Ove se godine obilježava stogodišnjica rođenja Marilyn Monroe. Planetarno popularna holivudska zvijezda o čijem je javnom i privatnom životu poznato gotovo sve, našla se u središtu zanimanja svjetskih medija.
Iako su se ta poznata mjesta ponavljala, to nije smanjivalo interes javnosti za fenomen pin-up modela Norme Jean Mortensen koja se preobrazila u pop ikonu Marilyn Monroe. Godinama je, a i danas, taj fenomen sagledavan iz raznih kuteva. Od filma i popularne kulture do psiholoških i socioloških analiza i studija, nastoji se otkriti na čemu počiva neupitni mit o Marilyn Monroe. U kolikoj se mjeri ovaj fenomen odražava u suvremenoj likovnoj umjetnosti potvrđuje primjer popartističkog umjetnika Andyja Warhola. Njegovo djelo "Shot Blue Marilyn Monroe" iz 1964. prometnulo se u jedan od najprepoznatljivijih simbola likovne umjetnosti dvadesetog stoljeća. U suvremenom društvu koje posebno određuje fenomen konzumerizma, kultura izloga u kojem se sve nudi i sve se prodaje pop-art je našao bogato izvorište za svoju umjetnost. Tako su boce Coca Cole, razne konzerve, predmeti praktične upotrebe, stripovi ili posteri, između ostalog, postali elementi nove popartističke ikonografije.
Za sve ono što pripada dekoru svakodnevne stvarnosti, fenomenu današnjice u kojoj mediji igraju snažnu ulogu, a u to također spadaju masovna privlačnost, marketing i reklame, Theodor Adorno u kritičkom je tonu skovao sintagmu "industrija kulture". U toj se i takvoj stvarnosti ne eksploatiraju samo predmeti masovne potrošnje, nego i zvijezde društva spektakla i glamura, poglavito one iz svijeta filma. U tom smislu, a u duhu vremena, Marilyn Monroe postaje svojevrsni proizvod, umjetnička roba koja se uspješno plasira na tržištu. Promatrano u ovom kontekstu nametnula mi se misao kao problem vezan za spomenutu Warholovu sliku. Naime, je li popularnost nekog umjetničkog djela nužno proporcionalna njegovoj formalno estetskoj kvaliteti ili ta popularnost proizlazi iz kulturnog značenja motiva koji se prikazuje. Čini mi se da je upravo to indikativno za Warholovu sliku "Shot Blue Marilyn Monroe". Smatram da njezinoj slavi više pridonosi kultni status hollywoodske zvijezde nego njezina iznimna likovno-estetska vrijednost. Gledano isključivo iz likovno-estetske perspektive, Warholovi portreti Elizabeth Taylor, Tine Turner ili Brigitte Bardot jednako su vrijedni, a u kreativnom smislu možda i inventivniji. To su samo neki od primjera.
Do koje mjere industrija likovne pop-kulture može profitirati, govori podatak da je na aukciji održanoj u New Yorku 2022. Warholova slika o kojoj je ovdje riječ bila prodana za tada rekordnih 195 milijuna dolara. Tim je povodom Georg Frei, predsjednik odbora Zaklade Thomas i Doris Ammann, izjavio kako slika Marilyn Monroe govori o njezinoj "neumanjenoj vizualnoj moći u ovom tisućljeću". Ali još su znakovitije njegove riječi u kojima ističe kako su "zaboravljene strašne okolnosti njezina života i smrti" te zaključujući kaže: "Ostaje samo zagonetni osmijeh koji je povezuje s drugim tajanstvenim osmijehom, onim ugledne dame Mona Lise."
U čisto likovnom smislu, promatrajući umjetničko djelo i njegovu slojevitost, uspoređivati Warholovu "Marilyn Monroe", možda i najvažnije djelo pop-arta, s remek-djelom kakvo je Leonardova "Mona Lisa" (Gioconda) prilično je problematično. No logika kapitala ima jasno razrađenu strategiju pa usporedba s Leonardovim najpoznatijim djelom automatski podiže status Warholove slike. Stoga tvrdnja da su "Mona Lisa" i "Marilyn Monroe" usporedive kao kulturne ikone ne govori toliko o njihovim likovno-estetskim vrijednostima koliko o njihovoj recepciji i društvenom statusu. U tom su smislu obje slike, paradoksalno, postale mnogo više od umjetničkih djela: nadrasle su vlastite estetske okvire i nastavile živjeti kao globalno prepoznatljivi simboli i nezaobilazna opća mjesta u povijesti umjetnosti.
