Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

1. priča: Jasminka Domaš: Kaput

Gospođa Đurđa odlučila je pospremiti svoj ormar i iznijeti svu garderobu i dobro je prozračiti na suncu.
16. travnja 2011. u 17:54 0 komentara 33 prikaza
Jasminka Domaš
Foto: Jasminka Domaš

Gospođa Đurđa odlučila je pospremiti svoj ormar i iznijeti svu garderobu i dobro je prozračiti na suncu. Sačekala je da prođe subota, a onda se od ranog nedjeljnog jutra zdušno primila posla te pripremila i jednu plastičnu vreću u koju će stavljati hlače i suknje koje već godinama ne nosi i samo ih premješta s jednog kraja ormara na drugi nadajući se kako će napokon smršavjeti i moći nositi opet te lijepe stvari. Ali, to se ne dešava, tko zna zašto, valjda zbog toga što nema volje ili joj se ne da vježbati ili zato što previše voli slatkiše. U svakom slučaju odlučila je ne mučiti se dijetama i jednostavno utvrditi: "Moje tijelo sada voli biti bucmasto. I točka, gotovo. Tko me voli, taj me voli, tko ne, baš me briga."

I dok tako razmišlja, Đurđa trpa u vreću žutu suknju, sive hlače, bluzu koja joj je postala preuska. Poslije će sve to odnijeti na ulicu i objesiti na ručku kontejnera. – Sve te stvari sigurno će nekome dobro doći, puno je siromašnih i bez posla – govori u sebi. A onda revno briše stranice ormara čistom, vlažnom krpom i slaže po dnu male, platnene vrećice iz kojih miriše lavanda. Ona prava, hvarska, jedinstvena. I taj je miris sve više opija i podsjeća na bijele brodove i veliko plavetnilo, krstarenja i otkrivanja predivnih gradova i luka.

Tko zna kako i zašto odjednom je zaokupi misao kako sigurno do kraja svog života više nikada neće moći kupiti krzneni kaput.

Odjednom zazvoni telefon i ona se razdragano odaziva pozivu prijateljice da dođe na večeru.

Puna poleta otrči pod tuš i uredi se za izlazak. Voljela je ta mala druženja, ženske razgovore, otvoreni razgovor o osjećajima, duhovnosti, ljubavi ili nedostatku ljubavi, o braku i samoći.

U predivnoj atmosferi stana koji je odisao toplinom i ukusom one koja ga je namjestila i izabrala stvari putujući i lutajući svijetom, njih tri prijateljice i družice, svaka bogat i raskošan svijet za sebe, osjećale su se opušteno i razdragano. A Vera, koja ih je pozvala na druženje, odjednom je počela vaditi odjeću iz svojeg ormara i darivati im je. Na red je došao i dugi, smeđi krzneni kaput. Vera ga je prva odjenula i složile su se da baš i nije za nju, jer se sva u njemu nekako izgubila i nestala, a posljednja ga je obukla Đurđa na nagovor i one su utvrdile: – Izgledaš kao kraljica.

I tako je sasvim nenadano i neočekivano postala vlasnicom tog kaputa koji joj je darovan.

Vera joj je pomogla da ga spakiraju u platnenu, crvenu navlaku sa zatvaračem kako bi ga lakše nosila do kuće. Dok ga je tako vukla preko parka, činilo joj se da izgleda kao nositeljica onemoćalog Djeda Mraza ili barem dobrano nacrvrckanog. Usput, malčice je i strahovala od huligana, jer bilo je već prilično kasno, ali nitko je nije presreo i ništa upitao i čim je ušla u stan javila se Veri da su ona i Djed Mraz sretno stigli kući.

I naravno, odmah se uvukla u kaput i dugo se promatrala u ogledalu. Zatim je ujutro vrlo pažljivo slušala jutarnje vijesti čekajući nestrpljivo kakva će biti vremenska prognoza. – K jarcu i ovaj topli val, valjda će još zahladiti prije proljeća – pitala se slušajući glas spikera da joj ne promakne koliko je stupnjeva na Zavižanu, u Gospiću, Zagrebu... Srećom, nije trebala dugo čekati na zimu koja se valjda zbog nje i njezina kaputa brzo vratila, čak je i snijeg počeo padati. I tako je napokon dočekala dan kada je izašla iz kuće u novom kaputu i na glavu je stavila još i šubaru od bijele lisice. – Pa da, kad je bal nek je bal – rekla je sama sebi prije nego je zaplovila ulicom.

Proslava rođendana bila je u obližnjem hotelu i taman kad je sjela za stol i sa svima se pozdravila odjednom su se otvorila vrata kavane i kroz njih je ušao sasvim neobičan stvor, muškarac u ženskom krznenom kaputu, a na glavi je imao gotovo identičnu šubaru kao i Đurđa.

Jadna se žena sasvim zbunila kao da vidi karikaturu samu sebe. – Ovo mi se nebo ruga zbog mog krznenjaka, daje mi priliku da se vidim – i obuze je mučnina koju ipak brže-bolje svlada i zatomi ne želeći ni s kim podijeliti tu nelagodu. – No dobro – odgovori Svevišnjem – znam da krzneni kaput nije najvažniji na svijetu, jadne životinje i sve to, imam savjest, nemoj misliti da nemam, ali daj da se malo opustim i uživam, ne želim biti stalno smrtno ozbiljna.

I On je zbunjeno pogleda, slegne ramenima i ode dalje.

