Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

51. priča: Korana Serdarević: Buža

Žena mu na rukama ljulja zaspalo dijete, a stara se mati u svojoj sobi savila nad molitvenik kao suha grana. Ženina sestra, lijepa i ponosna Ivka, stoji sama na verandi. Niz obraze joj se razlile suze i ruju po koži svoje mokre puteve. Za sve je kriv onaj sveti Nikola...
31. ožujka 2014. u 10:05 0 komentara 2043 prikaza
Korana Serdarević
Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Sestro, imaš rupu na guzici − rekla je Ivka ozbiljnim tonom, kao da otkriva nešto osobito važno. Djeca zahihoću i upere prstom u rašiven šav posred okrugle Tonine stražnjice.
Tona, koja se taman bila fino naguzila dovlačeći drveni tronožac iz kuhinje, uspravila se i stala uz kameni stol, široka i čvrsta. Seljani se ostave ćakule i naćule uši. Osmijeh im je već podizao kutove usana – znaju oni svoju Tonu. A njoj čak ni sad, kad je jasno da se bijele gaće naziru ispod široke šarene suknje, nije palo na pamet da pokrije rupu dlanom, a još manje da joj bude neugodno. Dapače, kao da je jedva dočekala da joj gospodska sestrica Ivka zalijepi tu rečenicu posred vrućeg ljetnog popodneva. Sitne joj se oči raširile od gušta, i ljudi znaju da je njen jezik, onako brz i oštar, već na pô puta.


− Prvo i prvo, ne reče se rupa, nego buža − odvali.

− A drugo i drugo, ča ti nimaš bužu na guzici?!

Smijeh zagluši cvrčke koji su mahnito pilali nožicama na starim borovima uz kuću. 
Ivka otvori usta, ostane sekundu-dvije okamenjena na tom vrućem zraku, a onda ljutito odjuri u kužinu. Čin je bio odigran i Tonin je duboki smijeh ispod glasova susjeda bio veličanstven bas. 
Prošlo je cijelo popodne, svi su se pokupili užeglim kućama, a Ivka još uvijek ne izlazi iz kužine. Velika joj je nepravda učinjena. Njoj su se išli ceriti?! Daleko je ona od tih ljudi koji po cijele dane dižu mreže, čuvaju ovce, navlače tvrdoglave tovare i stružu nožem po ribljim bokovima. Ivka je, otkako se preselila u grad, postala prava gospoja: lijepo se nosi, diže bradu dok hoda i govori kao gradski ljudi. A tu joj se ipak rugaju i dobacuju rečenice koje se selom šire kao smrad od škovace.

Poznaju ljudi Ivku još otkako je musava i balava po cijele dane brisala podove u materinoj kuhinji. Tako je stara rasporedila blizanke: jedna je uvijek doma prala, čistila i kuhala, a druga je vodila ovce na pašu. Zato Ivka zna kuhati i održavati dom, a Tona po kući ne zna baš ništa. I briga je nije što joj je pletenica mršava i razbacana, kao i posuđe po prljavoj kužini. 
Ivka sada po cijele dane pere i čisti podove u Zadru. Nije mačji kašalj biti udova u otmjenom stanu na Kalelargi. Nezgodno je samo što ovisi o volji snahe, kojoj pomaže oko spize i unuka dok sin plovi po Sredozemnom moru. A snaha je svako malo pošalje „na odmor“. Onda Ivka, napirlitana i namirisana, odlazi k sestri blizanki i Tona je uvijek prima. Smije se čim je opazi kako vuče kufer uzbrdo, po ispucalom asfaltu. Šiti ruke i viče:


− Judi, judi, Gospa se ukazala!
 Ivka mrgodi lice i već s dvora žuri prema kužini, podiže poklopce na starim loncima i lukavo škilji.


− Sestro moja, sestro moja, ja ti ni ne znam ča je ‘vo − govori.

Na tjemenu joj se od neodobravanja ljulja pundža od debele crne pletenice i čini se kao da je stigla samookrunjena kraljica kuhače. Tona frkne nosom i izađe psujući jarca, pasa i tovara.


− Ajde, bogati, ča si nosinu digla?! Smi se valjda i konto tebe našalit − reče Tona kad je vidjela da Ivka još uvijek uvrijeđeno sjedi uz mali stol krcat neočišćena graška.


− Bolje se uvati čistiti to pa da imamo ča večerati, a ne sidiš tote kâ drvena Marija. Ja nekad volin i poisti čagodar.


− Ako ćemo ča poisti, morat ću ja i skuhati, a ne samo očistiti, si čula?! − vrisne Ivka i skoči kao da ju je netko uštipnuo.

