Povjesničar umjetnosti Igor Zidić nije otputovao u Milanu gdje je u srijedu otvorena izložba Emanuela Vidovića u organizaciji zagrebačkog Umjetničkog paviljona koju on autorski potpisuje.
Ova je izložba trebala biti održana 2020. godine?
Tako smo planirali, ali znate da je Lombardija bila jedno od žarišta COVID-a pa je izložba odgođena za bolja vremena. Ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić našla je drugu soluciju: Trst. Ona je, u našem poslu, izvrsna menadžerica. Tada se "probudio" Milano pa je izložba završila u gradu za koji je i pripremana. Treba reći da je Vidović u Milanu neko vrijeme živio i radio, a u Trstu je, umjesto njega, kraće poživio Joyce.
U Milanu je Vidović prvi put izlagao?
Tako je. To mu je "premijerni" grad. A izložba je u Palazzo Reale, gdje je smještena Galleria d'Arte Moderna. To je prva inozemna samostalna izložba Vidovićeva uopće. On je veliki slikar naše moderne, ali nikada ni u Italiji ni igdje drugdje u inozemstvu nije samostalno izlagao. Poznati Erich Šlomović u Split je dolazio zbog Vidovića jer ga je u Parizu želio predstaviti, govoreći da je to slikarstvo u rangu Bonnarda. O tome mi je, do u detalje, govorio Gliha. Šlomoviću je bilo interesantno našeg slikara predstaviti kao svoje otkriće nepoznate veličine i u slikarskom središtu ondašnjega svijeta. Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat u kojemu je Šlomović ostao bez imetka i života. Njegova mu je kolekcija (i njezina vrijednost) došla glave. Ova je Vidovićeva milanska izložba za nas događaj od velike kulturne važnosti. Bukovca sam pokazao u Pragu i u Haagu, a kritičarke oko Klovićevih dvora pokazale su ga u Beču, ali on je tri četvrtine života proživio u inozemstvu. Vidović je u Italiji živio kratko. Došao je 1887. kao sedamnaestogodišnjak, a vratio se u Split 1895.
U Splitu se za venecijansku Akademiju privatno pripremao kod svog gimnazijskog profesora, arh. Vecchietija koji ga je podučavao u crtanju, a usput ga učio i talijanski. U Chioggi se oženio Talijankom, nježnom Amalijom Baffo. Cijeloga je života ona s njim poživjela u Splitu, a imali su devetero djece. Preživjeli su skladno i teške godine talijanske okupacije Splita. Jedino njegovo značajnije međunarodno izlaganje dogodilo se na bijenalu neslavne 1942. godine, kada su mu okupatorske vlasti ušle u atelijer, a prefekt Zerbino uzeo slike za izložbu u Veneciji. Inače ga je Ivo Šrepel, tadašnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, već prije bio uvrstio u hrvatsku bijenalsku selekciju, a neke novine to i objavile. Talijani nisu mogli dopustiti da slikar iz Kraljevini pripojene Dalmacije izlaže s Hrvatima. Tako je Vidović bio pridružen talijanskoj matici, ali ipak u posebnoj sobi pod nazivom "Dalmazia". Splitski je majstor, inače sudionik mnogih hrvatskih izložbi i suosnivač Hrvatskog umjetničkog društva "Medulić", izlagao na bijenalu kao umjetnik iz "novopripojenih krajeva".
Sada nam se uz izložbu u Milanu obraćaju i Talijani, vlasnici Vidovićevih slika. Jednu, ponajbolju, uspjeli smo, u zadnji čas, uvrstiti u izložbeni postav. Nas to veseli, a Vidoviću neće naškoditi. Javio se Paviljonu i gospodin iz Dalmacije, iz obitelji koja je bila povezana s Vidovićem. I on mi je ponudio dvije značajne, rane slike od kojih sam jednu poznavao samo s fotografije, a drugu nikako. Važnija od dviju slika vidovićevska je parafraza veoma poznatog i cijenjenog talijanskog slikara te epohe Luigija Nona. To je jedan "oltarić" sull'aperto, iz Chioggie, koji mještani znaju kao Refugium peccatorum, tj. Pribježište grešnika. Više je talijanskih slikara variralo tu sliku koja se čuva u Nacionalnoj galeriji u Rimu. Sada je Vidovićev Refugium peccatorum izložen u Milanu, kao svojevrsna spojnica mladoga Vidovića s amblematskim djelom talijanskoga ottocenta.
Ima li još puno Vidovićevih slika za koje se ne zna gdje su?
Upravo dovršavam monografiju o Bukovcu i u njoj ćete vidjeti barem desetak slika koje, od danas živućih, nitko nije vidio. Ali isto će se dogoditi, priredi li netko – za koju godinu – novog Bukovca. I taj će pisac ili pisci zacijelo izvući još koju današnju nepoznanicu iz bunara vremena. Naši su stari bili majstori koji su danomice, brzo i ustrajno, radili. Vidović ni za vrijeme dvaju svjetskih ratova rata nije propustio ni jedan dan, a da ne bude u atelijeru, na svome radnom mjestu. U toj množini djela koja su stvorili neka su se zametnula, mnoga su, osobito u nevolji, prodavana nepoznatima i otišla ne zna se kamo, druga su mijenjala adrese boravišta, neka dospijevala nasljedstvom u nepoznate ruke, stradavala u požarima, bombardiranjima... Gotovo svi su slikari koje poznajem, kao mladi, počinjali voditi evidenciju svojih djela, ali baš nitko nije izdržao do kraja. Nema slikara bez izgubljenih slika, bez zaboravljenih ili nepoznatih vlasnika.
