S idejom da u godinu dana nauči bugarski jezik, katalonski pisac i prevoditelj Marc Casals došao je u Sofiju, zaljubio se u Balkan i ostao dvadeset godina. Od tada je živio u Sarajevu, Zadru, Cavtatu, Zagrebu, odnedavno je u Ljubljani, a u Zagrebu je upravo predstavljen njegov prijevod "Proklete avlije" Ive Andrića na španjolski jezik, što je i povodom ovom razgovoru.
"Prokleta avlija" je prepuna slojevitih simbola i specifične atmosfere. Koliko vam je trebalo da njezinu melankoliju i ritam pretočite na španjolski jezik?
Jako sam ponosan što sam preveo "Prokletu avliju". Međutim, moram objasniti da u ovom izdanju "Prokletu avliju" prati još 16 priča smještenih u staru Bosnu, uključujući "Put Alije Đerzeleza", "Mustafu Madžara" i većinu Andrićevih pripovijedaka čiji su glavni likovi franjevci. "Prokleta avlija" je na kraju knjige, tako da, kada sam stigao do nje, već sam manje-više imao jasnu predodžbu o jeziku i tonu teksta.
Andrićev jezik vrvi turcizmima, lokalizmima i povijesnim kontekstom. Koji vam je dio zadao najveću prevoditeljsku glavobolju?
Upravo ti turcizmi bili su jako problematični, jer mnogih nije bilo čak ni u rječnicima turcizama, ne znam je li to zato što Andrić nije poznavao osmanski turski ili zato što ih je možda pronašao u veoma starim dokumentima. Srećom, imao sam pomoć sarajevske osmanistice Amile Buturović i tuzlanskog orijentalista Dženana Smajića. Drugi problem bio je dati jeziku potrebnu dozu arhaičnosti i, naravno, prenijeti na španjolski svu narativnu snagu i živost koja karakterizira Andrićevo djelo.
Kako španjolskoj publici, koja možda nema duboko predznanje o povijesti Balkana i Otomanskog Carstva, približiti taj specifični andrićevski mikroprostor avlije?
S obzirom na to da je i dio Španjolske tijekom nekoliko stoljeća pripadao Al-Andalusu, recimo da nam te orijentalne atmosfere nisu potpuno nepoznate. Osim toga, u španjolskom postoji mnogo arabizama koji omogućavaju da se prenese taj "boj", i njih sam dosta koristio. Što se tiče kulturnih pitanja, u neke dijelove sam uveo mala objašnjenja unutar samog teksta nastojeći da to ne naruši tok rečenice, a kada to nije bilo moguće, stavljao sam fusnote. Naravno, sve to ne podiže znanje španjolskog čitatelja na nivo hrvatskoga, ali mu ipak pomaže da bolje razumije djelo.
Koliko jezika zapravo tečno govorite?
Osim katalonskog, koji mi je maternji jezik, i španjolskog, govorim engleski, francuski, talijanski, hrvatski i bugarski. S bugarskog i prevodim i prevoditelj sam Georgija Gospodinova na katalonski. Trenutačno pak vodim pravu bitku sa slovenskim i zasad on pobjeđuje – ne u razumijevanju, nego kada je riječ o govoru – ali ne odustajem. Volio bih naučiti i albanski i grčki, ali već sam u određenim godinama i ne znam je li moj mozak još sposoban za toliko toga.
Kaže se da je talent za jezike zapisan u genima. Od koga ste naslijedili ljubav prema riječima?
Iskreno rečeno, u mojoj obitelji i nisu baš ljudi od jezika. Moj pokojni otac dobro je govorio francuski, ali bio je arhitekt i književnost ga nije zanimala. Moja majka pak cijeli život puno čita i od nje sam naslijedio tu ljubav prema riječima, ali nema nikakav talent za jezike.
Što je to točno privuklo Španjolca k Balkanu i natjeralo vas da spakirate kofere i krenete prema jugoistoku Europe?
Kad sam završio Fakultet za prevođenje na Univerzitetu Pompeu Fabra u Barceloni, učinilo mi se da bi dobra profesionalna prilika bila raditi kao prevoditelj za Europsku uniju. Tada su bile još taman dvije godine do ulaska Rumunije i Bugarske u EU i preporučili su mi da naučim jedan od ta dva jezika. Izabrao sam bugarski i otišao u Sofiju s idejom da ga naučim za godinu dana, ali zaljubio sam se u regiju, odlučio ostati malo dulje i od tada je prošlo dvadeset godina!
Poslije Bugarske je uslijedio život u Sarajevu, a potom i Zadru. Kako pamtite vaš prvi sudar s hrvatskim jezikom?
Zapravo, moj prvi kontakt s hrvatskim jezikom bio je u Cavtatu gdje sam živio od 2008. do 2010. godine. Nakon Bugarske, koja je to vrijeme bila pomalo agresivna, tražio sam mir i nedostajalo mi je more. U učenju hrvatskog pomoglo mi je znanje bugarskog, koji je također slavenski jezik, pa postoji određeni broj sličnih riječi. Iako, bugarski nema padeža. Prošao sam cijeli proces stjecanja mentalne agilnosti potrebne da za svaku riječ izaberem odgovarajući padež, proces za koji se bojim da još uvijek traje.
