Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura

Afera Sveučilišna bolnica - nema kraja utapanju u blatu postkomunizma

Izložbom "U osnivanju u likvidaciji" Boruta Šeparovića i umjetničkog kolektiva Montažstroj u Muzeju suvremene umjetnosti prikazuje se 40 godina dugo propadanje 'projekta za 21. stoljeće'.
08. lipnja 2020. u 11:56 0 komentara 1340 prikaza
Foto: Slavko MidzorPIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Reflektira li se u razbijenim staklima nikad dovršene Sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu i propast društva i politike koji su odustali, jedno je od tisuću pitanja koja otvara izložba “U osnivanju u likvidaciji” autora Boruta Šeparovića i umjetničkog kolektiva Montažstroja postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU). U pet godina prikupili su novinske članke, projektnu dokumentaciju, videomaterijale, i pokušali dati presjek povijesti nikad dovršene bolnice te pozvati na raspravu o pitanju uloge javnog zdravstva i posljedicama njegove liberalizacije. Izložba nam, kaže njezin autor, neće dati odgovor na pitanje zašto je projekt propao. Odgovor na to pitanje pokušat će dati dokumentarni film koji paralelno snima, a koji možemo očekivati kroz godinu dana. Izložba podsjeća da sudbina tog projekta i dalje nije poznata, iako je tijekom 2019. angažirano 40 milijuna kuna u pripremi analize o mogućoj budućnosti bolnice, a svakako je dodatno aktualizirana pandemijom koronavirusa i potresom 22. ožujka u kojem su teško oštećene stare zagrebačke bolnice, dok ona u Blatu, građena novcem građana i spremna da izdrži potres magnitude 9 po Richteru, sablasno propada.

Monika Herceg "Prije pjesnikinje, ja sam uvijek seljanka i sretna sam što je tako"

– Potres je i dodatno pokazao krhkost aktualne zdravstvene infrastrukture. Očito imamo problem s bolnicama. Možemo li biti sigurni da idućih 10, 50 ili 100 godina neće biti novog potresa u Zagrebu i da sljedeći neće biti razorniji od ovogodišnjeg? Objekt u Blatu otvarao je i otvara mogućnost da se neke stvari riješe. Taj izazov je tu već 40 godina, a odgovor na njega je da ovo nije dovršeno – kaže Borut Šeparović.

– Kad sam prvi put ušao u tu građevinu, bila mi je fascinantno lijepa, oduševio me taj “ruin porn” koji podsjeća na najbolje filmove katastrofe i nije slučajno bila kulisa za mnoga snimanja zadnjih dvadesetak godina. Dodatno je ekipu s kojom radim i mene zainteresiralo pitanje kako je moguće da nešto tako veliko stoji na tom mjestu i da nije jasno ni kakva je budućnost ni što je zaista prošlost tog objekta. Čuli smo i razne glasine i urbane legende. Kad smo krenuli u istraživanje, osupnula me kompleksnost procesa gradnje bolnice koji neki uspoređuju s gradnjom kontrole leta, kao i kompleksnost samog sustava javnog zdravstva kojeg je vrhunska bolnica tek dio, a koje uključuje mnoge dionike različitih interesa, o čemu sam do tada znao malo ili gotovo ništa. Bolnica je, kako kažu neki stručnjaci, poput živog organizma u koji stalno treba ulagati, njezina gradnja zapravo nikada ne staje, jer ona i kad je naizgled dovršena mora održavati nove spoznaje i konstantno se prilagođavati novim tehnologijama. Kad je u tu jednadžbu dodano još to da su gradnju financirali samo građani grada Zagreba, nešto s toliko nepoznanica postalo mi je golem izazov. Pokušao sam razumjeti, “izračunati” što se tu zapravo dogodilo i za sada si još nisam do kraja odgovorio. Odvelo me to sve u kopanje po blatu, odnosno arhivima gdje sam se pozabavio kriznim razdobljem 80-ih godina prošlog stoljeća koje još nije dovoljno obrađeno u suvremenoj povijesti. Naročito pitanje ekonomskih prijepora tog vremena između mjera štednje i razvojnih projekata, jer zapravo sve ovo što zovemo tranzicijom iz 90-ih, a to će ovaj projekt i pokazati, odvija se već 80-ih, a određeni procesi počinju još u drugoj polovici 70-ih godina. Ta nikad dovršena građevina podsjeća na taj za nas već nazigled beskonačni, sad već četrdesetogodišnji, proces tranzicije bez kraja i konca u kojem i danas živimo jer nema kraja utapanju u blatu postkomunizma – smatra autor izložbe.

