Dok se hrvatski film mijenja i traži nove načine kako doći do publike u drugačijim produkcijskim i distribucijskim okolnostima, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, europska se audiovizualna scena bori za očuvanje kulturne raznolikosti pred dominacijom američke industrije, a globalno filmsko tržište suočava se s dubokim promjenama koje otvaraju pitanja budućnosti streaminga i kino-distribucije. O tim dinamičnim procesima iz prve ruke govori Christopher Peter Marcich, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra u drugom mandatu, na čije je čelo prvi put došao 2019. godine. Rođen u SAD-u 1955. godine, Marcich ima hrvatske korijene i s Hrvatskom je povezan od djetinjstva, kada je ovamo redovito dolazio. Profesionalnu karijeru gradio je ipak u američkoj javnoj upravi i međunarodnoj filmskoj industriji, od Ministarstva trgovine SAD-a do filmske asocijacije MPA, a danas djeluje i u Bruxellesu, gdje je aktivno uključen u oblikovanje europskih audiovizualnih politika. Iako je u početku bio novo lice u domaćem sustavu, danas ga poznaje iznutra, a u razgovoru za Obzor Večernjeg lista govori nam o stanju hrvatskog filma na prijelazu godine, publici, distribuciji, budućnosti kina i pritiscima globalnih platformi.
Kako biste na prijelazu godine opisali poziciju hrvatskog filma, ali i audiovizualne industrije općenito?
Hrvatski audiovizualni sektor danas stoji vrlo dobro, i u nacionalnom i u međunarodnom kontekstu. Hrvatska ima dobru reputaciju, što se jasno vidi po prisutnosti naših filmova na relevantnim međunarodnim festivalima i po sve većem broju naslova koji ondje ulaze u konkurenciju. Vidljivost hrvatskog filma posljednjih se godina osjetno povećala, a taj je napredak rezultat dugoročnog i sustavnog rada cijelog sektora.
U tome su značajnu ulogu imali i veliki uspjesi pojedinih filmova, poput prošlogodišnjeg oskarovskog kandidata „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, kao i ovogodišnjeg vrlo zapaženog naslova „Fiume o Morte“. Takvi uspjesi ne događaju se preko noći, već se grade godinama, i danas se nalazimo u fazi u kojoj je važno nastaviti tim putem, snimati filmove i dalje podizati njihovu kvalitetu.
Sektor je profesionalan i prepoznat izvan Hrvatske, a naši filmski djelatnici uživaju visoko povjerenje i ugled na međunarodnoj sceni. Kao Hrvatski audiovizualni centar vrlo smo aktivni i na europskoj razini. Osobno sam snažno uključen u oblikovanje europskih politika za audiovizualni sektor, što Hrvatskoj otvara priliku da sudjeluje u vođenju i usmjeravanju filmskih centara diljem Europe, ali i da jasno artikulira potrebe manjih država članica Europske unije.
Često se događa da ono što drugi prepoznaju u nama mi sami ne vidimo dovoljno jasno, a čini mi se da je i ovdje riječ o takvom slučaju. Objektivno gledano, Hrvatska danas u audiovizualnom smislu stoji vrlo snažno na međunarodnoj sceni.
Je li upravo “Čovjek koji nije mogao šutjeti” obilježio proteklu godinu?
Da, mislim da je upravo ta oskarovska kampanja bila jedan od ključnih događaja prošle godine. Ne događa se često da se neki naš film nađe u užem izboru i da bude doslovno na korak do Oscara, što je samo po sebi veliko postignuće. Taj je proces bio vrlo zapažen i u međunarodnim medijima, pa bih, kada bih morao izdvojiti jedan događaj koji je obilježio godinu, svakako istaknuo upravo kampanju oko filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“.
Naravno, bilo je i drugih iznimno uspješnih naslova. Već sam spomenuo „Fiume o Morte“, čiju sam svjetsku premijeru gledao u Rotterdamu. Već nakon prve projekcije bilo je jasno, i po reakcijama publike, da je riječ o filmu koji će putovati i koji će pronaći svoju publiku. Riječ je o drukčijem filmu, koji se izdvaja i koji je s razlogom ostvario značajan međunarodni uspjeh.