U Sarajevu ste živjeli deset godina, koliko je taj grad utjecao na vaš rad, ali i na vaše dublje razumijevanje pisaca poput Andrića?
U Sarajevu sam proveo gotovo četvrtinu života i rekao bih da ga nosim u sebi. Otkad sam prvi put bio u Bosni, ta tragična i fascinantna zemlja ostavila je na mene snažan dojam, i odlučio sam otići tamo živjeti. Naravno, činjenica da dobro poznajem Bosnu puno je pomogla u prevođenju Andrića jer, ako knjiga govori o mjestu koje ne samo da poznaješ nego si ga i intenzivno živio, to olakšava da prijevod dobije potrebnu plastičnost i snagu.
U Sarajevu ste napisali i svoju prvu knjigu. O čemu je riječ?
Da, to je zbirka priča o 16 stvarnih Bosanaca koje dobro poznajem, većinom mojih prijatelja. Kroz njihove osobne priče, obilježene tragičnom poviješću Bosne u 20. stoljeću, te kratke povijesno-kulturne digresije, pokušavam stvoriti mozaik Bosne, barem one koju sam ja upoznao. Knjiga se zove "Kamen ostaje" i u idućim će je mjesecima u Bosni objaviti sarajevski Buybook, koji ima i distribuciju u Hrvatskoj. Postoje planovi da se ova knjiga predstavi ne samo u Sarajevu nego i ovdje u Zagrebu.
Danas živite u Ljubljani, što vas je odvelo tamo?
Od rujna 2023. do rujna 2024. živio sam u Zagrebu jer je moja partnerica Patricia Pizarroso, s kojom ponekad zajedno prevodim, radila kao lektorica španjolskog jezika na Filozofskom fakultetu. No, otvorilo se mjesto voditeljice Aula Cervantes u Ljubljani, prijavila se i ostalo je povijest. Sofija, Cavtat, Sarajevo, Zadar, Zagreb, Ljubljana… teško je u nekoliko riječi sažeti sve te selidbe, ali ono što mogu reći jest da je taj put bio i jest fascinantan. Kada živiš na tako nomadski način, osjećaš se "kao kod kuće" pomalo svuda i pomalo nigdje, ali to je ujedno i zanimljiva i kreativna pozicija.
Iz Barcelone ste. Koje su najveće, a možda javnosti manje očite sličnosti i razlike između španjolskog i hrvatskog mentaliteta?
Sličnost je postojanje te određene opuštenosti raširene po cijelom jugu Europe, a posebno u Dalmaciji, naravno. "Pomalo, nije priša" moto je koji bi u mojoj zemlji mnogi potpisali. Puno radim, ali bilo bi mi teško živjeti u sjevernijim zemljama u kojima je život više usmjeren na karijeru i novac. Kao razliku pak naveo bih utjecaj religije. Premda je Španjolska nekoć bila izrazito katolička zemlja (čak jedna od najkatoličkijih), danas to više nije slučaj. Za razliku od Hrvatske, u kojoj religija i dalje ima veliku težinu kako u identitetu tako i u javnoj sferi.
Postoji li na Balkanu nešto što vas i nakon svih ovih godina života i dalje iznenađuje?
Ne prestaje me iznenađivati raznolikost Balkana. Mislim da je to općenito europska karakteristika, ali ovdje je, na tako malom prostoru, posebno naglašena. Meni, koji sam jako osjetljiv na dijaloge i sukobe među identitetima, religijama, jezicima, to je uvijek izvor intelektualnog i životnog poticaja. Iako, smatram da nacionalne podjele u regiji iscrpljuju energiju mnogih ljudi koji bi je mogli usmjeriti prema kreativnijim ciljevima. Uostalom, to nije isključivo balkanska pojava, jer se i u Španjolskoj to često događa.
Kada vam prijatelji iz Španjolske dođu u posjet, na koje ih "lokalne rituale" prvo morate naviknuti?
Rituali koji imaju veze sa sjedenjem i jedenjem ili ispijanjem nečega uz razgovor potpuno su razumljivi jednom Španjolcu. Ipak, moram ih upozoriti na običaj da će im, kada dođu u nečiju kuću, domaćin ponuditi rakiju dobrodošlice. Kažem im da ne odbiju rakiju jer je to nepristojno, i da je piju polako kako ne bi završili omamljeni. Naime, u Španjolskoj žestoka pića piju se na kraju obroka, već punog želuca.
Kada biste mogli izabrati bilo kojeg živućeg ili mrtvog balkanskog pisca s kojim biste sjeli na kavu ili rakiju, tko bi to bio?
Mislim da bi samo Andrić, sada kada sam proveo toliko vremena uz njegove tekstove, bio sugovornik s kojim bi mi bilo izuzetno zanimljivo razgovarati. Bio je vrlo tajanstven čovjek, pun proturječja, i možda ga nitko nikada nije doista upoznao. Volio bih znati kakva je bila njegova cjelovita vizija Bosne, njegov identitet, kako je gledao na kozmopolitizam, on koji je toliko putovao i govorio toliko jezika. Doduše, s obzirom na to da je imao tako povučenu narav, morao bih ga dosta častiti rakijom da se opusti!
Otvori KEKS Pay
