Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Zagreb je od neurednog i prljavog mjesta obrtnika i trgovaca postao posve razvijen, moderan urbaniziran grad. Plinska rasvjeta, primjerice, postavljena je 1863., vodovod 1878., a kanalizacija 1882. Deset godina poslije sagrađen je Glavni kolodvor, a već su prije osnovane razne gradske i nacionalne ustanove.
Urbani izgled grada potpuno se promijenio: stvorena je zelena potkova, sagrađene su kuće i palače u secesijskom stilu, perivoji, park Maksimir, urbane vile u zelenim područjima grada na Tuškancu itd. Osim urbanizacije, novo vrijeme u Zagreb donosi novu modu i za gospodu i za gospođe.
Registrirano 50 prostitutki
U Zagrebu je 1900., tada gradu od oko 60.000 ljudi, bilo 25 velikih i luksuznih kavana i mnogo gostionica. Kavane su bile uređene kao u Parizu, kako su ih književnici opisivali. U njih su ulazili vojni časnici, novinari, bankarski činovnici, burzovni mešetari, likovni umjetnici, trgovci...
Hrvatska etnologinja Aleksandra Muraj, bivša profesorica na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta te znanstvenica i istraživačica Instituta za etnologiju i folkloristiku, najbolja poznavateljica zagrebačkih urbanih običaja, u svojoj sjajnoj knjizi “Zagrebačka blagdanska ozračja – slavlja, priredbe, zabave na početku 20. stoljeća” obradila je i neke gradske “običaje” koji su bili tabu-tema.
Zagreb je, naime, imao i svoja bludilišta u Potoku, poslije Tkalčićevoj ulici, podalje od Krvavog mosta i u Kožarskoj ulici.
Poglavarstvo grada Zagreba donijelo je odredbu Bludilišnog pravilnika iz 1899. koji je predviđao zdravstveni nadzor, higijensku kontrolu, odredbu o minimalnoj dobi koju moraju imati “djevice ljubavi”. Poglavarstvo je, naime, legaliziralo javne kuće kako bi ih moglo što bolje i efikasnije kontrolirati.
U Zagrebu je tako 1907. bilo registrirano najmanje 50-ak prostitutki. Zagrepčani i gosti Zagreba posjećivali su ih noću. Koliko je to bila uhodana praksa i “običaj”, govori činjenica da su fijakeri, koji su na Jelačićevu trgu bili na raspolaganju građanstvu, po noći najčešće vozili do Kožarske ulice gdje je bilo bludilište.
Štoviše, kočijaši svoje mušterije najčešće uopće nisu pitali za odredište, znali su da klijenti idu do Kožarske. Međutim, zbog toga je znalo doći do zabune i nemilih situacija. Novinar Krešimir Kovačić jednom je zapisao:
“Tako se jednom pravoslavnom popu, koji je noću doputovao u Zagreb i sjeo u kola ne kazavši adresu, dogodilo da je na svoje najveće zaprepaštenje osvanuo pred vratima noćnog zabavišta u Kožarskoj ulici.”
No Prvi svjetski rat izmijenio je grad, muškarci su otišli na frontu, a žene su morale raditi. Zabilježeno je da je 1914. prvi put žena bila kondukterka u zagrebačkom tramvaju. Zagreb, naime, početkom prošloga stoljeća gubi svoj bivši provincijski karakter i štih.
Društvo se dodatno demokratiziralo, a žene emancipirale. To potvrđuje i nova vrsta komunikacije. Budući da se život ubrzao, mogući bračni ili izvanbračni partneri počeli su se upoznavati preko oglasnika u novinama jer nisu imali prilike upoznati nekoga u svome socijalnom okolišu; radnom, društvenom ili obiteljskom okruženju.