Jeste li imali problem svesti ogroman Vidovićev opus na pedesetak djela?
Nije problem kad iz širokog izbora morate napraviti uži; veća je nevolja kad od malog broja raspoloživih djela pokušavate prirediti veću ili veliku izložbu. Dobio sam na posudbu, iz privatnih zbirki, neka doista prvorazredna djela, koja dižu tonus cijele izložbe. U Klovićevim dvorima 1987. priredio sam najveću Vidovićevu izložba uopće, imala je 444 eksponata (bez predmeta iz atelijera, skulptura, slikarskog pribora i knjiga). Tada je izloženo sve što je moglo reći nešto u prilog Vidoviću. Izložba u Milanu je drukčija: to je antologijska izložba, primjerenija još ubrzanijem tempu života i stranoj publici koja će lakše pamtiti manji broj odličnih slika njima nepoznatog slikara, nego što bi mogla upamtiti golem broj slika i brojna neznančeva ponavljanja ili varijacije.
Dugo se bavite Vidovićem..?
Bavim se Vidovićem od prije rođenja! Moj otac je bio njegov đak u splitskoj Obrtnoj školi, Vidovićev odlikaš, osobito vješt u akvarelu. Otac je poslije otišao u kartografe jer je zbog uzdržavanja obitelji trebao stalnu službu. Jednom mi je, još dječaku, potkraj četrdesetih, na splitskoj rivi pokazao starog, ovišeg čovjeka pod šeširom širokog oboda i rekao: "Evo ti moga meštra." Bio je to Vidović.
Jeste li se odužili Vidoviću u potpunosti?
Za Vidovićevu splitsku galeriju, u sklopu Muzeja grada Splita, radim monografiju o slikaru. Moram završiti i Bukovca, no s time sam pri kraju, a onda mi predstoji Vidović za kojega su mnoge predradnje obavljene i mnoge stranice već definirane. Bukovac i Vidović su bili dobri znanci, splitski je krug osobito cijenio Bukovca kao Nestora naše moderne.
Ja bih zaključio da je Vidović imao bolje živce od Bukovca jer je puno duže ostao u Hrvatskoj?
Moglo bi se i tako reći. Vidović je bio spokojniji, staloženiji čovjek, premda je više oskudijevao i morao se mnogo skromnije ponašati i živjeti. Njegovo je pravo bogatstvo bio njegov mir, dok je gospar Vlaho bio tip putnika, ptice selice, mornara. Vrlo sam zadovoljan što je monografiju o Bukovcu od mene naručila Kuća Bukovac iz Cavtata, a monografiju o Vidoviću Galerija Emanuela Vidovića iz Splita.
Koliko nepoznanica danas postoji o Vidoviću?
Vidović je imao sređeniju dokumentaciju od Bukovca; vodio ju je njegov najstariji sin dr. Slavan Vidović, kojega je otac od djetinjstva vodio na otvaranja izložbi. Kada je, pak, slikao u laguni, mali je Slavan bio zadužen za tjeranje komaraca. Imam doktorovom rukom ispisane dvije bilježnice bibliografije. Imam i njegov djelomičan popis očevih slika. Od njega sam dobio kopije nekih Vidovićevih zabilješki. Darovao mi je i neke talijanske knjige iz svoje biblioteke: "Vama će koristiti, uzmite ih. To je moja prošlost." Najznačajnija je među njima "I manifesti del futurismo". Od njega su mi i bilježnice s vlasnicima pojedinih Vidovićevih slika. No nepoznanica će uvijek biti – tako da i za buduće ima posla.
Je li Vidović u našoj povijesti umjetnosti zauzeo mjesto kakvo je zaslužio?
Mislim da već jest. Zvonko Maković mi je nedavno pripisao u zaslugu što sam revidirao Babićevu konstrukciju o početku našega moderniteta. Posve je nerealno da "münchenska (hrvatska) škola" označava početak moderne umjetnosti u nas. Račiću, Kraljeviću i Beciću svaka čast kao slikarima, ali njihova münchenska popudbina nije, sama po sebi, moderna nego je, eventualno, nešto sintetičnija akademska. Za svu je trojicu bitniji boravak u Parizu, za Račića prekratak, za Becića i Kraljevića odveć kasan da bi mogao obilježiti početak naše moderne. Prije njih postoje dragocjene indicije moderniteta već u Mašića pa Bukovca, Medovića, Csikosa, Crnčića, Vidovića, Raškaj... Danas se Račiću divim jer je bio genij od dječaka, koji nije imao sreće da kao slikar odraste. Kada gledam na odraslog slikara, onoga koji se izvukao iz svoga oklopa i dodirnuo novo, onda Kraljevića vidim ispred Račića. U pandemiji sam imao sreće otkriti jednu meni nepoznatu Vidovićevu sliku iz 1905., koju razumijem kao prethodnu kariku crvenog, moćnog Angelusa koji je bio i jest najmodernija naša slika toga doba. Našao sam "rođaka" toj slici koji pokazuje da ni Angelus nije slučajno – kao s neba – pao, nego je postupno nastajao kroz više etapa i kroz sve strože redukcije. Takvo je reduciranje sadržaja ujedno vodilo apstrahiranju predmetnosti. To je bila modernost moderne.
