Nisam imao priliku otići u Klovićeve dvore na izložbu zamišljenu kao "krunski događaj jubilarne godine" u povodu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ali imam problem već s njezinim nazivom: "U početku bijaše kraljevstvo."
U početku čega? Gdje su nestali oni prethodni vjekovi "od stoljeća sedmog"? Jesmo li tek pod žezlom kralja Tomislava postali Hrvati?
Mislim da autor izložbe, uvaženi povjesničar umjetnosti Dino Milinović nije ništa loše mislio, ali nije ni do kraja sve domislio kada je u popratnom tekstu napisao: "Živimo republiku, ali u početku, ipak, bijaše kraljevstvo."
Obrazovani ljudi, a pogotovo kršćanski vjernici, u nazivu izložbe morali su prepoznati parafrazu najpoznatije rečenice Novoga zavjeta s početka Ivanova evanđelja: "U početku bijaše Riječ (...) i Riječ bijaše Bog."
Crkveni blagoslov, očito dobiven, takvoj sakralizaciji nacije i nacionaliziranju vjere u Hrvatskoj ne čudi. Ipak, ima i onih Hrvata i katolika, a nađe se i pokoji teolog i svećenik, kojima je takva (zlo)upotreba svetih riječi u posvećivanju nacionalnih kultova i mitova uvredljiva i svetogrdna.
Premijer Plenković na otvorenju izložbe o njoj je govorio kao o potvrdi kontinuirane državne svijesti u hrvatskom narodu tijekom svih tih jedanaest stoljeća. Tu se nameće paralela koja baš fino demontira i demantira Plenkovićevo bugarenje. U stvarnosti, za razliku od političke fikcije, taj "kontinuitet državne svijesti u narodu" proteže se upravo na onoliko vremena koliko u tom istom narodu uopće postoji svijest o postojanju kralja Tomislava. Dakle, od druge polovine 19. stoljeća kada je mala skupina vrlih i učenih hrvatskih muževa, predvođenih Franjom Račkim i Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, počela graditi tomislavski nacionalni mit s legitimnim ciljem političke i državotvorne emancipacije hrvatskog naroda i borbe za autonomiju u kontekstu duha vremena i Habsburške Monarhije.
O brzom i čvrstom ukorjenjivanju tog mita kao simbola najbolje govori činjenica da ga vlasti ni prve karađorđevićevske, ni druge socijalističke Jugoslavije, nisu ni pokušale gušiti i suzbijati. Naprotiv, promicale su ga i pokušavale uklopiti u vlastite političke, mitološke i ideološke narative. S iznimkom ustaške NDH kojoj je Tomislav bio nepodoban, pa je zato glasovita skulptura Frangeša Mihanovića, taj najpoznatiji likovni prikaz kralja Tomislava, morala čekati 1947. godinu da se ustoboči ispred zagrebačkoga Glavnog kolodvora. Toliko o režimu kojem je glavni cilj, kada bismo vjerovali trubljenju filoustaške desnice, bilo zatiranje svega hrvatskoga.
Shvatili ste da nisam baš bio ni ponesen ni zanesen ovogodišnjim slavljima i prigodničarskim uskrsnućima kralja Tomislava u različitim umjetničkim žanrovima, multimedijalnim i medijskim projektima.
Ipak, bez imalo skepse otišao sam na nedavnu svečanu izvedbu oratorija 'Kralj Tomislav' varaždinskog skladatelja Davora Bobića. I nisam se razočarao. Štoviše, bio sam njome baš dirnut i ponesen.
Kao prvo, Davor Bobić mi je vrlo simpatičan i drag skladatelj. Dovoljno bi za tu simpatiju bilo čak i samo jedno njegovo djelo koje sam čuo ovog ljeta: skladba Nevera, čiju sam izvedbu, nakon osorske praizvedbe, čuo na zadarskim Glazbenim večerima u sv. Donatu u sjajnoj interpretaciji Hrvatskog baroknog ansambla. Tamo je pokazao da modernost izraza nipošto ne isključuje iskrenost i neposrednost koju publika razumije, voli i nagrađuje ovacijama.
Kao drugo, Bobićev oratorij nije nastao kao lukrativno kalkuliranje s jubilarnim svečanostima u režiji Crkve i države, nego kao rad kojim je taj iznimno plodan autor stekao skladateljsku diplomu 1993. godine na Konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu, kada je tamo još bio mir, a kod nas rat.
Propustio sam svečanu izvedbu 17. listopada u dupkom punoj varaždinskoj katedrali, koja je finale skladbe ukrasila zvonjavom svojih zvona, ali sam zato prispio sljedeće večeri u također pun Centar za kulturu u Čakovcu.
Libreto je Bobiću osmislio Boro Pavlović, ali skladatelj je sam odabrao ključne tekstove svog oratorija: što latinske, što prevedene crkvene srednjovjekovne crkvene himne, znamenitu Šibensku molitvu te ulomke pjesme "Rex Croatorum 925." Vladimira Nazora.
Nadalje, obje izvedbe bile su lijep rezultat napora i truda lokalnih zajednica, političkih jedinica, udruga i kulturnih ustanova, s varaždinskim Koncertnim uredom kao glavnim organizatorom.
Marljivo i kompetentno sve je pripremio i dirigirao maestro Anđelko Igrec, uz izvedbe na profesionalnoj razini dva varaždinska amaterska zbora – Chorus Angelicus i Via. Na visini su bili i probrani vokalni solisti: mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Mislav Lucić i bariton Matija Meić, uz naratora Ivana Čačića.
Na prvu bih kralja Tomislava uvijek zamislio kao baritona ili basa. Ali, Bobićev je Tomislav zvonki junački tenor, baš kako ga je pjevao Lucić, onakav kakav je u Nazorovoj pjesmi "pobjednik mladi" koji s obale Drave, preko koje je otjerao Mađare, njihovu knezu Arpadu dovikuje: "Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi:/Tu ćeš me naći, čekam te na Dravi."
Naspram plemenitog čuvara ognjišta, junačkog tenora Tomislava, pred kojim u Nazorovoj pjesmi "Mađari bježe na brzim konjima", dok "za njima Hrvati kao sokoli lete" tjerajući ih "tamo do sivih Dravinih valova", stoji baritonski tmuran i mrk najprije Arpad, a potom i stari bugarski car Simeon, a kao saveznik, u vrlo uspjelom duetu, i car bizantski.
Nije Bobić zaboravio ni strahotu rata u orkestralnom ulomku "Mrtvo polje" i u "Zboru prognanika", a u djelu ne nedostaje ni himničnih domoljubnih zanosa koji su upravo umjetnosti – za razliku od znanosti, religije ili politike – najviše, ili jedino i primjereni.
Povrh svega toga, ove izvedbe, najprije s varaždinske desne, pa onda čakovečke lijeve strane Drave, imale su još jednu posebnu dimenziju vrlo snažne simbolike. Orkestar koji je na vrlo visokoj razini i vrlo posvećeno pratio Bobićeva kralja Tomislava od pobjede nad Mađarima do trijumfalnog mitskog krunjenja bio je Simfonijski orkestar Savaria, što je staro rimsko ime današnjega mađarskog grada Szombathelyja.
"Naša priča o tome je malo drukčija", navodno je u šali rekao maestru Igrecu direktor orkestra, ali to im nije smetalo da s oduševljenjem ozvuče "našu" priču, kako i treba biti među odraslim i zrelim ljudima i narodima kojima mitovi nisu prepreka suživotu, suradnji i prijateljstvu.
Otvori KEKS Pay
