Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Bili smo generacija koja nije ni znala da ju je pogodio rat

Dokumentarac "O jednoj mladosti" redatelja Ivana Ramljaka trinaest godina nakon smrti njegova prijatelja Marka, preispituje njihovo prijateljstvo, mladost i odrastanje u Zagrebu u drugoj polovici 90-ih godina.
14. prosinca 2020. u 11:12 2 komentara 1225 prikaza

Novi film redatelja Ivana Ramljaka “O jednoj mladosti”, potvrđuje titulu koji njegovu autoru mnogi rado prišivaju – onu jednog od najzanimljivijih hrvatskih dokumentarista. Svjetsku premijeru film je imao ove godine na DokuFestu u Prizrenu, a hrvatsku na 29. danima hrvatskog filma. Igrao je na ovogodišnjem online izdanju Human Rights Film Festivala, a i dalje nastavlja obilaziti Hrvatsku projekcijama uživo. Četiri puta je na festivalima ovjenčan nagradama, proglašen je najboljim balkanskim dokumentarcem, a upravo je osvojio i Grand Prix na filmskom festivalu u Poitiersu u Francuskoj.

Igor Mirković Jeftini nas je kapitalizam u kojem živimo pojeo, obrisao nam ideale, a nije nam donio lovu

– Kad radiš ovako intiman film ne možeš znati na kojim razinama će on funkcionirati kod publike. Ja sam pretpostavio da će film biti zanimljiv primjerice zagrebačkoj publici, jer naravno, tamo se i odvija. Pretpostavljao sam da će biti zanimljivo i ljudima na regionalnom nivou jer su naše sudbine ipak bile slične, ali nisam imao pojma kako će on funkcionirati izvan regije. I ugodno me iznenađuju takve nagrade kao što je ova u Francuskoj. To je ipak neka druga država, neki drugi prostor i vrijeme. Film je bio prikazan i u Londonu, na jednom odličnom festivalu koji se zove Open City, išao je online, ali publika koja je gledala filmove ispunjavala je ankete pa smo dobili feedback koji je bio izuzetno pozitivan. I to od nekih nepoznatih Engleza. Takvom momentu identifikacije ja se uopće nisam nadao, identifikacije s nekim drugim ljudima iz neke druge zemlje, druge generacije... Očigledno je tu nešto zaigralo – kazao nam je autor filma Ivan Ramljak.

I zaista, “O jednoj mladosti” jedan je od možda najintimnijih dokumentarnih filmova koji ćete pogledati. Ramljak je uzeo žanr koji instinktivno povezujemo s hladnim objektivizmom i okrenuo ga naglavačke. Sam film sastoji se od stotina fotografija i samo nekoliko minuta videomaterijala – ništa od tog materijala nije novo – svaka od tih fotografija snimljena je u drugoj polovici devedesetih i na samom početku 21. stoljeća. One su djelo Ramljakova najboljeg prijatelja iz mladosti Marka Čaklovića, talentiranog fotografa, DJ-a, videoumjetnika i, po svemu sudeći, jedne tople, iznimne i posebne osobe. Čaklović je, nažalost, preminuo prije trinaest godina, izgubivši život zbog nesretne kombinacije alkohola i heroina. Iza njega ostalo je više od 15.000 fotografija koje su brižno sačuvale njegova majka i sestra, a po njima prebirao, povezao ih i svijetu prvi put predstavio Ramljak.

– Razmišljao sam već dugo o tome da napravim taj film, ali konkretan povod je bio kad sam jedne besciljne noći guglao Markovo ime i shvatio da na internetu nema gotovo nikakvih tragova njegova postojanja. A s obzirom na to da je bio izuzetno talentiran fotograf, DJ i VJ, nekako mi je bilo nepodnošljivo da to nije ostavilo neki konkretan trag. Zapravo je glavna ideja ovog filma bila da se njegova umjetnost sačuva, u prvom redu fotke; zato je i film izgrađen uglavnom samo od fotografija, da ih spasim od zaborava. Uz to bilo mi je važno da progovorim o problemu nemogućnosti izražavanja svojih emocija, pogotovo negativnih emocija i problema koje je Marko imao. A treći razlog koji je bio u pozadini, a dosta se ističe u recenzijama, bio je neki pokušaj da se dočara to vrijeme kraja devedesetih u Zagrebu, da se dočara ta čudna atmosfera koja je tada vladala u gradu – priča nam Ramljak.