sve po planu Sudbina književnih festivala u postpandemijskom dobu: odgođeni ili virtualni

Svjedočanstvo o hiperinflaciji

Realizacija investicijskog programa Sveučilišne bolnice Zagreb po složenosti, opsegu i načinu izvođenja bila je jedan od najvećih i najsloženijih pothvata u povijesti Zagreba i Hrvatske. Osnovni izvor sredstava za financiranje gradnje bio je samodoprinos radnih ljudi i građana. Prvi je izglasan na referendumu 14. studenog 1982. Građani Zagreba velikom su većinom prihvatili izdvajanje od 1,5 posto osobnih dohodaka i drugih osobnih primanja u idućih pet godina, od 1. siječnja 1983. do 31. prosinca 1987. Drugi samodoprinos izglasan je na referendumu 15. studenog 1987. i trajao je od 1. siječnja 1988. do 31. prosinca 1992. Gradnja Sveučilišne bolnice Zagreb počela je 11. svibnja 1985., na 40. obljetnicu pobjede i oslobođenja Zagreba. Kamen temeljac položio je Ivo Latin, predsjednik Odbora Skupštine grada za gradnju bolnice. Za mnogobrojne Zagrepčane i djecu koja su tada simbolično trčala kros “Ususret zdravlju” od Jadranskog mosta prema ledini u Blatu tim povodom nastupili su i zborovi KUD “Joža Vlahović” i “Moša Pijade” uz ravnanje legendarnog Emila Cosseta, a bilo je i nastupa folklornih ansambala, tamburaša, pa čak i rock-grupa poput Aerodroma i Crvenih koralja. Sve “po pravilima” najave velike stvari od koje nije ostalo ništa. Ni ova izložba, dakle, nije slučajno otvorena baš 11. svibnja, točno 35 godina kasnije.

– Cijeli taj proces na izložbi pokazali smo medijskim vremeplovom u vidu naslova iz Vjesnika i Večernjeg lista koji su uredno izvještavali o gradnji bolnice od prvotne ideje. Vidljivo je kako je priča u početku bazirana na zdravlju pa prevladavaju naslovi “Bolnica po mjeri bolesnika”, “Bolnica na termalnom izvoru”, “Bolnica za 21. stoljeće”, “Vrhunska klinika”, a tijekom godina prelaze na samodoprinos i sve se više u njima pojavljivala riječ “novac”. Dakle, osim što se kronološki može pratiti kako su se odvijale stvari od osnutka Radne organizacije krajem 1982. do 1995. godine, kada ta radna organizacija ide u likvidaciju, vidljivo je i kako se lagano počinju otkrivati problemi u financiranju jer Sveučilišna bolnica nikada ne postaje objekt od strateškog značenja za Republiku pa dolazi priča s drugim samodoprinosom 1987. nakon koje su naslovi uglavnom tipa “Kako dovršiti novu bolnicu”, “Bolnica na kraju financija”, da bi završilo s “Bolnica ili tržnica?”, “Bolnica ili skladište?”. Ono što smo tom vremeplovu paralelno dali kao mali ručni rad tečaj je marke po srednjem tečaju tadašnje narodne banke Jugoslavije za određeni mjesec u kojem je članak objavljen. Tako je 1980., kada je izvađen prvi članak na tu temu, jedna marka 16 dinara. Godine 1981. ide prema 19, 1982., kada se ide u prvi samodoprinos, marka vrijedi 20 dinara, a do kraja iste godine već je 25, da bi 1985., kada se postavlja kamen temeljac, marka bila 86 dinara, a potom idemo u 1987. i drugi samodoprinos kada je marka već 676 dinara. Dakle, već je pri počecima vidljiva galopirajuća inflacija koja prelazi u hiperinflaciju. Do kraja 1989., kada počinju i veliki problemi s financiranjem gradnje, marka je u studenome 34.219 dinara da bi krajem prosinca te iste godine 1 marka vrijedila čak 61.796 dinara, a na crnom tržištu mijenjala se za 70.000 dinara – kaže Šeparović.

