Tarzan i Jane glavni su junaci predstave "Tarzan", ali gledatelji ih sreću kada su u braku već petnaestak godina i sav sjaj idealne ljubavi odavno je izblijedio. Njoj je puna kapa njegova urlikanja po džungli, a njemu njezina stalnog zvocanja i prigovaranja. Slovenski dramatičar Rok Vilčnik rokgre u toj je situaciji iz džungle zapravo prepoznao stanje stvari u (gotovo) svakom prosječnom braku i tako je nastalo djelo koje je i komedija i drama, a koje smo premijerno vidjeli na sceni Teatra &TD.
No ovaj je sjajni tekst daleko od komedije, pa i tragikomedije, o bračnim odnosima. On ima jaku ekološku potku, pokazuje što smo mi ljudi – moćni vladari svijeta – napravili prirodi i kako nam se to ona vraća. Istovremeno, ovo je i priča o tome koliko je životinjskog prisutno u svakom čovjeku, ali i da se oni najneviniji, poput Tarzana, ne mogu oduprijeti aroganciji. Nimalo slučajno u igri je ljubavni trokut – Tarzan, Jane i hijena, a taj opasni lešinar jedina je životinja kojoj je palo na pamet postati čovjekom i uživati u svim "blagodatima" civilizacije.
Vilčnik pri tome vrlo vješto balansira između humora i tragedije. Primjerice, svađe Tarzana i Jane oko njegove majke ili vremena koje provodi s Čitom kao da su preslikane iz naše svakodnevice te su kontekstu doma kralja džungle u kojem pucaju lijane u spavaćoj sobi beskrajno komične. No Čita ima AIDS, što i junake stavlja u nimalo jednostavan položaj, a bageri ruše džunglu koju Tarzan pokušava spasiti tako da svoj teritorij opaše bodljikavom žicom i od raja stvori logor...
Tekst slovenskog autora za ovu je predstavu preveo Dražen Šivak, a združenim su je snagama režirali Aleksandar Švabić i Dražen Šivak. Napravili su izuzetno dobar posao, predstava nešto duža od sat vremena od prve do zadnje minute drži punu pažnju gledatelja, a svako toliko iz njezina tkanja izroni neki pokret, gesta ili glas toliko svima znan iz filmova o Tarzanu. No ovdje je sve to fino odmjereno i priča ni u jednom jedinom trenutku ne vodi u karikaturu ili ismijavanje bilo koje vrste, a tom su cilju podređeni i scena i kostimi Mije Popovske i Davida Morhana te glazba Mare Marketa.
Naravno, sve je ovdje u rukama vrhunskih glumaca, a sve troje je odlično u izvedbi koja fino balansira između dramskog i fizičkog teatra. Predvodi ih Olga Pakalović koja briljira u ulozi Jane, plemkinje umorne od džungle i divljine, kojoj se struja, televizija, telefon i pokoji muški (dobro, hijenski) kompliment čine neophodnim za opstanak. Tarzan je mladi Marin Klišmanić koji samom svojom pojavom sugerira svojevrsnu čistoću i nevinost životinjskog svijeta. Dražen Šivak je fantazmagorična hijena u jeansu; glumac je ulogu iznio u točno iznijansiranim emocijama, s tek pokojom životinjskom gestom i hijenskim smijehom koji doista zlokobno odjekuje dvoranom. U konačnici, svi mi dobro znamo tu hijenu jer živi svuda oko nas. Možda i u nama samima, jer tko ne bi posegnuo za mitskim zlatom negdje kraj jezera u džungli?