Sophia Loren Filmska diva vratila se na ekrane nakon 10 godina ulogom koja miriše na Oscar

Ovaj dokumentarac tako prvenstveno govori o Marku, odnosno, o njemu govore glasovi njegovih djevojaka, sestre i prijatelja. Ali progovara i o jednoj generaciji koju zovu izgubljenom, generaciji koju je pogodio rat, a toga nije bila ni svjesna.

– U to doba mi nismo bili svjesni toga da nas je rat na neki način dotaknuo. U Zagrebu nisu, osim u onih nekoliko slučajeva, padale granate i mi nismo bili na prvoj liniji fronte, taman smo bili dovoljno mladi da ne moramo ići u rat. Nekako smo vjerovali da smo to izbjegli. Ali kasnije, kad sam bio u svojim kasnim tridesetima, shvatio sam da gotovo nitko od te naše generacije nije završio fakultet, nema obitelj, djecu... I shvatio sam da to mora imati neke veze s ratom. Kada sam počeo analizirati kako smo mi tada živjeli, došao sam do zaključka, a to se mislim vidi iz filma, da to nije bilo neko normalno djetinjstvo. To je bilo to neko vrijeme kada nije bilo alternativnih klubova, filmskih festivala, nitko nije imao novca, nitko nije putovao u inozemstvo. Bili smo jako zatvoreni, a velikim dijelom i zbog toga što je i državna politika bila takva. Nakon što je rat završio, umjesto da se Hrvatska otvori Europi i svijetu i krene k nekakvoj normalizaciji, cijelih tih pet godina, sve do Tuđmanove smrti, to je bila jedna mala, konzervativna, antipatična zemlja koja se držala svojih paranoja i strahova. Nezavisni mediji su se gušili, svaki pokušaj drukčijeg razmišljanja pokušavao se zatomiti. Ali mi u tom trenutku nismo toga bili svjesni. Nismo bili svjesni toga koliko smo uskraćeni za stvari koje bi trebale biti normalne u jednoj mladosti – iskreno će Ramljak, ističući da mu je bilo izrazito bitno da film ne ode u patetiku ili romantizaciju njihova životnog stila. U tome je i uspio. Jer koliko god je interesantno gledati njihove mladenačke eskapade – putovanja raspadnutim Renaultom 4 po hrvatskoj obali ili lude kućne tulume – toliko Ramljak bolno podcrtava da je u pozadini toga čitavo vrijeme bio bijeg od stvarnosti. Od stvarnosti, problema i crnila o kojima nitko od njih nije razgovarao.

film recenzije Zlo izvire iz svakog kadra, ali bez kapi krvi, Žbanić ispričala je priču o Srebrenici

– Žao mi je što nismo mogli bolje izraziti stvari koje su nas mučile. Žao mi je što nitko od nas nije shvatio da se s Markom nešto događa. Ne znam bismo li uspjeli nešto promijeniti. U svakom slučaju, ove stvari o kojima smo govorili u filmu, zapravo su bile prvi put izrečene. Ne javno, nego i među nama. Mislim da je to užasno bitna tema o kojoj se također premalo priča. Još uvijek postoji i taj tabu kod muškog roda, to vjerovanje da muškarci ne bi trebali govoriti o svojim emocijama i o stvarima koje ih muče. No mislim da razgovarati o svojim emocijama nije znak slabosti, već naprotiv, snage – zaključuje.

A SVE LEGALNO....
Izgledaju kao normalan par, ali javnost njihov brak itekako osuđuje: Stric oženio nećakinju, imaju djecu
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh
  • Avatar Tombstone
    Tombstone:

    Jednostavno laze. Bilo je love ko u prici, mediji su bili puno objektivniji i slobodniji nego danas. Bilo je i placke ko u prici, to svi znamo. Ali najgore se desilo s Racanom. Odjednom se pojavljuju liberalne kreature tipa pusic, ... prikaži još! glavasevic, srtljic...odjednom sve zanimaju prava homosekaualaca a dovedeni glasovi iz bosne pocinju bosnizaciju Hrvatske. Stari srbi se vracaju ili bude iz sna i izlaze iz bunkera, a mi koji smo se borili za slobodu i demokraciju morali smo gledati pride parade i crvene zvijezde u Rijeci.

  • paul-umpe:

    da si bio u rovu nebi tako laprdao