 | Autor : Slavko MidzorPIXSELL Foto: Slavko MidzorPIXSELL

Izložene su i rijetke brošure za samodoprinos tiskane za javnu raspravu koja je prethodila referendumu, tlocrti bolnice, serija fotografija uglavnom iz Državnog arhiva i videomaterijali Zagreb filma koji je od početka pratio gradnju za potrebe Grada. Centralni artefakt maketa je bolnice autora Štefana Kacina, Jurija Princesa i Bogdana Spindlera iz slovenskog projektnog studija Biro 71. To će biti drugo predstavljanje javnosti, prvi put bila je izložena u ožujku 1984. u Starogradskoj vijećnici prije gradnje bolnice. Zanimljivosti radi, projektiranje bolnice izvodilo je pet radnih organizacija: Ina-Projekt, Biro 71, Građevinski institut Zagreb, Zavod za zaštitu zdravlja Zagreb i Monter – Zagreb. Za projektantima ostale su stotine dozvola za gradnju, papiri o otkupu zemljišta, tisuće vrsta projekata i studija koji čine gomilu papira koja ne bi mogla stati u dvije sobe veličine 3x3 metra, doznaje se na izložbi.

– Građani su stvarno bili za gradnju te bolnice, a i dan danas su, što sam shvatio intervjuirajući za film njih 70-ak koji su plaćali te samodoprinose 1980-ih. I sami su mi često postavljali pitanje “zašto je sve propalo” pa ćemo na to filmom, možda čak i serijom, i pokušati odgovoriti. Razgovarali smo i s 40 aktera iz tog procesa, medicinara koji su jako važni u toj priči, arhitekata, s ljudima iz Biroa 71, urbanistima, građevinarima, novinarima koji su pratili projekt, ekonomistima tog vremena, političarima ondašnjim i sadašnjim... I sukus svega je da gotovo ni o jednom problemu u toj priči nema konsenzusa, kao što ga nije bilo ni tijekom gradnje. Neki kažu da je gradnja bolnice započeta u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Drugi kažu da je niz nesretnih događaja presudio njezinoj sudbini. Ekonomska kriza, inflacija, raspad Jugoslavije, rat, pretvorba, još jedna ekonomska kriza 2009. Dio liječnika priznao je da su se projektu protivili i zdravstveni radnici koji su tada vladali bolnicama kao feudima na pet zagrebačkih bregova. Osim toga, gdje ima puno novca, ima puno i glasina te su mnogi taj projekt željeli iskoristiti za vlastite ili skupne interese. Uz sve što zasad znamo, uvijek postoje još neke informacije i mišljenja, interesi kao i razna nadzemna i podzemna činjenja, a definitivno u slučaju tog projekta ima i puno nečinjenja. Zadnjih 25 i više godina gledamo jednu vrstu nečinjenja pa, čak ako i utvrdimo zašto je gradnja obustavljena, valja postaviti i pokušati potražiti odgovor na pitanje zašto gradnja nije nastavljena? – naglašava Šeparović, a na logično potpitanje bi li imalo smisla nastaviti gradnju kaže da kao laik na to ne može odgovoriti te da je i to pitanje postavio svojim sugovornicima i opet se mišljenja razlikuju. Od “ajmo sve to srušiti” preko “ajmo prenamijeniti” do najčešćeg odgovora da “taj objekt treba ostvariti svoju prvotnu zdravstvenu namjenu, ali s novim programom za 21. stoljeće”. To je ono jedno te isto pitanje, kaže, koje se vraća sa svakim lokalnim, ali i nacionalnim izborima.

