Lorin Maazel jedan je od onih velikih dirigenata zbog kojih se riječ maestro izgovara sa strahopoštovanjem. On je živi spomenik i legenda, a tako se i ponaša. Štedljiv je i s riječima i s dirigentskim pokretima, ali što kaže i što odsvira utoliko više vrijedi.
Karijera mu traje više od sedam desetljeća. Bio je čudo od djeteta, violinist, dirigent, skladatelj. U ožujku je navršio 83 godine. Ispod maske umornog lica i pospanih očiju još je uvijek vrlo živ duh koji tihim glasom snažno nadahnjuje.
Maestro Maazel nije samo glazbenik nego je i izvrstan matematičar i šahist, a sve to služi razvoju logičnog razmišljanja koje danas ljudi toliko izbjegavaju. Nakon što pažljivo sasluša pitanje, na trenutak zastane, zažmiri, a onda vam kaže odgovor koji redovito ne zahtijeva potpitanja. Lijepo sročene rečenice teku lagano kao plod sređenih, temeljitih i logičnih misli. Baš kao i glazbeni stavci koje dirigira, rečenice koje Maazel izgovara uvijek su lijepo zaokružene fraze s nedvosmislenom i čvrstom točkom na kraju.
Skromni nomadski život umjetnika
Bila je topla, gotovo vruća večer u parku dvorca Schönbrunn, dva dana prije velikog spektakla, desetog koncerta bečkih filharmoničara u tom predivnom okruženju. Međutim, već je bilo vrlo izvjesno da će na dan koncerta biti hladno i vjetrovito i da će čitav dan padati kiša. Maestro Maazel zbog toga se nije previše uzbuđivao.
– Tko želi udoban život i uvijek dobre uvjete za rad, taj ne postaje muzičar – rekao je o tome. Požalio se ipak na sve zamornija putovanja zbog svijeta koji nameće sve strože mjere sigurnosti. No biti uvijek spreman otići s točke A na točku B dio je dirigentskog posla i bez toga stvar ne bi funkcionirala, objasnio je maestro.
Ambijent u kojem smo razgovarali u pauzi između dva pokusa za koncert, na kojem su se svirala uglavnom djela ovogodišnjih jubilaraca Wagnera i Verdija, bio je baš prikladan za priču o nomadskom životu glazbenika. Dnevni boravak i privremeni dom tih je dana maestru Maazelu u schönbrunnskom parku bila jedna kamp-prikolica, sasvim običan model, bez luksuza. Na stolu ga je dočekao samo pladanj s nekoliko vrsta sira, voća i boca vina.
Sjećanja na prethodnih pet koncerata u Zagrebu nisu se pokazala poticajnima za početak razgovora. Nastupao je Maazel čak i u Ciboni sa Zagrebačkom filharmonijom i goranovcima u danima Univerzijade 1987. godine. Od nastupa u Lisinskom ja naročito pamtim gostovanja s Izraelskom filharmonijom, kada je na programu bila Mahlerova Peta, te s Minhenskom filharmonijom kojoj je od prošle sezone ponovno šef-dirigent.
Na pokušaje podsjećanja na Zagreb maestro samo odgovara: \"Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim\".
Raspao bi se da se zaustavi
Doista je nevjerojatan podatak da je ove godine dirigirao više koncerata u više različitih zemalja nego ikad prije u karijeri. Slaže se da i za njega, kao i njemu slične umjetnike, vrijedi onaj strah da bi se u slučaju nagla zaustavljanja jednostavno raspali.
Među tim zemljama i gradovima koje Maazel ove godine obilazi bit će Hrvatska i Zagreb. Maazel i bečki filharmoničari 27. rujna u Lisinskom nastupaju na otvaranju nove sezone, prve u EU, Zagrebačke filharmonije. I samom se maestru svidjelo to što će taj koncert biti dostupan redovitoj publici, osobito filharmonijskim pretplatnicima. (Koncert će biti dio Plavog ciklusa, a karte su, skupa sa svim ostalim pretplatama, već u prodaji.)
Na spomen bloga koji posljednjih godina voli pisati maestro živne i pita me jesam li čitao i onaj zapis s Wembleya? Jesam, naravno. Nakon što je obukao dres Bayerna i s Minhenskom filharmonijom snimio himnu najboljeg bavarskog kluba, Maazel je prvi put u životu bio na nogometnoj utakmici, na finalu Lige prvaka. Bio je fasciniran tom strašću, ali kaže da mu inače baš i nisu mila toliko masovna i bučna okupljanja. Osim ako on ne bira glazbu i dirigira. U nastojanju da što većem broju ljudi omogući susret s klasičnom glazbom svojevremeno je u svojoj domovini, SAD-u, i sam organizirao koncerte na stadionima i u tvorničkim halama. Nije zadovoljan smjerom u kojem se razvija Amerika. Crno-bijeli pogled na svijet i život sve je prisutniji, kaže, a samim tim sve je manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost koji nastaju i žive upravo u sivim, nejasnim područjima gdje se boje pretapaju.
Griješite, ali na svoj vlastiti način!
Prije nekoliko godina u Londonu je praizvedena i Maazelova opera \"1984.\", prema Orwellu.
– Moja je glazba jednako zastrašujuća kao i radnja tog romana, a to mi je i bio cilj, preplašiti ljude, upozoriti ih i potaknuti na razmišljanje, premda sam u tom pogledu pesimist. Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet – govori maestro.
No upravo zato što je pesimist, on je, kaže, i aktivist, a i mladima poručuje da pesimizam mora biti samo još snažniji poticaj za borbu. Ipak, vidi tračak nade za ovaj svijet jer ona šačica manipulatora i moćnika koja nas je dovde dovela također želi opstati. Dakle, spasiti nas mogu samo oni koji su nas i doveli do ruba propasti.
Onako kako se na kraju života, uvjeren je Maazel, Richard Wagner sabrao i spašavao svoju ljudskost i dušu skladajući Parsifala kao pokajanje. Rabinov sin Hermann Levi sasvim sigurno nije slučajno izabran da dirigira to djelo – uvjeren je Maazel.
U Zagrebu će dirigirati glazbu Čajkovskog i Šostakoviča. Ipak, prije bečkog koncerta, kojim su se slavili 200. rođendani dvojice opernih velikana, pitam maestra koji mu je draži.
– Ne mogu to reći, s obojicom sam doživio toliko lijepih trenutaka. Ali, kad bih pod prijetnjom smrću morao izabrati hoće li nestati Wagnerova ili Verdijeva glazba... ne, ne mogu!
