Država bez prometnog odgoja država je s velikim brojem nesreća i stradalih u prometu. Država je to u kojoj djeca stradavaju na zebrama i u autima svojih roditelja. Država u kojoj je već 150 posto vozača više nego lani kažnjeno zbog nesigurnog prijevoza djece. Država u kojoj se ugled mjeri brojem konjskih snaga uguranih pod haubu jurilice kupljene tek punoljetnom djetetu ili, nažalost sve češće, i snagom električnog romobila kupljenog djetetu koje još ni iz osnovne škole nije izašlo. Da, to je Hrvatska. Nema dana bez medijskog izvještaja o teškoj prometnoj nesreći, a većina nas i dalje misli da je cool projuriti tako da pješake poliješ blatnom vodom, probušiti auspuh tako da cijela ulica čuje da stižeš doma, nakon tehničkog pregleda na auto nabaciti ilegalna svjetla i spojler iz kućne radinosti... Ništa od toga zapravo nije cool. Baš suprotno, sve navedeno odraz je malograđanštine i izostanka osnovnog kućnog odgoja, ali te bi stvari čovjek trebao naučiti dok je još mlad, ako ima od koga. Jer, prometna nekultura vodi prometnoj nesigurnosti. U mlađoj dobi, u kojoj pretežno upijamo nova znanja, većinom se krećemo nogostupom, pješačkim i biciklističkim stazama. Naravno, roditelji voze djecu u automobilima, ali djeca primarno trebaju naučiti služiti se pješačkim i biciklističkim stazama.
U državi bez sustavne prometne edukacije problem je što ni odrasli ne znaju tko bi se kuda i kako trebao kretati. Mislite da pretjerujem? Pokušajte se sjetiti kad vam je zadnji put na nogostupu iza leđa zvonio biciklist. Nedavno, zar ne? Meni gotovo svakog dana, budući da u krugu od nekoliko ulica oko moje nema biciklističkih staza, već se vozači motornih vozila, biciklisti i pješaci moraju razmjestiti po kolniku i nogostupu. Kako volim protegnuti noge, prošetati se kvartom, tako sam redovno na meti vozača i vozačica bicikala, koji su živčani jer pješaci na nogostupu uzurpiraju 'njihov prostor'. Pa se biciklom dovezu tik iza leđa i nervozno zvrndaju zvoncem. I to rade oni pristojniji. U kategoriju iznad (ili niže, kako se uzme...) ubrajaju se biciklisti koji ne zvone, već projure što bliže pješaku, ne bi li mu tako dali do znanja da smeta. Ekipo draga, nogostup je za pješake. Ne zvrndajte zvoncem pješacima iza leđa, jer vi po nogostupu ne biste ni trebali voziti bicikl. Iznimka su djeca mlađa od 14 godina, iz razumljivih razloga, jer djecu ne smijemo pustiti da voze po kolniku. Svima ostalima Zakon o sigurnosti prometa na cestama izričito zabranjuje vožnju biciklom po nogostupu jer je obveza vozača bicikla kretati se biciklističkom stazom ili trakom. Ako biciklistička staza ili trak ne postoje, biciklisti trebaju voziti uz desni rub kolnika. Dakle, po kolniku! Vožnja po nogostupu nije opcija, nije dopuštena. To kaže zakon, no praksa je znatno drukčija. Biciklisti su većinom na nogostupu i često su agresivni prema pješacima. U posljednje vrijeme pridružili su im se vozači električnih romobila, svih godišta, kod kojih je situacija zakonski šire postavljena. I oni se ponajprije trebaju kretati biciklističkom stazom ili trakom, tamo gdje postoje. No, za razliku od biciklista, vozači e-romobila mogu se – tamo gdje nema biciklističke staze ili traka – kretati površinama namijenjenima kretanju pješaka te zonama smirenog prometa. Zakonodavac je naveo da u takvim situacijama, kad prostor dijele s pješacima, vozači električnih romobila moraju voditi brigu o sigurnosti drugih sudionika u prometu. U području smirenog prometa ne smiju voziti brže od brzine hoda pješaka, što je 5 km/h. Dakle, ne trebaju se pješaci naglavačke bacati u grmlje uz nogostup da izbjegnu električni romobil, nego vozač e-romobila mora voziti sporije i zaobići pješake.