Ostatak večeri provela je baš dobro, smijući se, uživajući u prigodnoj predstavi i jedući čokoladnu tortu ne računajući kalorije i koliko je kila zbog nje opet dobila.

A hladno se vrijeme zadržalo i Đurđi je to bilo baš po volji, dapače nije morala dugo čekati na novu prigodu da prošeće kaput i sebe u krznenom kaputu. Eto, otići će u četvrtak na svečanu promociju knjige vrlo poznatog književnika, bit će tamo i puno znanaca, baš lijepo!

Kada je ušla u dvoranu koja je već bila gotovo dupkom puna ljudi, ugledala je jedno slobodno mjesto i tamo se uputila, ali spazio ju je čovjek kojeg je dobro poznavala i on joj je vrlo ljubazno i dobrodušno rekao: – Daj, ja ću ti odnijeti kaput na vješalicu.

No ona je to triput vrlo rezolutno odbila što je njega sasvim zbunilo. – Ma mani me se čovječe – zvonio je Đurđin glas na uzbunu – što ti pada na pamet, da svoj skupocjeni kaput ostavim samo tako na vješalici, svakome nadohvat ruke, ma ne dolazi u obzir!

I odlučno istrgne mladiću rukav za koji ju ovaj držao ne shvaćajući što joj je i u čemu je pogriješio, ta on samo želi biti pristojan i uslužan. I zbunjeno pogleda u prijatelja kao da je želio reći: – Stari moj, žene ne podliježu ni jednoj definiciji.

– Ti muškarci – mrmljala je sebi u bradu Đurđa – zbilja ništa ne kuže.

I kad je predstavljanje knjige bilo završeno, ona sva sretna odjene svoj kaput znajući da će joj kad izađe na ulicu biti toplo i ugodno. Zaista se osjećala kraljevski silazeći ulicom prema Trgu, a onda se skoro zabuši u jednu poznanicu koja je odmjeri od glave do pete i jasno se vidjelo što misli, to je iz nje isijavalo kao svjetleća reklama s pomičnim slovima: – Gle ti lažljivicu, a meni je rekla da jedva izlazi na kraj, a sad gospođa u takvom krznenjaku, dobro joj ide samo se pretvara i prenavlja!

Đurđa sva pokunjena ode dalje i bilo je glupo i preglupo da joj kaže: – Dobila sam kaput na poklon.

Što vrijedi, ionako joj ne bi vjerovala, sve bi se samo još dodatno zakompliciralo i još bi mogla krenuti priča kako ga je dobila od nekog ljubavnika. A kad priča krene, tko je može zaustaviti?

I tako je prošla zima i proljeće je prošlo, kao što već sve prolazi brzo i prebrzo, ljetni se zrak užario, a asfalt počeo topiti. A Đurđa nikako da se odluči krenuti na more. Stalno je muči jedan problem: Što će biti ako joj moljci požderu kaput dok je nema? I čim prođe nekoliko dana, ona izvlači iz ormara krzneni kaput, uzima u ruku drveni štap ili plastični klofer, što joj već prije dođe pod ruku i njime zdušno na balkonu udara po kaputu zamišljajući boj s četama moljaca koji su se možda zavukli u džepove, u rukave, u kragnu, pa udri, udri po kaputu, praši ona da sve odjekuje.

Susjedi je već sumnjičavo promatraju i negodujući vrte glavom pitajući se nije li žena sasvim šenula, što stalno radi po najvećoj vrućini s tim krznenim kaputom. Njima je već zlo od vrućine samo dok je promatraju. I bum, tres, zalupe balkonskim vratima da je ne vide i ne čuju kako lupa po tom krznu.

Đurđa je svega svjesna, ali taj poriv da se upusti u bitku s moljcima jači je od nje premda je tišti pa misli: "Zbilja budu svi mislili da sam skroz ponorela".

I uvlači pažljivo kaput u crvenu, veliku, platnenu navlaku koja opet poprima oblik nećudorednog Djeda Mraza koji joj ne da mira ni danju ni noću.

I tada širom otvori oči, tresući glavom lijevo-desno, da dođe k sebi, da razbistri misli: – Ta me vrućina baš svladala, valjda sam na čas zaspala. Hvala Bogu, to je bio samo san, baš sam se namučila – sažali se Đurđa na samu sebe.

Za svaki slučaj otvori širom vrata ormara gledajući u njega kao da će iznenada ipak ugledati krzneni kaput. Ali nema ga, samo vise njezine ljetne haljine i u krajnjem uglu njiše se crni, štofani, već pomalo iznošen zimski kaput.

S ulice je dopiralo bubnjanje, nije ni morala do prozora, zna ona, to su oni što prosvjeduju protiv nošenja krzna. A onda je uhvati ženski inat i posvadi se s njima premda je nisu mogli čuti: – A zašto onda nosite kožne sandale, torbe, pojaseve i novčanike, pa niste sigurno svi vegetarijanci.

– Đurđa, s kim to razgovaraš? – upita je kćerka iz druge sobe. – Ma ništ', nekaj na radiju pričaju, dramski program, znaš – brzo se snađe i ode u kuhinju počastiti se sladoledom. – Uzet ću duplu porciju kao nadoknadu za strah – zapjevuši ona i doda još i šlag.

vrijeme
NEĆE BITI VRLO TOPLO
Meteorolog Zoran Vakula analizirao zimu i najavio kakvo nas proljeće očekuje
Hrvatski Telekom
UPRAVLJA S 516 E-PUNIONICA
Hrvatski Telekom: Predvodnik e-mobilnosti u regiji
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.