Osim samih filmova, važno je naglasiti i da su naši filmski profesionalci - redatelji, scenaristi, snimatelji, scenografi i glumci - vrlo aktivni na međunarodnim festivalima, industrijskim događanjima i edukacijama. To pokazuje da u sektoru postoji snažna ambicija i želja za vidljivošću, međunarodnim umrežavanjem i daljnjim iskorakom hrvatske kinematografije na globalnoj sceni.
Koji su bili glavni projekti HAVC-a u 2025. godini, a koji su vam ključni planovi za 2026.?
Prije svega, važno je istaknuti da je proračun Hrvatskog audiovizualnog centra u posljednje tri godine značajno porastao, ponajprije zahvaljujući sredstvima iz državnog proračuna. To pokazuje da Ministarstvo kulture i medija ima povjerenja u ovaj sektor i da od njega očekuje konkretne rezultate, što nam daje stabilnu osnovu za daljnji rad.
Jedan od glavnih fokusa u ovom razdoblju je razvoj programa za serije. Riječ je o formatu koji je sve traženiji i u kojem vidimo velik potencijal, kako na domaćem tako i na međunarodnom tržištu. Paralelno s tim, sve više se okrećemo i gaming sektoru, koji je u Hrvatskoj vrlo živ i dinamičan. Kroz program GamesCroatia aktivni smo na međunarodnim događanjima, od Japana do Njemačke, a taj ćemo segment u budućnosti dodatno jačati.
Također, Hrvatska je i dalje vrlo atraktivna lokacija za međunarodne produkcije. Program poticanja stranih snimanja nastavlja davati rezultate, unatoč izazovima s kojima se trenutačno suočava američko tržište. Interes stranih producenata za snimanje u Hrvatskoj i dalje je snažan, što je važno i za domaću industriju i za međunarodnu vidljivost našeg audiovizualnog sektora.
Kada govorimo o aktivnostima HAVC-a, često se prvo pomisli na igrani film, iako je djelovanje puno šire, kao što možemo vidjeti. Koje je područje posljednjih godina doživjelo najveći zamah?
Dokumentarni film u posljednje je dvije godine napravio zaista velik iskorak. To se vidi i na domaćim festivalima, poput Pule, ali i na međunarodnoj sceni. Filmovi kao što je „Fiume o Morte“, ali i niz drugih dokumentaraca koji se bave važnim društvenim temama, pokazali su koliko je taj segment danas snažan. Hrvatski dokumentarni film trenutačno ima veliku vidljivost, publika ga gleda, a filmovi su istodobno i nagrađivani, što se posljednjih godina događa u dosad nezapamćenom opsegu.
Puno pažnje posvećujemo i filmovima za djecu, na što smo posebno ponosni. Razvijanje mlađe publike iznimno nam je važno jer upravo tako dugoročno gradimo buduću publiku za domaći film. Film „Dnevnik Pauline P.“ dobar je primjer tog smjera, a u idućem razdoblju stižu i novi naslovi namijenjeni najmlađima.
Film pritom ne doživljavamo samo kao zabavu, nego i kao alat za filmsku i medijsku edukaciju. Kroz programe koje provodi Hrvatski audiovizualni centar nastojimo djecu i mlade ponovno privući u kina, i to na način koji im je blizak. Jedan od takvih primjera su programi u kojima se kratki filmovi povezuju s interaktivnim igrama, pa se kroz to stvara izravna komunikacija između autora i djece. Reakcije su vrlo pozitivne, klinci su oduševljeni, a nama je važno da kino za njih postane mjesto iskustva, a ne samo projekcije.
Otvara se ovdje i pitanje distribucije. Često se dogodi da film obiđe festivale, osvoji nagrade, a publika se potom pita gdje ga uopće može pogledati. Koliki je problem distribucije takvih filmova u Hrvatskoj i kakva je uloga kina i televizije?
Ako govorimo o klasičnom dugometražnom filmu, njegov život u pravilu počinje u kinu, i to je iznimno važno, i za vidljivost filma i za njegov kasniji put. Kino daje filmu legitimitet i početni zamah, a zatim značajnu ulogu imaju i televizije, prije svega Hrvatska radiotelevizija.