Budući da brojni vozači električnih romobila ne poštuju ni zakonom propisano, a ni zdrav razum, mnogi su europski gradovi već zabranili e-romobile na nogostupima i u pješačkim zonama. U Hrvatskoj je to, primjerice, napravio Zaprešić, suočen s naglim porastom broja nesreća u kojima su sudjelovali električni romobili. Razlozi za zabranu vožnje biciklom po nogostupu te za stavljanje kretanja e-romobila po pješačkim rutama pod povećalo i više su nego očiti. U srazu pješaka i bicikla, ili pješaka i električnog romobila, pješak u pravilu izvlači deblji kraj. On završava s polomljenim kostima, nagnječenjem mozga i još koječega, a zadobiva i hematome. Još odjekuje i slučaj iz zagrebačke Ilice, u kojem je pješakinja preminula nakon što je na nju naletio vozač e-romobila. Električni romobil trenutačno je najopasnije prijevozno sredstvo, pokazala su brojna istraživanja. Nesmotreno je, da ne kažem ludo, kupiti ga djetetu, a odrasle bi ga osobe trebale koristiti odgovorno: kaciga na glavu, slušalice van iz ušiju, obje ruke na upravljaču i voziti polako i koncentrirano. U većini slučajeva (više od 90 posto) vozač e-romobila stradao je jer je naletio na, primjerice, kamen ili puknuće na nogostupu ili je izgubio ravnotežu i pao. S romobila je lakše pasti nego s bicikla, romobil je nestabilniji, a kotači su mu manji. Nema što amortizirati udarac, već vozač pada 'kao letva'. Zakon propisuje nošenje kacige, ali većinom se radi o kacigi otvorenog lica pa ona ne pomaže puno u slučaju pada na lice. Budući da e-romobil po biciklističkoj stazi ili traku smije voziti brzinom do 25 km/h, pri toj je brzini moguće i pasti. Stoga bi primjerenije bilo imati zaštitnu opremu sličnu onoj za vozača skutera, nego voziti e-romobil u tankoj majici i s poluotvorenom kacigom. No rekli bismo, sam pao, sam se lupio, za one koji ne vode računa o vlastitoj sigurnosti. Problem je kudikamo veći kad se ugrozi sigurnost osoba s kojima dijelimo prostor.
Do svakodnevnih trzavica tako dolazi i na novoj pješačko-biciklističkoj ruti u Zagrebu, na potezu između Savskog mosta i Mosta mladosti. Kako kazuju građani koji se tamo nađu svakoga dana, posla bi itekako imala i prometna policija, budući da se Greenway sviđa i vozačima skutera. Stavite na istu stazu njih, vozače bicikala i električnih romobila te pješake različitih profila – starije, mlađe, s djecom, sa psima – i evo recepta za polomljene kosti. Kad iz slike uklonimo one koji onuda ne bi smjeli voziti, a to su vozači skutera, ostaju biciklisti i romobilisti na traci za bicikliste i pješaci na traku za pješake. Prvi je korak natjerati ih da se svatko drži svog traka. Međutim, to se često ne poštuje. Mnogi hodaju i voze kako im se sviđa, nerijetko u stilu slaloma zaobilazeći sporije. Pritom zanemaruju činjenicu da druga osoba ne mora zadržati dotadašnji smjer kretanja. Dijete može potrčati preko biciklističke staze. Psi također nisu poznati po pravocrtnom kretanju. Na mnoge se situacije ne može utjecati. Na vozačima je zato i odgovornost da se prilagode i adekvatno reagiraju u novonastaloj situaciji. Jer, u prometu vrijedi pravilo da jači uvijek mora paziti na slabijega. Na kolniku su slabiji biciklist i vozač električnog romobila, a potom vozač skutera i motocikla. Stoga bi na kolniku na njih posebno trebali pripaziti vozači (drugih) motornih vozila. No na stazama koje na ovaj ili onaj način dijele biciklisti, romobilisti i pješaci, pješaci su najslabiji sudionici u prometu. Vozači bicikala i električnih romobila ne bi si smjeli dopustiti jurnjavu tik uz pješake, jer moraju uzeti u obzir mogućnost da se pješak spotakne i zatetura pred njima, da se nesmotreno okrene, da njegov pas odluči skrenuti baš pred biciklista... Gledajte ispred sebe dok vozite i prilagođavajte se situaciji prema kojoj se krećete. Naravno, to je lakše vozite li 15 ili 20 km/h, nego jurite li brže od 100 km/h.