Međutim, kada se s razine kulturnog mita prijeđe na razinu samog portreta i počne govoriti o srodnosti njihovih osmijeha, tada se ulazi u područje gdje su razlike mnogo veće od sličnosti. Giocondin je osmijeh nastao kao rezultat posebno složenog slikarskog procesa koji i danas izaziva zanimanje stručnjaka i ljubitelja umjetnosti. Neodređenost osmijeha Mone Lise proizlazi i iz načina na koji je naslikano njezino lice te iz njegova oblikovanja suptilnim prijelazima tonova, karakterističnim Leonardovim sfumato postupkom, koji osobito pridonosi dojmu psihološke ambivalentnosti izraza mlade renesansne gospe. Ni stručnjak ni promatrač slike ne mogu sa sigurnošću reći što Gioconda osjeća niti kome se tajnovito smiješi, jednako usnama kao i pogledom. Upravo iz te neodređenosti proizlazi općepoznati osjećaj misterija. Kod Warholove "Marilyn Monroe" situacija je bitno drukčija. Lice hollywoodske zvijezde nije tretirano kao psihološka studija osobe, kao umjetnikov pokušaj da izrazi nešto od tajne bića tragične heroine. Upravo slikarskim postupkom, tipičnim za Warhola, umjetnik je odabrao fotografiju slavne glumice i tehnikom sitotiska prenio je na platno intervenirajući dodatno kolorističkim akcentima. (Tako je nastala serija varijacija istog portreta). Time je Warhol reprodukciju medijske slike pretvorio u ikonu pop-kulture. Stoga u duhu pop-artističke estetike ili filozofije psihološko nijansiranje glumičina portreta nije u središtu Warholova načina izražavanja, posebno ako imamo u vidu slikarevu izjavu: "Razlog zbog kojeg slikam na takav način leži u tome što želim biti stroj i osjećam da svaku stvar koju učinim poput stroja upravo tako želim učiniti."
Valja dodati i zapažanje E. L. Smith iz jednog teksta o ovom umjetniku: "Nije sigurno je li Warhol osobno sudjelovao u izradi slika koje nose njegovo ime, jer je smatrao da umjetnost treba imati jednaku razinu anonimnosti kao i život koji nas okružuje." Warhol svjesno reducira individualnost i pretvara osobu u znak masovne kulture. Zbog rečenog teško je prihvatiti Freiovu tvrdnju da postoji stvarna srodnost između osmijeha Mone Lise Gioconde i Marilyn Monroe. Ako promatrač Warholove slike vidi u glumičinu licu tugu, krhkost njezina bića ili slutnju tragedije, to proizilazi iz njegova poznavanja životne priče nesretne zvijezde, a ne onoga što je Warhol izrazio njezinim portretom.
Dakle, Mona Lisa Gioconda i Marilyn Monroe mogu se samo uspoređivati kao umjetnička djela u kontekstu globalnih simbola, a ne u kontekstu umjetničkih koncepcija jer se zasnivaju na radikalno drukčijem načinu izražavanja. Zato Freijeva usporedba može biti održiva samo na jednoj razini, ali je neodrživa na drugoj. U kontekstu suvremenog društva liberalnog kapitalizma, u spektakularnim aukcijama ostvaruju se senzacionalni rekordi prodaje umjetničkih djela u milijunskim ciframa. pa tako i u navedenom slučaju sa "Shot Blue Marilyn Monroe", što je automatski izazvalo pozornost svjetske javnosti. U smislu materijalnog vrednovanja najpopularnijih dama u povijesti umjetnosti razlike su također bitne. Osmijeh Warholove Marilyn Monroe kao ikone pop-arta može varirati, ovisno o aktualnom trendu ili duhu vremena, dok osmijeh Leonardove renesansne gospe Mone Lise ostaje neprocjenjiv. Zato se Gioconda i danas spokojno smješka milijunima posjetitelja pariškog Louvrea. Izložena iza neprobojnog zaštitnog stakla čini se kao da nas promatra s onu stranu života.
Otvori KEKS Pay