Ipak, čini mi se da kod dijela publike još uvijek postoji uvjerenje da hrvatski film nije nešto što se gleda u kinu. Ljudi često automatski biraju američke blockbustere, dok domaće filmove preskaču. Tu se moramo dodatno truditi te se približiti publici i pokazati joj da postoje vrlo kvalitetni hrvatski filmovi koje vrijedi pogledati na velikom platnu.
Zanimljiv primjer su i streaming platforme. U posljednje vrijeme, otkako su se neki hrvatski filmovi pojavili na Netflixu, puno sam puta čuo reakcije poput: “Nisam znao da se kod nas snimaju takvi filmovi”. S jedne strane to je zadovoljstvo, jer ljudi gledaju domaći film kada im je dostupan, a s druge strane je to i svojevrsna frustracija jer pokazuje koliko je pitanje distribucije i vidljivosti ključno.
Zato se sve više moramo okretati i drugačijim oblicima promocije, prije svega društvenim mrežama, na prijem na TikToku, YouTubeu i sličnim platformama. To je danas način na koji, posebno mlađa publika, otkriva filmove i sadržaje, i na tome sve intenzivnije radimo.
Važno je i promijeniti percepciju da su proizvodnja, distribucija i eksploatacija filma potpuno odvojeni procesi. Oni jesu različiti, ali moraju biti povezani. Publika se mora početi graditi puno prije nego što film dođe u kina. To u američkoj industriji rade sustavno i kontinuirano, a mi pokušavamo potaknuti domaći sektor da primijeni sličan pristup. Dobra vijest je da to ne mora biti skupo, ne radi se nužno o velikim budžetima za plakate i televizijske reklame, nego o pametnoj, pravovremenoj komunikaciji. Vjerujem da će se takav pristup u budućnosti pokazati sve učinkovitijim.
Neovisno o hrvatskom filmu, kako gledate na promjene u statusu kina i samog odlaska u kino u društvu?
Pandemija i razvoj streaming servisa u jednom su se trenutku snažno isprepleli. Streaming je tada postao ne samo način gledanja sadržaja, nego i oblik druženja, osobito među mlađom publikom. Ljudi bi se dogovorili da zajedno gledaju neki film ili seriju na platformama, komentirali u stvarnom vremenu i dijelili to iskustvo. To je svakako dalo snažan poticaj streaming sektoru, dok su kina u tom razdoblju bila znatno pogođena, što se jasno vidjelo kroz pad gledanosti.
No, takve promjene nisu ništa novo. Kroz povijest se kino uvijek prilagođavalo novim tehnologijama i promjenama u navikama publike. I danas već vidimo znakove oporavka. Ova je godina, primjerice, jedna od tri najbolje po broju gledatelja hrvatskih filmova, što pokazuje da kino kao prostor i iskustvo ima svoju trajnu vrijednost i da ga ne treba otpisivati.
Važnu ulogu u tome imaju i nezavisna kina, s kojima imamo vrlo dobru suradnju. Ta je mreža iznimno važna za hrvatski film, ali i za europsku i svjetsku nezavisnu produkciju, i ljudi koji u tim kinima rade zaista ulažu velik trud. Problem je, međutim, što u Zagrebu već dulje vrijeme nedostaju ključna nezavisna kina poput „Europe“ i „Tuškanca“. Kada se ta kina ponovno otvore, siguran sam da ćemo vidjeti i veću publiku za nezavisni film, i domaći i strani, posebno onaj koji nije dio američke mainstream ponude, a koji nam trenutačno itekako nedostaje.
Radi li se na tome da se takva kina ponovno otvore?
Da, radi se. U tijeku su pripreme za obnovu „Kino Europa“, koje je stradalo u potresu, i radovi bi uskoro trebali započeti. Kada je riječ o „Tuškancu“, ondje su također u tijeku aktivnosti vezane uz obnovu. Iako je riječ o procesima koji zahtijevaju vrijeme, u idućim godinama možemo se veseliti njihovom ponovnom otvaranju.
