Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Ekonomski prestravljeni ljudi ne mogu ustati protiv primitivizma koji ima moć ukinuti kulturu

Filmska priča - što će o nama i Hrvatskoj uspjeti iskopati arheolozi budućnosti?
15. prosinca 2020. u 11:52 2 komentara 817 prikaza

Prošli mjesec u Studentskom centru u Zagrebu održana je premijera dokumentarnog filma “Kumek” režisera Darija Juričana, posvećenog liku i djelu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Nekoliko dana ranije na portalu za društvena i kulturna pitanja telegram.hr, pročitao sam članak o nevoljama koje su zatekle taj film na putu do kina.

"dara iz jasenovca" Srbija na Oscare šalje film o Jasenovcu, filmaši prosvjeduju, a Vučićevi mediji vode hajku

“Ovo je baš da se smrzneš. Šef kina Tuškanac otvoreno piše: neće pustiti Juričanov film, da im Bandić ne ukine financiranje” naslov je članka koji Ivan Luzar započinje ovako: “Kada je prije nekoliko dana objavljeno da će se premijera novog Juričanova filma “Kumek” održati 22. studenoga u kinu SC, redatelj je izjavio da ga žalosti “što je zagrebačko kino Tuškanac, naš dugogodišnji suradnik i prijatelj hrvatskog filma, odbilo premijerno prikazivanje”. Tu je i link na Juričanovu Facebook-stranicu, na kojoj, pod naslovom “583.000 kuna našeg novca, ali Kumeka ne bute gledali”, stoji originalna odbijenica: “Poštovani kolega Juričan, Izvršni odbor Hrvatskog filmskog saveza (HFS) odlučio je da ne želi odobriti premijeru Kumeka u kinu Tuškanac. Uza sve argumente za odobravanje, odlučeno je da je moguća šteta za Savez veća nego ukupna dobit. Smatramo da će se projekcija filma u Gradu protumačiti, nažalost, kao politički stav. Smatramo i da je moguće da se protumači i kao kontradjelovanje prema Gradu. Kako što je dosad Grad pokazao, time bismo potencijalno ugrozili financiranje od Grada, koje nije neznatno i koje omogućava rad kina i Saveza. Bilo kakva mogućnost ugroze financija u ovom trenutku pogubna je za kino, a i za Savez.” Tonći Gaćina, predsjednik HFS-a

Teško je naći nešto što jasnije od ovoga pokazuje sav jad i bijedu kulture u Zagrebu, kao i u čitavoj Hrvatskoj. Jer ova, gotovo prototipna priča govori sve o nama; o našem strahu od zamjeranja, o šutnji i nadi da će nas, ako budemo dobri i poslušni, nesreća mimoići, da ćemo, doduše bijedno i ponižavajuće, ali ipak nekako moći preživjeti.

“Hrvatski filmski savez krovna je udruga neprofesijskih filmskih i videoudruga koje u Hrvatskoj organizirano djeluju od 1928. godine”, piše na njihovu portalu. Ako su takvu odluku donijeli amateri, oni koji ne žive od filma, koji od straha čak ni ne imenuju gradonačelnika, već ga zovu “Grad”, koja je tek količina straha od zamjeranja prisutna među profesionalcima, ljudi kojima je to kruh svagdašnji? Jedino što oni, za razliku od amatera, nikada ne bi napisali tako iskreno pismo i bez prenemaganja rekli da se boje, da nemaju potrebu za pokazivanjem hrabrosti, ne daj Bože otpora. Tu još samo treba napomenuti da se kino Tuškanac u prošlom režimu zvalo kino Sloboda. Koliko znam, kod nas još nije snimljen film o strahu od političkih moćnika. Sastanak Izvršnog odbora HFS-a, koji je izrodio Juričanovu odbijenicu, mogao bi poslužiti kao dobar okvir upravo za jednu takvu filmsku priču. No prvo valja odgovoriti na pitanje: kako čitavu priču filma smjestiti u jedan prostor?

