Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Bio sam preteča uličnih umjetnika. Kakvih sam batina popio kad sam nacrtao grafit na susjedovoj kući!

10. rujna 2019. u 16:25 0 komentara 163 prikaza
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Akademski slikar Mario Tomas šali se da je egoist duha pa sam sebi čini užitak kada ljudima daruje svoje slike. Novi dar njegova je izložba “Relacije” koja se otvara 10. rujna u Mimari i koja je i povod razgovoru nalik brzoj, ali ugodnoj vožnji po vijugavoj cesti života, od seoskog djeteta, profesora u Belgiji, stotinu samostalnih i tristo skupnih izložbi do naslova jedinog Hrvata koji je svoje djelo predstavio u jednoj od vodećih svjetskih aukcijskih kuća Dorotheum u Beču.

Vlado Martek Poeziju sam počeo pisati zbog žena, a nastavio iz pobune i osjećaja slobode

U Mimari izlažete ciklus apstraktnih slika nastalih u posljednje tri godine. Zašto “Relacije”?

Kad su u pitanju kompozicije, jednostavno im moraš izmisliti neko ime. A to ne volim. Uvjeren sam da je najbolje da svatko slici da ime koje se njemu učini da joj treba dati. Tako je ciklus za Mimaru neutralno nazvan “Relacije”, od 1. do 32., koliko će slika biti izloženo, i ne znači ništa specijalno. Izložit ću tri velika akrilika, metar i pol s metar, koji se po boji, strukturi i nanosu razlikuju od svega ostalog što su moji pasteli.

 | Autor :

U Mimari ste izlagali i 1996. kad vam je predgovor za izložbu napisala Vesna Parun.

Još čuvam te njezine originalne rukopise. U Mimari je tada govorila dva i pol sata. Ja sam joj bio podloga od pet minuta, a nastavila je o umjetnosti, politici u odnosu na umjetnost, o tome kako ne ide uz dlaku politici i zato nije postala akademkinja što je sramota... Bili smo prijatelji. Sjećam se kako je bila škrta kad bismo igrali loto. Rekla bi mi da ja platim listić, a ona će kao vizionarka izabrati brojeve i bogami jednom smo dobili 20.000 kn. Voljela je monolog, dijalog je kod nje bio rijetkost i bila je velika.

Kada ste stvorili stil po kojem se danas prepoznaje Tomas?

Ovakve apstraktne pastele radio sam vrlo rano, ali rijetko sam ih izlagao. Kad ih počnem slikati, nema koncepta. Ne manipuliram oblicima, ne razmišljam o njima unaprijed, kao da postoji aura koja mi diktira odozgo i ne znam što će biti rezultat. No u enciklopediji Hrvatske umjetnosti uglavnom me spominju po jedinstvenom krokiju. Moji su ih studenti koji put pokušali kopirati, no govorio sam im da to ne rade jer to nije njihov nerv. Tjerao sam ih da izražavaju svoj nerv i govorio da na Akademiji neće naučiti biti umjetnikom. Tamo se uči zanat koji će im poslužiti da izraze ono što nose u sebi. Umjetnika sa sobom već donosite na akademiju, on postoji od rođenja. I to vrijedi i u kulinarstvu i kod automehaničara. Svaki posao ima svoj segment umjetnosti.

Intevrju Marija Sekelez: Pjesnikinje su vidarice naše ranjivosti

Kad spominjete svoje studente, referirate se na Academie Royale des Beaux Arts u Liegeu u Belgiji na kojoj ste diplomirali, a potom predavali slikarske tehnike. Kako vas je put odveo baš tamo?

Na izložbi u Zadru igrom slučaja upoznao sam poslovnog čovjeka iz Belgije koji će mi postati i prijatelj i koji me tamo pozvao. Jednom smo bili u klubu i nakon noći čašćenja platio je račun 18.700 eura. Bio sam u šoku, a njemu je to bilo normalno pa smo izračunali da je u tom trenutku, po njegovu kapitalu u odnosu na moj kapital, 18,7 lipa meni veća lova nego njemu 18,7 tisuća eura koje zaradi u deset minuta. Nažalost, danas je pokojni. Uglavnom, prije Belgije studirati sam počeo kod profesora Stančića na Akademiji u Zagrebu, ali zbog sukoba napustio sam studij. Profesori vas ponekad žele uokviriti, a ja na to nisam pristajao.

Često spominjete svojih 77 godina. Jesu li vam se s godinama promijenile slikarske navike?

Kao i uvijek moram slikati brzo. Umjetnost izbacujem iz nerva. Prije sam slikao noću protiv logike stvari da je prirodnije slikati kad si odmoran, ali kao mlađi ujutro sam se osjećao nekako šuplje. Od kada radim ujutro, osjećam da sam temeljitiji u izrazu. I znate, uvijek sam se pitao zašto umjetnicima treba alkohol. I shvatio sam da valjda traže nešto više, neko skladište u sebi koje nisu otkrili. Ali ja nikad nisam funkcionirao s alkoholom. Probao sam napraviti sliku u pijanom stanju i bio oduševljen njome u tom trenutku, a sutradan bi shvatio da je smeće. To mi je bila odlična opomena da se držim dalje od toga.

 | Autor :

Rođeni ste 1943. u Marinima u BiH, iskusili ste poslijeratnu glad, živjeli u selu bez struje, prošli svijet, promijenili nekoliko sistema, svladali tehnološku revoluciju. I kada je bilo bolje, nekad ili sad?