U kontekstu Netflixa i mogućeg preuzimanja Warner Brosa, veoma se glasno počelo postavljati pitanje o sudbini kina. Koliko su kina i kino-premijere i dalje ključne za filmsku industriju i što bi značilo za film kao umjetnost i industriju kada bi se u potpunosti odustalo od kino distribucije, odnosno kada bi filmovi odmah izlazili isključivo na streaming platformama?
Američka filmska industrija još uvijek eksperimentira s različitim modelima distribucije. Istina je da Netflix snažno favorizira vlastitu platformu i da njegovi filmovi često izlaze izravno na streaming, bez kino distribucije. No mislim da to ipak nije konačna riječ kada je riječ o budućnosti industrije. Vjerujem da će kino premijere i dalje imati svoju težinu i značaj.
Sve je više onih u industriji koji smatraju da se kino premijera može vrlo dobro iskoristiti, osobito u prva dva tjedna prikazivanja, koji su ključni. Vjerojatno će se u budućnosti skraćivati razdoblje između kino premijere i dolaska filma na streaming platforme, dijelom zbog promijenjenih navika publike, ali i zato što i dalje postoji snažna želja da se veliki filmovi gledaju u kino dvoranama. To je iskustvo koje se ne može u potpunosti zamijeniti kućnim gledanjem.
Što se tiče samog preuzimanja, osobno smatram da je tužno što su se vlasnici odlučili prodati tako povijesni studio kao što je Warner Bros., koji postoji više od sto godina. I sama ta činjenica govori o gubitku jednog važnog dijela filmske povijesti. Nije riječ o studiju koji je bio pred financijskim slomom, nego o odluci u kojoj su očito prevladali neki drugi interesi.
U slučaju preuzimanja, vrlo je izgledno da bi se promijenio i model proizvodnje i distribucije, s manjim brojem klasičnih kino filmova, jer Netflix i slične platforme primarno razmišljaju u okvirima streaminga. Taj se model, naravno, može mijenjati, ali zasad kino nije u središtu njihove strategije.
Kada govorimo o audiovizualnoj karijeri, može li se danas u Hrvatskoj od toga pristojno živjeti, osobito u usporedbi s velikim tržištima poput američkog?
To je dobro pitanje… Mislim da se može živjeti od rada u audiovizualnom sektoru. U Hrvatskoj danas djeluje velik broj filmskih i audiovizualnih profesionalaca. No, većina njih nije stalno zaposlena, nego radi projektno, što znači da je riječ o specifičnom načinu rada koji ne podrazumijeva redovitu mjesečnu plaću, nego stalno uključivanje u nove projekte. To zahtijeva određenu fleksibilnost i drukčiji odnos prema sigurnosti, ali takav je model rada uobičajen u ovom sektoru i izvan Hrvatske.
Imamo iznimno kvalitetne i posvećene ljude, kako u filmu tako i u produkciji serija, koji su profesionalno snažno vezani uz ovaj sektor i od njega žive. Istodobno se radi na tome da se odnosi unutar industrije dodatno urede te da se poštuju interesi svih koji od tog rada žive te da primanja omogućuju dostojanstven život i barem osnovnu razinu profesionalne sigurnosti.
Ono što je važno istaknuti jest da interes za audiovizualni sektor i dalje postoji, osobito među mladima. Vidim da ih taj svijet i dalje snažno privlači, što je dobar znak za budućnost industrije i pokazatelj da će i u godinama koje dolaze biti novih ljudi koji će se u tom području profesionalno razvijati.
Što nova generacija autora i filmskih profesionalaca donosi audiovizualnoj produkciji? U kojem smjeru ide modernizacija hrvatskog filma i serija?
Mislim da mlađa generacija donosi svježinu i nove ideje te da je manje opterećena prošlošću. Oni cijene ono što je napravljeno prije njih, ali se žele probiti na vlastiti način. Otvoreniji su za suradnju s kolegama iz drugih zemalja i to im je prirodnije nego ranijim generacijama. Vidim i snažnu želju da se iskorak izvan Hrvatske ne doživljava kao odlazak, nego kao nešto što dugoročno koristi i hrvatskom filmu.