Ivan Ramljak Bili smo generacija koja nije ni znala da ju je pogodio rat

U svijetu filma postoje filmovi koji su uspjeli u tome. Najpoznatiji među njima svakako je “Dvanaest gnjevnih ljudi” Sydneya Lumeta iz 1957., u kojem pojedinac krene protiv većine i onoga u što oni vjeruju kao nepobitnu istinu. Kod nas je sličan prostorni okvir bio zadan u filmu “Licem u lice” Branka Bauera, najvećeg majstora filma kojeg smo imali. Bila je to priča o partijskom sastanku u građevinskom poduzeću koji krene u krivom smjeru. Oba ova filma spadaju u ono što se nekada zvalo “društveno-politički angažirani film”. Ali kako filmovi o strahu spadaju u drugu ladicu, u onu na kojoj piše “Horor”, valjalo bi se pri razmišljanju o našoj priči prisjetiti i jednog od najuspješnijih iz tog roda – “Ralja” Stevena Spielberga iz 1975. On počinje tako da šerif zatvori lokalnu plažu zbog smrtonosnog napada morskog psa, no gradonačelnik poništi njegovu odluku. Pred sobom imamo tri jaka uzora i mirno možemo krenuti u slaganje priče. U našoj verziji bit će to priča o sedmero gnjevnih ljudi koji, prestravljeni od nemani, sjede u nevelikoj prostoriji i sa strahom u očima gledaju se licem u lice. Od sedmero, samo je njih troje vidjelo film. Zato na samom početku sredovječna gospođa, rodom iz Požege, koja je vidjela film, ostalima u najkraćim crtama prepriča njegov sadržaj. Nakon toga izrazi i sumnju u svrhovitost premijernog prikazivanja takvog filma u njihovu kinu. To bi, vjeruje ona, moglo ugroziti budućnost svega u što su generacije prije njih ulagale u ovaj savez. Potkrepljujući svoj stav, krene u nabrajanje onih koji nisu bili dovoljno oprezni: od kina Europa do Jabuke, zamjerili se “Gradu” i sada ih više nema. Prisutni ostanu zapanjeni gospođinim pledoajeom. Pokušaju joj objasniti, često govoreći po nekoliko njih istodobno, da se to što je rekla protivi svim zasadama na kojima oni djeluju kao javna ustanova, kao javno kino, jedino koje je preživjelo u Zagrebu. Kraj te debate, nažalost, znamo. No u našoj priči ljepotu ne tražimo u kraju, nego u procesu, u transformaciji likova. U praćenju toga kako i zašto se ljudi u kulturi slamaju, pristaju, odustaju.

Da bismo lakše pratili to prelamanje svakog lika ponaosob, morat ćemo pribjeći flashbackovima, tzv. reminiscencijama, kratkim povracima iz sadašnjosti u prošlost. Jer, dok njih šestero zdušno uvjerava gospođu iz Požege da je u krivu, da je moralni čin iznad svakog materijalnog, svakoga od njih polagano počinje kopkati crv sumnje. A taj crv postavlja neugodna pitanja, da bi na kraju došao do ključnog; koliko me ta slobodoumna “hrabrost” može koštati? To je razlog da se priča nakon tzv. prvog čina počinje odvijati na dva vremenska nivoa. Osnovni razgovor njih sedmero je okosnica i događa se u sadašnjosti. U njoj bi svatko ponaosob bio čvrst/a u tome da premijeru filma treba dozvoliti. Drugi, paralelni tijek, tzv. flashbackovi, uvlačio bi nas u njihova intimna razmišljanja, dvojbe i sasvim osobne strahove od mogućih posljedica odluke. Tako bismo saznali da je jedan od njih upravo prije nekoliko dana podnio molbu Gradu za sufinanciranje knjige, drugome supruga radi u Holdingu, treći ima kćer koja već dulje vrijeme traži posao i ima naznaka da bi ga, preko gradonačelnikova prijatelja, mogla dobiti, četvrta radi na velikom filmskom projektu koji se bez pomoći grada teško može snimiti... Vrteći te razloge, razgovarajući u glavi sami sa sobom, što vidimo i čujemo u flashbackovima, pratimo žučne dijaloge sa suprugama i supruzima, slušamo njihove molbe da se ne prave hrabri, da i oni moraju od nečega živjeti. Tako, jedan po jedan, u sadašnjosti, dakle u razgovoru s ostalim članovima, počinju ublažavati svoj stav, neprimjetno ga mijenjati, da bi se na kraju hrabro slomili. Ali oni nisu naivni, nisu amateri, pa da napišu nešto zbog čega će im se smijati čitav Zagreb. Zato se dogovore da će ih tehnički direktor službeno obavijestiti da je projektor momentalno neupotrebljiv. Oni će zatim o tome pisanim putem obavijestiti režisera i javnost i istaknuti koliko im je žao što neće biti u prilici premijerno pokazati njegov film. Radi uvjerljivosti dodat će da su u popravak uložili sve što su mogli, ali da se dio koji treba zamijeniti, nažalost, ne može dobiti u Hrvatskoj. Proizvođač iz Nizozemske obavijestio ih je da tog dijela više nema na njihovu lageru, ali da će ga nabaviti i dostaviti najkasnije za mjesec dana. Tim hepiendom završila bi ova tužna priča.