Nekad je bilo puno bolje. Nisam pretjerano volio komuniste niti oni mene jer nisam bio poslušan, ali za njihove vladavine postojao je srednji stalež. Humani kapitalizam tipa skandinavskog koji ima socijalnu svijest podržavam, ali ne ovaj koji kreiraju nove političke elite. Izgubio se srednji stalež i bojim se da se neće vratiti. Nekoć je bilo normalno da srednji stalež kupuje slike, danas toga nema, a veliki problem umjetnika je i nepostojanje tržišta umjetnina u Hrvatskoj.

Bili ste i baletan HNK Zagreb, plesač Lada, pilot, atletičar, harmonikaš, fizički radnik... Odakle tu slikarstvo?

Slikarstvo je oduvijek u meni. Bio sam preteča današnjih uličnih umjetnika. Kakvih sam batina popio kad sam nacrtao apstraktni grafit na susjedovoj kući! Uvijek su se susjedi gurkali kad bi me vidjeli i govorili: ‘Ovaj Tomas, jadno dijete’. Ali svaki progres u vremenu trajanja osuđen je od neznalica i budala. I dan-danas. Crkva je kroz povijest ubijala najpametnije ljude jer su mislili unaprijed. Da se vratimo meni, već kao 16-godišnjak bio sam pilot male jedrilice. Nisam imao love i, dok su druga djeca bila na moru, ja sam polagao za pilota što je u bivšoj državi bilo besplatno, a danas košta osam tisuća eura. Plesao sam i moderni balet. I sva sreća da nisam ostao u tome jer u baletu s 40 ili 45 godina prestaje mogućnost izražavanja, a u slikarstvu što sam stariji, sve sam bolji. To mi je duhovna hrana. Dok slikam, ne znam za stres.

Šibl i Koprolčec Akademski slikar i ugledni fotograf udružili su snage u izložbi “Nudo furioso”

Vaše slike kupili su i Richard Burton i Elizabeth Taylor.

Bilo je to u Dubrovniku gdje sam kao mladi slikar ljeti provodio po dva mjeseca i spavao u hotelu Libertas. Slike nisam prodavao na ulici, ne zato što sam to smatrao poniženjem, nego nisam volio čekati. Radije sam prodavao od vrata do vrata. Tako sam Dubrovčanima prodao 680 slika. E, sad, dio slika bio je izložen i u Libertasu gdje su Burton i Elizabeth Taylor odsjeli dok su snimali “Sutjesku” i kupili su dvije slike. Isto je bilo i s bogatim kolekcionarom Rockefellerom. Vratio se s klincima s plaže, svratio na izložbu u Libertas i tražio da mu spakiram tri slike jer se žuri. Čekao ga je njegov avion. Nije pitao za cijenu i mislio sam si trebam li ga opaliti po džepu, ali nisam. Imao sam cjenik i naplatio sam mu kao i bilo kome drugome. Zbog poštenja fino me nagradio.

Imate priču i s Titom.

U vojsci sam portretirao zapovjednike i Tito me odlikovao za vojničke vrline, a ja sam bio totalni mangup, po Beogradu hodao više u civilu nego u uniformi i družio se s ekipom iz Korni grupe.

 | Autor :

Je li slikarstvo profesija koju biste preporučili svojem djetetu?

Većina roditelja boji se za egzistenciju djece pa im ne preporučuju da se bave onime što rade oni. Moj sin Luka bolji je crtač od mene i ništa mu nisam branio, ali ne bavi se slikarstvom. No, svoju suprugu, također slikaricu, sreo sam kad je njoj bilo 19, a meni 42 godine. Drugi dan poznanstva počeli smo živjeti zajedno i ostali skupa do danas. E, da imam kćer koja bi se zakačila za probisvijeta kakav sam ja tada bio, poludio bih od straha za njezinu egzistencije. Ne bih je u tome spriječio, ali ne bi mi bilo drago. Ja sam tada bio akademski slikar, ali što to znači?

Jasminka Begić i Josip Tešija slikarske muze Muza nije plaćeni model. Ona je anima umjetnikova animusa, yin njegova yanga

Da sretnete mladog Tomasa, što biste mu savjetovali da u životu ipak odigra drukčije?

Možda da malo više štedi za starost. Na novac sam uvijek gledao kao na nešto što postoji da se troši. Trošio sam na prijatelje koji su imali manje od mene jer kao mali nisam imao ni za kruh, peti razred završio sam s 13 godina i za knjige morao prodati dvije vreće vrganja, a more sam prvi put vidio kao 19-godišnjak. Znam što je bijeda.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.