Njihove ambicije nisu usmjerene samo na domaću publiku, nego i na širi međunarodni kontekst, a pritom ne gube interes za teme koje su relevantne ovdje. To smatram vrlo pozitivnim smjerom i vjerujem da će se takav pristup nastaviti razvijati. Vidljiva je i veća raznolikost unutar sektora. Sve je više žena uključenih u različite aspekte filmske proizvodnje, što doprinosi zdravijem balansu i raznovrsnijim perspektivama. Tematski gledano, dolazi do pomaka: filmovi su svježiji, teme su drukčije, a osjeti se i veća otvorenost prema različitim žanrovima. Nova generacija ne zazire ni od komedije ni od drugih formi, što dodatno obogaćuje ponudu. I dalje su prisutne obiteljske drame, ali se one sve češće ispričaju na drukčiji, suvremeniji način. Istodobno vidim i rast interesa za filmove za djecu, kao i sve veću želju za obradom povijesnih tema. Sve to upućuje na to da se hrvatski film nalazi u svojevrsnoj tranzicijskoj fazi, u kojoj nova generacija postupno gradi drukčiji, raznolikiji i otvoreniji filmski izraz.
A što je ono to što danas najviše traži domaća publika?
Mislim da publika u filmovima u svakom slučaju traži određenu dozu humora. To je često način bijega od svakodnevice i prilika da se nasmijemo sebi, vlastitim slabostima ili društvenim stereotipima. Ne radi se nužno o klasičnim komedijama, ali ta doza humora često čini film pristupačnijim i zanimljivijim široj publici. Većina ljudi ne ide u kino da bi se dodatno opteretila teškim temama, ali isto tako ne traži isključivo zabavu kakvu nude američki blockbusteri. U kino se dolazi i zbog želje da se provedu ugodna dva sata. Film ne mora imati sretan kraj, može biti ozbiljan ili čak mračan, ali važno je da je dinamičan i emotivno angažiran. U tom smislu, humor često vrlo dobro funkcionira i unutar dramskih filmova.
Osim rada na hrvatskoj audiovizualnoj sceni, vrlo ste aktivni i na europskoj razini. Godine 2024. ste izabrani za predsjednika Europske agencije ravnatelja filmskih fondova i centara (EFAD). Čime se najviše bavite na toj razini i koji su trenutačno ključni izazovi europske audiovizualne industrije?
Da. to mi je svakako trenutno jedno od najvažnijih područja djelovanja. Aktivno se zalažem za interese manjih država članica, ali i za europsku audiovizualnu industriju u cjelini, jer se nalazimo pod izrazitom dominacijom američkih kompanija. One danas drže oko dvije trećine kino-ulaznica na europskoj razini, dok su streaming platforme gotovo u potpunosti američke i imaju oko 80 posto europskih pretplatnika.
S jedne strane, te platforme donose nove modele i mogućnosti, ali s druge ozbiljno ugrožavaju kulturnu raznolikost. Proizvodnja i distribucija sve se više kontroliraju izvan Europe, što posebno pogađa manje države. Bez institucija poput HAVC-a i bez sustavnog poticanja domaće proizvodnje i jezika, male kulture jednostavno nestaju. Velike platforme to otvoreno priznaju, za njih smo premalo tržište da bi ulazili u koprodukcije ili ozbiljna ulaganja, osim ako na to nisu obvezani zakonima.
Zato sam često prisutan na raspravama, okruglim stolovima i događanjima u Europskom parlamentu, gdje nastojim stvarati pritisak i osvijestiti potrebu da se u europskim regulativama jasnije prepozna dimenzija kulturne raznolikosti. Nažalost, i unutar europske politike sve se češće zaboravlja koliko je ona važna.
Situacija je danas znatno lošija nego prije 30 ili 35 godina, kada su se u Europi jasno postavljale kvote, obveze ulaganja i medijske politike upravo kako bi se zaštitio europski identitet. Danas je naglasak gotovo isključivo na konkurentnosti i ekonomskom doprinosu, dok je kulturni identitet potisnut u drugi plan. Nikada dosad kulturna raznolikost u Europi nije bila toliko ugrožena.