film recenzije Zlo izvire iz svakog kadra, ali bez kapi krvi, Žbanić ispričala je priču o Srebrenici

Svi znamo da to nije samo filmska priča. Pa čak ni priča o kulturi koja živi u paničnom strahu da je svatko tko se u ovoj državi dočepa moći može jednostavno ukinuti. To je prije svega priča o nama koji kroz muziku, slikarstvo, kiparstvo, književnost, kroz galerije i kina, koncertne i kazališne dvorane, knjižare i festivale, pokušavamo ostaviti neki trag o ovom vremenu i prostoru. Jer to će, kad prođu svi političari, sve stranke, kad nove države na ovom tlu dođu i odu, biti jedini neumitan trag našeg postojanja. Arheolozi budućnosti samo će po tome moći rekonstruirati kako smo živjeli, kako smo se voljeli i mrzili, o čemu smo maštali, što smo jeli, pili, slušali, čemu smo se nadali. Pa zašto mi, ako smo ti koji, ostavljajući tragove pored puta, pišemo stvarnu, a ne neku pobjedničko-političku povijest, ne možemo skupiti hrabrost i ustati protiv ove tiranije primitivizma koja je kulturu svela na marginaliju u kojoj se ljudi drže u ekonomskom strahu da, ako pokažu bilo koju gestu otpora ustaljenom mišljenju, jednostavno mogu zaboraviti normalan život? Bahata politika koja nas vodi očito ne želi da o ovom trenutku ostane bilo kakav trag. Uz to, što je možda i važnije, u kulturi se ne može krasti. Možda se može nešto sitno ušićariti, ali to nikada nije bilo vrijedno pažnje krupnih hadezeovskih lopova. Zato se u kulturu ulaže minimalno, tek toliko da Europa ne kaže da je nemamo i da se slučajno ne dogodi neki jači protest, ne daj Bože “incident u kulturi”. Ministarstvo kulture uglavnom već desetljećima i postoji kao vatrogasna institucija za gašenje nepredviđenih požara. Pri tome operiraju bez trunke mašte i ludizma, bez ambicije da se pokrene nešto nepredviđeno, nešto novo i dostojno kulture jednog naroda. Homo ludens ne stanuje na toj adresi. Nažalost, mi smo ti koji im svojim strahom omogućujemo da se tako ponašaju. Dajemo im legitimitet pristajući sudjelovati u komisijama i odborima koje su oni odobrili i žirijima i vijećima koja su oni sastavili. Oni koje oni među nama izaberu imaju privilegij da nam raspoređuju njihovo znamenje i njihov novac. Pojednostavljeno rečeno: mi smo sami sebi za sve krivi. Uostalom, kod nas nije mali broj ljudi koji tvrdi da su se u Jasenovcu logoraši međusobno klali. Da endehazijska vlast u tome nije imala nikakvu ulogu. Gospođa Županović, moja razrednica u osnovnoj školi, sada bi me prozvala i pitala: “Što je pisac time htio da kaže?” Odgovorio bih: “Ne znam!” i mislio kako znam, ali ne usudim se reći. Za takav odgovor dobio bih neprolaznu ocjenu i pao razred. 

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
A1 Hrvatska
DONOSI A1
Od minus 7 do plus 13 u dva dana: uzroke vremenskih promjena u Zagrebu i na Sljemenu otkrijte u ekskluzivnom specijalu NET ZERO
  • dijalektičar:

    Kad se ova analiza predlikvidacije kulture i umjetnosti kao njene krune spoji s Jergovićevim dešifriranjem bacne o mravu i cvrčku,onda može i meni laiku biti jasno da nam se dobro ne piše.Umjesto kupovine borbenih aviona potrebno je umjetnicima dati kruha ... prikaži još! i slobode,više nas bi bilo spremno darovati život za državu.Za čast domovine život uvijek poklanjam.

  • zweistein:

    jedan zbrkani dokumentarac silno netalentiranog tutleka juričana, naručen i financiran samo za predstojeće izbore.... jadno da jadnije ne može biti,.... nažalost vjetar u leđa miće bandića