 | Autor : Slavko MidzorPIXSELL Foto: Slavko MidzorPIXSELL

Među izloženim dokumentima je i završni izvještaj iz 1993. u čijim se zaključnim napomenama ističe da je nakon drugog samodoprinosa, 31. prosinca 1992., investitor ostao bez sredstava za nastavak gradnje, a potpisuje ga posljednji ravnatelj Sveučilišne bolnice u osnivanju, primarijus dr. Ivan Prodan.

– U njemu se vidi da je ukupna investicija procijenjena na 838 milijuna maraka, od čega bi troškovi gradnje bili 525, te da je u gradnju uloženo oko 320 milijuna maraka, što, kada bi se preračunalo u današnje vrijednosti, iznosi oko 160 milijuna eura koje su većinom dali građani grada Zagreba, a nešto malo je došlo od Republike. Stariji građani koji su plaćali taj samodoprinos, bez obzira na to koliko su im mirovine male, i danas bi, kažu, bez obzira na svoje osnovno i dopunsko zdravstveno osiguranje, odvajali 1,5 posto iz svojih mizernih mirovina za bolnicu. Čak i kad im kažete da najvjerojatnije neće doživjeti dovršenje tog objekta, nesebičnog su stava da je važno da to ostane za one koji dolaze. Mlađi pak o objektu ne znaju gotovo ništa i, s obzirom na to da su u dobi kad nemaju potrebe za zdravstvom, i ne razmišljaju o solidarnosti i funkcioniranju zdravstva – govori Šeparović.

Svijest o solidarnosti

Igor Mandić 'Rugali su mi se i napadali me jer sam predviđao pojavu fašizma u Hrvatskoj'

U svakom slučaju trebali smo imati suvremenu bolnicu s 1123 kreveta u bolničkom stacionaru, 75 ordinacija, 23 operacijske dvorane, 31 seminarskom dvoranom sa 795 sjedala, amfiteatar za predavanja s 464 sjedala i tri manje predavaonice. Predviđalo se da će zajedno s posjetiteljima i bolesnicima više od 7000 ljudi svakoga dana boraviti u prostorijama nove bolnice, a potrebni broj zaposlenih kretao se od 2993 do 3735 ljudi. Od 1988. na specijalizacijama po zagrebačkim bolnicama bilo je 109 liječnika, tada u prosjeku starih 30 godina, koji su trebali raditi u novoj bolnici za što su izabrani po najstrožim kriterijima stručnosti i visokim ocjenama na fakultetu.

Odluka o prestanku postojanja Sveučilišne bolnice Zagreb objavljena je u Narodnim novinama (1.11/95) nakon čega počinje njena likvidacija u kojoj je pravno do danas.

– Osobno mislim da bi, ako je ikako moguće, građevina trebala (p)ostati zdravstveni kapacitet, u suprotnom neka postane spomenik ili muzej utopije, poput bivše zračne luke Tempelhof u Berlinu – veli Šeparović pa podsjeća da postoji plan da se umjesto Sveučilišne bolnice u Blatu sagradi Nacionalna dječja klinika. No, povijest nas uči, dodaje, da je lako moguće da je i to još jedno obećanje koje neće biti ispunjeno, a prava adresa za pitanje što se s tim doista događa je Ministarstvo zdravstva.

Pelješki most snimljen iz zraka
VIDE I PLUSEVE I MINUSE
Kako u Neumu doživljavaju spajanje Pelješkog mosta: 'Otići će sav narod okolo!'
Argeta Junior
ZABAVNO I UKUSNO
Ovo su tri ukusna ljetna međuobroka koji će oduševiti vaše mališane
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.