Srećom, još uvijek postoje države članice koje snažno brane taj princip, poput Francuske, i s njima blisko surađujemo. Važno je naglasiti da ovdje nije riječ o protekcionizmu. Očuvanje dijela tržišta za europsku produkciju legitimno je političko i kulturno pitanje. Uostalom, da europski filmovi ili platforme dominiraju američkim tržištem, reakcija bi bila trenutačna. Uvele bi se kvote bez oklijevanja!
Zato Europska unija mora biti jedinstvena u ovom pitanju. Kulturna raznolikost nije važna samo za pojedine države članice, nego i za koheziju i vjerodostojnost same Unije. Ako se postupno nanosi šteta manjim državama, gubi se raznolikost, a s njom i povjerenje u europski projekt. Upravo zato mi je ova tema danas i profesionalno i osobno iznimno važna.
Što se u takvoj situaciji konkretno može napraviti?
I dalje vjerujem da se puno može postići kroz jasne i obvezujuće investicijske modele. Francuska tu pokazuje kako sustav može funkcionirati. Ondje je propisano da platforme i veliki distributeri moraju ulagati oko 25 posto svojih prihoda u Francuskoj u domaće, francuske produkcije. Naravno, takav model ovisi o veličini tržišta, ono što funkcionira u Francuskoj ne može se jednostavno preslikati na manje zemlje poput Hrvatske.
Kada smo uvodili novi zakon o elektroničkim medijima, nadao sam se da će se postići viša razina investicijskih obveza za velike platforme. Ideja je bila da se kroz nekoliko godina akumuliraju sredstva koja bi omogućila realizaciju barem jednog ili dva ozbiljna koprodukcijska projekta. Trenutačno su obvezni ulagati oko dva posto prihoda ostvarenog u Hrvatskoj, ali ta se sredstva često troše na otkup starijih naslova, umjesto na novu proizvodnju. Da su te obveze veće ili fleksibilnije postavljene kroz dulje razdoblje, mogli bismo doći do situacije u kojoj bi, primjerice, svakih pet godina nastajala snažna međunarodna koprodukcija. Ako primjerice HAVC uloži milijun i pol eura u film, a platforme dodaju još dva ili tri milijuna, tada govorimo o ozbiljnom budžetu koji omogućuje visoku razinu i tehnološki i umjetnički. Nažalost, još nismo došli do te faze.
Problem je i u tome što su američke kompanije iznimno agresivne u lobiranju. Sve se odvija uz diplomatski osmijeh, ali pritisci su stalni i vrlo snažni. Njihov pristup je izuzetno organiziran i učinkovit, što europskim institucijama i manjim državama dodatno otežava borbu za ravnopravnije uvjete na tržištu.
Zašto vam je osobno toliko važno to pitanje kulturne raznolikosti i zaštite europske audiovizualne produkcije?
Zato što svi imamo osjećaj da još uvijek možemo nešto učiniti i da možemo raditi stvari na pravi način. U Europi je danas kulturna raznolikost ozbiljno ugrožena, prije svega snažnim utjecajem američke industrije. Ne radi se o tome da treba pretjerivati ili zatvarati se, ali nužno je postaviti određene granice, pravila i jasna očekivanja. Ako se sada ne pokrenemo, posljedice će biti dugoročne.
To se već vidi u svakodnevnom životu. Imam kuću na Rabu i često čujem djecu u susjedstvu kako razgovaraju na engleskom. Nedavno sam, slušajući razgovor dječaka od desetak godina, bio uvjeren da se radi o američkoj obitelji. Nisam ga ni vidio, samo sam čuo savršeni američki naglasak. Kasnije sam shvatio da je riječ o djetetu iz Hrvatske, koje većinu vremena provodi u online igrama i digitalnim okruženjima na engleskom jeziku. To samo po sebi nije loše, ali postaje problem ako se izgubi dodir s vlastitim jezikom, kulturom i pričama. Film, serije i audiovizualni sadržaji imaju golemu ulogu u tome kako mlade generacije oblikuju identitet i pogled na svijet.
Što vi osobno najradije gledate? Vjerojatno zbog same prirode posla morate pogledati jako puno filmova?
Gledam sve hrvatske filmove i u njima iskreno uživam. Prije dolaska u Hrvatsku i početka rada u ovom sektoru nisam ih gledao u toj mjeri, ali danas mi je to zadovoljstvo i dio profesionalne, ali i osobne rutine. Svaki film doživljavam na svoj način i važno mi je pratiti što se radi u domaćoj produkciji.