Da, i toliko može potegnuti električni romobil, iako mu je brzina zakonom ograničena na 25 km/h. Jasno, kako se limit postavi, tako se on (ilegalno) i skine, no ipak mi je tih 100-tinjak kilometara na sat zvučalo previše za tako nestabilno vozilo, s tako malim kotačima, bez ikakve zaštite za vozača. Nisam vjerovala da su tako opasna vozila baš tako lako dostupna pa sam potražila, i pronašla, više modela s maksimalnom brzinom većom od 100 km/h. Cijena? Za potpuno novi romobil s brzinom većom od 100 kilometara na sat: 3000, 4200, 4700 eura, ovisno o modelu. Na tu me potragu potaknulo to što mi se ponosni vlasnik jednog takvog prometala nedavno pohvalio da je uz romobil koji može povući do 135 km/h, pored kacige, u serijskoj opremi dobio i dron koji ga prati dok se vozi. Povezan s aplikacijom na mobitelu, naravno, jer zašto ne jurti električnim romobilom dok se usput još snimate i time upravljate putem mobitela. Možda se uspijete snimiti i kako podlijećete pod nečiji automobil, pa će policija lakše utvrditi krivca za nesreću... Kad smo već kod nesreće, u nadi da će svi sudionici ostati živi, kako će se za nastalu štetu, primjerice na automobilu, naplatiti vozač koji se ne svojom krivnjom sudari s električnim romobilom? Riječ je o vozilu bez registracije i bez osiguranja. Čak i ako se radi o romobilu u zakonskim okvirima, koji je limitiran na 25 km/h, kad se pri toj brzini zaleti u automobil – što je realna situacija kad romobilisti, kao i biciklisti, s nogostupa izlete na kolnik – na autu će nastati šteta.
– Ma protrnuo sam sav, posijedio u sekundi. Sva sreća da je mali živ, nije se ni polomio. Mislio sam da je gotov. Bio mi je pod autom – gotovo u dahu ispričao je vozač kojem je pod automobil podletio dječak na električnom romobilu. Automobil je prošao raskrižje vozeći ravno. Tik pred njega izjurio je dječak na romobilu. Građani koji su se zatekli na mjestu nesreće napali su vozača. Vikali su na njega da je ubio dijete. Dijete je, srećom, živo i zdravo, jer vozač automobila nije brzo vozio. Policija je utvrdila da je dijete premlado za električni romobil, da je bilo bez kacige, te da je dojurilo na kolnik tako da vozač nije ni mogao stati na vrijeme. Kazna je ispisana dječakovim roditeljima, a vozač automobila i dalje šokirano prepričava što mu se, ni krivom ni dužnom, dogodilo. Već samo ovih nekoliko stvarnih situacija dovoljno govori o trenutačnoj razini prometne kulture u Hrvatskoj. Ona gotovo i ne postoji.
Otvori KEKS Pay
Bicikl je cestovno vozilo, elektricni romobil je vozilo pjesackih staza. U stvarnosti vozaci tjeraju sce na pjesacki kolnik a pjesaci bi trebali imati oklope votezova za setnju gradom. S pojavom novih samoeduciranih radnika dostavljaca, elektricni bicikl se isto pojavljuje na pjesackim stazama. Ugl pjesacima se oduzela sva sloboda kretanja. Prvo je Zagreb parking poceo isctavanjem parkirnih mjesta na svemogucim slobodnim mjestima, pa do danas ovo gore navedeno. Mozda Tomasevic ispravno misli kad ukida vozne trake automobilima(?)