Olga Carević, ugledna znanstvenica u području toksikologije, domaćoj je
javnosti postala poznata po angažmanu tijekom rata i osamostaljenja
Hrvatske, kad je brojnim pismima pozivala na mir, ljubav i toleranciju.
Njezin angažman najkraće opisuje naslov jedne od njezinih knjiga:
“Moj srpski narod – moja hrvatska domovina”.
– Nisam zanesenjakinja – kaže o sebi nasuprot čestoj percepciji u
javnosti, naglašavajući kako je suživot opstao i u teškim uvjetima. –
Društvo hrvatsko-srpskog prijateljstva s prof. dr. Ljubomirom Hotujcem,
prof. dr. Jovom Bamburačem, protom Nikolićem i nizom drugih Hrvata i
Srba bilo je aktivno i za vrijeme rata, a također je organizirana
Hrvatska liga za mir.
Na njezina sina, koji je 1992. godine bio član 100. brigade, a ubrzo
nakon povratka s bojišnice preminuo od maligne bolesti, svakodnevno je
podsjeća svijećnjak što ga je dao napraviti od ostataka šrapnela. –
Nikad ga nisam uspjela pitati zašto je to napravio, nikad to nisam
razumjela – kaže.
Za suživot je potrebno vrijeme
Povod ovog razgovora njezina je netom objavljena knjiga “Dodirnimo
zvijezdu prijateljstva”. Nastala je na poticaj akademika Davorina
Rudolfa, a sadrži intervjue i pisma nastala od 1995. godine do danas.
• Godinama se zauzimate za suživot.
Što mislite, kakav je on danas?
– Ovisi kako gdje, čini mi se da u regijama odnosi nisu dobri, no u
Zagrebu i većim gradskim centrima jesu. Primjerice, oko Vukovara ima
vrlo neugodnih situacija, u Dalmaciji također, oko Knina i u okolici.
Došle su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, i njima je vrlo teško
uskladiti stajališta. Srbi su nesretni što su otišli, Hrvati su
nesretni što su ih Srbi poharali, i kako da tu nađete zajednički jezik?
Potrebno je vrijeme. Dok u Dalmaciji i oko Knina ima možda malo više
šovinizma, u gradovima su ljudi preokupirani drugim problemima, mladi
se ne bave prošlošću. U Zagrebu ne osjećam šovinizam – pitanje
nacionalnosti postalo je sasvim nebitno, za to nije više nikoga briga,
to se već izgubilo. Na područjima na koja su se Srbi vratili mislim da
ima dosta šovinizma s obje strane. Srbi su smatrali da su morali otići,
s čime se baš ne slažem, a i sada dio ljudi ne može ući u kuće jer su
se u jedne uselili Hrvati, a u druge Srbi. Dakle, ima razlike između
Zagreba i manjih sredina.
• Što onda mislite, zašto su Srbi
otišli?
– Sjećam se iskustava jednog novinara za vrijeme Oluje, koji je pitao
jednog Srbina u izbjegličkoj koloni: Zbog čega odlazite sada kad vam je
zajamčeno da vam se neće ništa dogoditi? Naravno, pokazalo se kako to
baš nije bilo tako. Taj Srbin je odgovorio da su im Martić i kompanija
rekli da moraju ići. Novinar je pitao hoće li se vratiti, i kada, a
ovaj je odgovorio: Kako “oni gore” odluče. Dakle, to je čovjek koji ne
zna ni treba li otići, niti da li se vratiti. To je nešto nevjerojatno,
i zato mislim da je to bila nelogična, nerazumna atmosfera. A onda
vidite bivšeg veleposlanika SAD-a Galbraitha kako sjedi na kolima i
maše, to je bila živa komedija. Galbraith želi pokazati kako je
solidaran s ljudima, umjesto da razgovara s njima ili da spriječi to
što se događalo. Jer mnogi Srbi, i nevini, stradali su, mnogi su
pokušali davati otpor agresoru pa su stradali.
• No u jednom od intervjua skupljenih
u knjizi kažete kako nemate dojam da je itko stradao samo zato što je
Srbin.
– Mogla bih isto tako reći i da je bilo ljudi koji su stradali samo
zato što su bili Hrvati. Ako je tko stradao kao Srbin, to je bilo nakon
Oluje, a prije nije bilo mnogo takvih slučajeva, ili se za neke nije
znalo. Ono što sam rekla, odnosilo se na vrijeme do Oluje. S druge
strane, kad je riječ o “slučaju Zec”, tu je činjenica da su oni
stradali samo zato što su Srbi, a također i na Pakračkoj poljani. No,
imam osjećaj kako ukupna tendencija nije bila takva. Tek će možda moja
unuka uistinu doznati što se događalo, ja, na žalost, neću.
Ako mogu Pupovac i Sanader...
• Niste političarka, no je li vas
iznenadila suradnja HDZ-a i SDSS-a?
– Nije me to iznenadilo, jer znam politiku Milorada Pupovca. On na taj
način želi dokazati kako ljudi mogu živjeti zajedno. Nije bitno tko je
koje nacionalnosti, vjeroispovijesti, i tko kome pripada, nego je važno
da je čovjek na svom mjestu. Pupovac je u Sanaderu vjerojatno našao
čovjeka za kojega smatra kako može pomoći u poboljšanju odnosa. HDZ je
velika hrvatska stranka, SDSS je velika srpska stranka, a ako oni mogu
naći zajednički jezik, onda mogu i drugi. Cijenim ovakav pristup,
mislim da može pomoći.
Također, mislim da će iz godine u godinu međuljudski odnosi biti sve
bolji. Vidite kako je nedavno došlo Bijelo dugme. Nabavila sam za unuku
kartu za koncert, jer mislim da to ipak treba čuti. Na tom primjeru
vidite kako mladi žele nešto promijeniti, cijelu su noć stajali u
redovima za karte, a iako sigurno postoji stotinu boljih sastava, nisam
sigurna bi li ljudi baš za njih stajali cijelu noć. Činjenica da
odjednom svi žele to slušati izgledala mi je to kao nekakav bunt. Moja
je unuka jako željela otići na koncert, jer je izgubila oca sa šest
godina, želi slušati glazbu koju je slušao i njezin otac.
• Što mislite o prijeporima oko jezika
hrvatskih Srba?
– Kad sam živjela u Engleskoj, govorila sam engleski, sada sam u
Hrvatskoj i govorim hrvatski, na poslu i privatno. Primjerice, Milorad
Pupovac je Srbin, lingvist, hrvatski govori savršeno i ne može mu se
dogoditi da se zabuni oko kojeg izraza. Kad bih trebala svoje dijete
dati ili u srpsku ili hrvatsku školu, dala bih ga u hrvatsku, jer tko
će ga zaposliti ako ne vlada kvalitetno jezikom i kulturom. Mora se
shvatiti kako su hrvatski i srpski dva jezika, a ako si u Hrvatskoj,
treba govori hrvatski jer tu živiš. Srbi trebaju imati svoju kulturu,
običaje, to podržavam bez daljnjega, ali ideja da uče na srpskom
besmislena je
RAZGOVOR Olga Carević, ugledna znanstvenica srpskog podrijetla
Besmislena je ideja da Srbi uče na srpskom
Otvori KEKS Pay