Kada je riječ o stranim filmovima, nikada nisam bio ljubitelj blockbustera, superheroja i sličnih žanrova. Puno su mi bliži nezavisni filmovi, posebno oni iz Francuske, Italije i Španjolske. To su filmovi koji mi najviše odgovaraju i volio bih ih gledati još i više. Dio takvih filmova danas se može pronaći na streaming platformama, ali iskreno bih volio da ih ima više i u kinima. Upravo taj tip europskog, nezavisnog filma često nam nedostaje na redovnom repertoaru.
Ovo vam je drugi mandat na čelu HAVC-a. Rođeni ste u SAD-u, gdje ste se školovali i izgradili karijeru. Radili ste i u Ministarstvu vanjske trgovine SAD-a, kao i u predstavništvu američke filmske asocijacije MPA. Kada ste 2019. preuzimali funkciju ravnatelja HAVC-a, što vas je tada najviše iznenadilo? Na koje izazove niste bili spremni, a što se pokazalo lakšim nego što ste očekivali?
Iskreno, nisam u potpunosti znao što me čeka. Iako su me ljudi upozoravali, nisam do kraja shvaćao koliko je riječ o malom, zatvorenom sustavu u kojem se svi poznaju, u kojem postoje dugogodišnji odnosi i ustaljene dinamike. Upravo to često otežava uvođenje promjena i osvježavanje načina rada. Trebalo je vremena da se u takvom okruženju uopće otvori prostor za drugačije pristupe.
Uz to, vrlo brzo nakon mog dolaska uslijedili su pandemija te potres, što je dodatno zakompliciralo situaciju i učinilo početak mandata zahtjevnijim nego što sam mogao predvidjeti.
S druge strane, ugodno me iznenadilo koliko su ljudi, kada se probije početni oprez, zapravo otvoreni za nove ideje. U trenutku kada su shvatili da nisam došao „uvoziti američki model“, nego pokušati primijeniti dobra iskustva iz drugih europskih zemalja i unaprijediti postojeći sustav, otpor je počeo popuštati. Tada se otvorio prostor za suradnju. Naravno, na početku je bilo i nepovjerenja. Pojavljivala su se pitanja i špekulacije tipa: „Što će ovaj iz Amerike ovdje raditi?“ Svi su promatrali i čekali kako će se stvari razvijati. No s vremenom se pokazalo da je dijalog moguć i da postoji zajednička želja da se sektor razvija i unaprijedi.
Sad već nekoliko godina živite u Hrvatskoj, a s njom ste povezani od djetinjstva. Koliko ste se danas ovdje udomaćili i je li vam život i rad u Hrvatskoj ispunio očekivanja?
U Hrvatskoj živim nešto više od šest godina, a s njom sam povezan od djetinjstva jer sam kao dijete redovito dolazio ljeti. Hrvatski jezik, doduše, nisam govorio do devete godine. Majka ga nije govorila, otac jest, ali se često frustrirao jer ga nismo razumjeli, pa nas je slao na dodatne edukacije.
Što se samog života i rada ovdje tiče, mogu reći da sam optimist. Hrvatska ima velik potencijal, ne samo u audiovizualnom sektoru, nego i šire. Ima iznimno talentirane ljude i nevjerojatne prirodne resurse, što je ogromna vrijednost. Naravno, problemi su uvijek najvidljiviji i o njima se najviše govori, ali postoji i puno toga što je dobro i na čemu se može graditi.
Ono što vidim kao izazov jest prilična društvena podijeljenost. Smatram da je važno nastojati razumjeti različite pozicije i ne poticati dodatne podjele, jer to dugoročno nije zdravo ni za društvo ni za zemlju. Sloboda mišljenja je temeljna vrijednost, ali ne bi smjela prerasti u agresiju i netoleranciju.
Otvori KEKS Pay
HAVC nema ništa sa Hrvatskom, to je leglo ostataka levih koje ne bi smjelo dobiti ni 1 euro od hrvatskih građana. filmovi, njihove aktivnosti i akteri su uglavnom mentalo s onu stranu.