Ipak, Tona je nije čula. Već se bila preko dvora uputila u drugi dio kuće. Tamo se na hodniku umalo sudari sa šjorom Striginom. I ne pogleda je. Hladno zaobiđe to koštunjavo tijelo i nastavi vući noge prema sobi. Djeca su se probudila.
Već je dugo Strigina poput kućnoga duha. Šulja se hodnicima, njeno istrošeno tijelo gotovo da lebdi, ne govori više nikomu ništa, pa se ni njoj nitko ne obraća. Teško da bi ikome nedostajalo razgovora s njom – ime Strigina je iz riječi štriga, govore ljudi. Vječno u crnom, namrštena, loše volje, čim zine gunđa i nitko joj nije po volji. A najmanje joj je draga snaha, ta velika glasna Tona, stara cura kojom se sin jedinac oženio, a koja em ne zna kuhat, em ne drži kuću urednom, em sve sprda. Pa ti vidi koja ti je od njenih osobina najmrža i kako je živjeti s njom dok sin drugu godinu navigava i doma šalje samo zelene šolde.Tona je otvorila vrata dječje sobe i našla dječake na podu ispred ormara. Razbacivali su izglačanu robu. Ive je trpao u usta ćaćine čarape, a Josip gurao obje mršave noge u jednu ćaćinu nogavicu. Tona se ispod glasa nasmijala i opsovala u isti čas. Skupila je robu, bacila je na krevet i podigla mlađega sina na prsa. Čim ga je takla, ruke joj se nervozno krenu premještati po malome tijelu. Vrućica mu je već bila otežala dah.

− Muko moja, pa di sad... − mrmljala je Tona zatežući svježe lancune po krevetu. Ive se još nekoliko puta nasmijao materi, a nakon desetak minuta ležao je tijela mlohava kao mrtva lignja i sav mokar od znoja. Tonine jake ruke drhtale su od brige dok je u kupaonici točila vodu za obloge.

− Ča je, Tona? − pogleda je Ivka ispod oka, vrteći kuhačom po punom loncu.

Sunce je već bilo palo u procjep između susjedove kuće i zidova seoske škole, a nekoliko žena se skupilo pred crkvom da začine dan ćakulom. Svako malo bi pogledavale prema Toninu praznom dvoru. Tona večeras nije došla. Sjedila je uz krevet i umatala malene noge, ruke i prsa u vlažne krpe. Prošao je sat, pa i dva, a mali Ive nikako da se ohladi. Oči mu se sjaje kao one božićne svjećice koje im je ćaća prije dvije godine donio iz Amerike. Sjedi Tona uz krevet i pita se gdje joj je sad muž. Je li mu nad glavom sunce ili mjesec? Koliko bi usta moralo ponoviti vijest da bi on saznao da mu je sin bolestan? Nije ga nikada vidio, ali sigurno bi mu bilo krivo. Dobar je čovjek, brine se za svoje. Lako je njima tu čekati. Lako je tako.

Mali Ive leži otkriven, prsa mu se osula kao da ga je netko poškropio kipućom vodom. Striginina mršava sjena svako se malo naslanja na zelena vrata pa gleda snahu i unuka. Nekoliko je puta već navraćala u svoju sobu i provlačila izblijedjelu krunicu kroz prste. Na kraju je otvorila i molitvenik, zureći ravno u blaženi lik svetoga Nikole.

− Šjora Strigina, je l’ ona Jelka što se razumi u trave i bolešćine još u selu? − provirila je u sobu Ivka, mršteći se nad zadahom plijesni. Baba je ošine mrkim pogledom.

− Mrtva od lani − procijedi.

− U ime oca... − prošapuće Ivka pa i ona zalijepi pogled na lice sveca u babinoj ruci.

Stoji vrijeme u kući kapetana Zorićeva. Stol je još namješten, ali večeras nitko neće jesti. Stariji mu sin kopa jušnom žlicom po vrtu pa u rupe gura male puževe. Žena mu na rukama ljulja zaspalo dijete, a stara se mati u svojoj sobi savila nad molitvenik kao suha grana. Ženina sestra, lijepa i ponosna Ivka, stoji sama na verandi. Niz obraze joj se razlile suze i ruju po koži svoje mokre puteve. Za sve je kriv onaj sveti Nikola, ono njegovo lice koje je jednom držala na zidu u kući. One večeri kad su javili da joj je muž nestao na moru, skinula je sliku i gurnula je bijesno na dno stare škrinje.

− Vrag odnija i more i brodove − šapće Ivka po milijunti put, grubo tare suze s lica, a u grudima joj se kotrlja gruda soli.

More ispire živote i ostavlja oštre bridove koji samo rđaju i stare. Na njih se navlače šarene haljine i duhovite rečenice, oko njih se pletu štorije, a more opet sve remeti, prevrće kamenje, izbaci prošlost, donese smeće ravno pred vrata. Te smrti o kojima obavijesti dolaze pod stranom poštanskom markom, te bolesti od kojih djeca na otoku umiru kao životinje... sve donosi more.

− Vrag odnija more − ponavlja Ivka tiho − odnija vrag i more i otok njime zatočen.

− Malon je pasala fibra, spi − začuje iza leđa sestrin glas.

− Sutra će ga Joso odvesti kaićen u grad doktoru. Pojti ćemo prije žege. Ivka se okrene, još uvijek stežući grlo. Kroz otvorena vrata vidjela je Tonu kako lijega na svoju stranu bračne postelje. Drugi je kušin, bijel i uredan, stajao uza nju kao nadgrobni spomenik. Ivka poželi ući u sobu i noktima ga razbucati na sto komada.

− Hodi leći, bogati, ča činiš tamo vanka − reče još Tona i okrene se na bok, prema zidu. Ivka uzdahne i pogleda još jednom prema tamnoj površini mora. Tamo, nisko pod selom, činilo se kao velika škura buža.

− Sve gutaj − kaže i krene rasplitati gustu pletenicu.

ČUDOTVORNA METODA
Kim Kardashian svoju mladolikost duguje tretmanima kisikom

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.