinga čuva neprocjenjivo blago ili možda grobnicu pa su oko sfinge kopali i nanijeli joj štetu. Ipak, mnogima je omiljena ona romantična urbana legenda da će vam zadarska sfinga, ako je posjetite, ispuniti ljubavne želje. Ovog rujna na njoj su započeti i arheološki radovi koje provodi Konzervatorski odjel u Zadru, a nakon njihova istraživanja sfinga će biti restaurirana i bit će joj vraćen stari sjaj.