“Žena slabog ponašanja”
U Zagrebu je u te svrhe bio registriran Ženitbeno-posredovni zavod Venus, kojem se osoba zainteresirana za kontakt mogla obratiti pismom u koje je opisan, danas bismo rekli, pošiljateljev “profil”. Kad zainteresirana osoba u svome pismu pošalje profil i u kojem su i aspiracije, ta je osoba morala poslati marku od 50 filira za odgovor. Zavod je jamčio diskreciju. Godine 1915. osnovan je i Prvi hrvatski ženidbeni zavod u Zagrebu, poduzeće za posredovanje pri ženidbi i udaji. Zavod je na prve upite odgovarao pismom, štiteći identitet stranaka, a što se poslije događalo, ostaje diskrecijom. Ponude u novinskom oglasniku bile su anonimne sa šifrom na koju redakcija dobiva odgovore. Kontakt se najprije ostvarivao dopisivanjima. Aleksandra Muraj u svojoj knjizi “Zagrebačka blagdanska ozračja – slavlja, priredbe, zabave na početku 20. stoljeća” objavila je brojne primjere oglasa.
Tako je u dnevnom listu Obzoru 1900. objavljen zanimljiv oglas: “Duhoviti pismeni saobraćaj želi mlada, otmjena i inteligentna dama samo sa veoma naobraženim i duhovitim neoženjenim gospodinom, osobito književnikom, bio on iz glavnoga grada ili ma kojeg mjesta trojedne kraljevine.” Nakon dopisivanja, uslijedilo bi upoznavanje. List Novosti 11. srpnja 1915. donosi:
“Onog gospodina tramvajskog konduktera obrijanih brkova, koji je u petak vozio mirogojskom prugom, pita gospojica – koja je kod Zvijezde izašla – da li je moguće poznanstvo. Cijenjeni odgovor umoljava se putem Novosti pod Nada 11748.”
Dva dana poslije, na šifru stiže poruka: “Poznanstvo moguće, javite se, gdje, kada, kako” (13. srpnja 1915.).
Dakle, nije se čekalo ni oklijevalo. Tadašnje žene Zagreba, zanimljivo, nisu htjele obvezujuće kontakte, htjele su pokušati pa – ako što bude – bude.
“Tri licejke, crnka, plavka i brineta žele se dopisivati s mladom i inteligentnom gospodom. Prednost imadu Hrvati, Slovenci i Srbi.“ (Novosti, 24. studenog 1918.)
Žene su se u oglasima obično predstavljale kao djevojke koje su lijepe, zdrave i radišne kućanice. U oglasima su navodile i visinu miraza. Poželjni partneri bili su im oni sa stalnim zaposlenjem – učitelji, činovnici, ali i veleposjednici.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata mnogi muškarci se nisu vratili s fronte, a među onima koji su se vratili bio je velik postotak ranjenika ili osoba s PTSP-om. Muškarci u svojim profilima, koje šalju na adrese novinskih redakcija, pišu što su po zanimanju, koje su dobi, vjeroispovijesti, kakvo im je imovinsko stanje, imaju li djece, jesu li udovci ili su rastavljeni.
Miraz je u to vrijeme bio i ukorijenjen običaj i obvezan, miraz je bio conditio sine qua non da bi se djevojka mogla udati.
“Udovica ratnika želi poznanstvo s mladim feš gospodinom, posjeduje 1000 kruna, ženidba nije isključena. Invalidi imaju prednost.“ (Novosti, 24. veljače 1917.). Budući da su muškarci tijekom rata bili daleko na fronti, u Zagrebu nevjera nije bila neuobičajena.
“Rado bih se upoznao s djevojkom ili udovicom ili rastavljenom gospodjom. Muž sam rastavljen od žene zbog njezina slabog ponašanja za vrijeme mog službovanja u ratu. Rimokatoličke vjere sam, 36 godina star, gradjevni poduzetnik, prilično imućan. Vjera nema zapreke, samo poštene dame imaju prednost. Pod diskrecijom uz fotografiju slati na upravu Novosti.” (Novosti, 8. siječnja 1919.).
Bogme bilo je bolje nego sad. Sad imamo političare koji ne rade neke stvari i crkvenjake veće od Pape.