Svijet glazbe oprostio se od Plasa Johnsona, legendarnog saksofonista čiji je zvuk postao neizbrisiv dio popularne kulture, iako njegovo ime mnogima nije bilo poznato. Johnson je preminuo 15. srpnja u svom domu u Granada Hillsu u Los Angelesu, samo šest dana prije svog 95. rođendana.
Njegova smrt označava kraj jedne ere za generaciju studijskih glazbenika koji su u tišini oblikovali zvučnu kulisu dvadesetog stoljeća. Iako je njegova diskografija golema, Johnsonovo ime postalo je sinonim za jednu jedinu, ali besmrtnu melodiju - uglađenu, tajanstvenu i neodoljivo šarmantnu temu iz filma "Pink Panther" iz 1963. godine. Taj solo, koji je postao zvučni potpis za profinjenost i lukavost, osigurao mu je vječnost, pretvarajući ga u umjetnika čiji se rad prepoznaje na prva dva tona, diljem svijeta.
Ta legendarna tema djelo je slavnog skladatelja Henryja Mancinija, koji je kompoziciju napisao imajući na umu upravo Johnsonov jedinstveni zvuk. "Plas je imao zvuk i stil koji sam želio", zapisao je Mancini kasnije u svojoj autobiografiji, potvrđujući da je taj zavodljivi solo bio predodređen za Johnsonov tenor saksofon. Snimanje koje se odigralo jednog hladnog jutra u Los Angelesu i samo je potvrdilo Mancinijevu viziju. "Odsirali smo aranžman samo jednom i nakon toga je cijeli bend zapljeskao. To je bio kompliment Henryju, a valjda i meni", prisjetio se Johnson godinama kasnije. Prema njegovim riječima, čak su i inače suzdržani gudači zapljeskali, što je bio presedan u studijskom svijetu. Tema je postala trenutačni hit, osvojila je tri nagrade Grammy, nominaciju za Oscara i zauvijek povezala animirani lik Pink Panthera s Johnsonovim suptilnim, gotovo vokalnim fraziranjem.
No, svesti karijeru Plasa Johnsona samo na Pink Panthera bilo bi duboko nepravedno. Rođen u Louisiani 1931. godine, u glazbenoj obitelji, Johnson se preselio u Los Angeles 1954. i ubrzo postao jedan od najtraženijih studijskih glazbenika na Zapadnoj obali. Bio je ključni član legendarne, neformalne skupine glazbenika poznate kao "The Wrecking Crew", koja je svirala na bezbrojnim hit pločama šezdesetih i sedamdesetih. Njegov popis suradnji je zapanjujuć i uključuje glazbene divove kao što su Frank Sinatra, Nat King Cole, Ella Fitzgerald, Peggy Lee, Sam Cooke i Marvin Gaye, na čijem je albumu "Let's Get It On" također svirao. Njegov saksofon čuje se i na kultnom albumu "Pet Sounds" grupe The Beach Boys, kao i na hitovima "The Great Pretender" The Plattersa i "Rockin' Robin" Bobbyja Daya. Njegova svestranost i sposobnost da u samo osam ili dvanaest taktova podigne pjesmu na novu razinu bili su nenadmašni. "Samo bih ušao i napravio ono što su tražili. Meni je to bilo lako, a njima se sviđalo što sviram", skromno je komentirao svoj rad.
Njegov zvuk bio je duboko ukorijenjen u bluesu i R&B-u njegove rodne Louisiane, što mu je dalo prepoznatljivu toplinu i "prljavštinu" koju drugi jazz saksofonisti nisu imali. Bio je uglavnom samouk, učeći po sluhu i oponašajući oca, također profesionalnog saksofonista. Ta kombinacija tehničke vještine i urođenog osjećaja za blues učinila ga je nezamjenjivim. "Ako producenti nisu mogli dobiti Plasa, dobili su nekoga tko zvuči poput njega", rekao je njegov kolega Harold Battiste, najbolje opisujući utjecaj koji je Johnson imao. Desetljećima je bio i stalni član orkestra u popularnom televizijskom showu Merva Griffina, no studijski rad mu je postao manje zanimljiv s pojavom višekanalnog snimanja, kada glazbenici više nisu snimali zajedno u istoj prostoriji. Unatoč tome, nastavio je snimati i nastupati, uvijek s istom strašću. Često bi mu nakon nastupa prilazili obožavatelji i govorili kako zvuči baš kao onaj saksofonist iz filma, na što bi on s osmijehom odgovorio: "Pa, ja sam taj tip koji je svirao u filmu." Odlaskom Plasa Johnsona, svijet je izgubio glazbenika čiji je ton obogatio živote milijuna, čak i onih koji nikada nisu znali njegovo ime.
Otvori KEKS Pay
