Jedna od politički najzanimljivijih vijesti proteklih dana nije stigla iz Banskih dvora niti s Pantovčaka, nego s Iblerova trga. SDP je odlučio da će na sljedećim parlamentarnim izborima samostalno izići s listom u XI. izbornoj jedinici i pokušati osvojiti glasove hrvatskog iseljeništva. Stranački stratezi pritom ne računaju na tradicionalno biračko tijelo u Bosni i Hercegovini, nego na novu hrvatsku emigraciju – desetke tisuća ljudi koji su posljednjih godina otišli živjeti i raditi u Njemačku, Irsku, Austriju i druge europske države. Na prvi pogled riječ je o sasvim logičnoj izbornoj odluci. Međutim, ona otvara neizbježno pitanje: što se to promijenilo? Je li se promijenio SDP ili se promijenila dijaspora? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti šesnaest godina unatrag.
Hrvatska je 2010. godine privodila kraju pregovore o ulasku u Europsku uniju. Završetak pristupnog procesa zahtijevao je izmjene Ustava – od novih referendumskih pravila do usklađivanja pojedinih ustavnih odredbi s europskom pravnom stečevinom. Vlada Jadranke Kosor za takve je promjene trebala dvotrećinsku većinu, a bez SDP-a nije ju mogla osigurati. Svjestan da u rukama drži ključeve ustavnih promjena, Zoran Milanović odlučio ih je skupo naplatiti. Cijena njegova pristanka bila je radikalna promjena pravila za XI. izbornu jedinicu. Nije to bilo nikakvo iznenađenje. Već nekoliko godina prije toga Milanović nije skrivao što misli o biračkom pravu Hrvata izvan Hrvatske. U intervjuu sarajevskom Dnevnom avazu 2007. izjavio je da će se, pobijedi li SDP na izborima, "založiti za ukidanje prava glasa dijaspore za Hrvatski sabor". Pritom je bio posve jasan na koga misli. "Hrvati žive u Bosni i Hercegovini više od tisuću godina. Oni nisu iseljeništvo i ne bi trebali glasati. Oni žive u BiH i tamo trebaju glasati za predstavnička i vrhovna tijela, a ne u Hrvatskoj."
Tri godine poslije taj je politički stav pretvoren u ustavnopravno rješenje. Dotadašnji sustav, u kojem je broj zastupnika dijaspore ovisio o izlaznosti birača, ukinut je i zamijenjen fiksnom kvotom od samo tri zastupnika. Time je politički utjecaj XI. izborne jedinice trajno ograničen, bez obzira na to koliko hrvatskih državljana živi izvan domovine ili koliko ih izlazi na izbore. No to nije bila jedina promjena. Na inzistiranje Milanovićeva SDP-a glasovanje hrvatskih državljana bez prebivališta u Hrvatskoj ograničeno je isključivo na diplomatsko-konzularna predstavništva. Ukinuta su brojna biračka mjesta u školama, kulturnim centrima, župama i drugim mjestima na kojima je hrvatsko iseljeništvo godinama glasovalo. Golemom broju ljudi biračko je mjesto preko noći postalo udaljeno stotinama kilometara.
Nakon postignutog dogovora Milanović je zadovoljno izjavio kako je riječ o rješenju "s kojim ćemo svi moći živjeti u nekoliko sljedećih desetljeća". Danas ta rečenica najbolje pokazuje koliko je pogubno krojiti ustavna pravila prema trenutačnom stranačkom interesu. U tih "nekoliko sljedećih desetljeća", naime, dogodila se najveća demografska promjena u modernoj hrvatskoj povijesti. Hrvatska je ušla u Europsku uniju, a iz nje je otišlo nekoliko stotina tisuća ljudi. Promijenila se Hrvatska, promijenilo se hrvatsko iseljeništvo, a ni XI. izborna jedinica više nije ista. Ono što je nekoć u političkoj percepciji SDP-a značilo prije svega Mostar, Široki Brijeg ili Posušje danas jednako tako znači Dublin, München, Stuttgart ili Malmö. Novi hrvatski iseljenici nisu rođeni izvan Hrvatske, ti su ljudi donedavno živjeli u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci ili Sisku. Mnogi od njih otišli su u vrijeme kad je Hrvatskom upravljala vlada Zorana Milanovića.
Kakva ironija: SDP danas pokušava osvojiti glasove ljudi čiji je politički utjecaj sveo na najmanju moguću mjeru – učinivši sve da što teže ostvare svoje biračko pravo. Čovjek koji danas živi u Corku ili Galwayu mora uzeti slobodan dan, sjesti u automobil i putovati stotinama kilometara do veleposlanstva u Dublinu. Onaj iz Dresdena ili Leipziga mora do Berlina, a onaj iz Kassela do konzulata u Frankfurtu. Tek tada može stati u red kako bi možda dao glas SDP-u. Glasuje, dakle, prema pravilima koja je oblikovao upravo SDP. Paradoks je utoliko veći što hrvatski ustavni poredak jamči osam zastupničkih mjesta nacionalnim manjinama, a istodobno više od milijun hrvatskih državljana bez prebivališta u Hrvatskoj može izabrati samo tri zastupnika bez obzira na njihov broj ili izlaznost. O pravednosti takvog modela može se raspravljati, ali jasno je da nije proizašao iz nekog univerzalnog demokratskog načela, nego da je rezultat političke ucjene kojom je SDP uvjetovao svoj pristanak na ustavne promjene.
Povijest katkad zna pokazati neugodan smisao za ironiju. Prije šesnaest godina SDP je zazirao od političkog utjecaja hrvatskog iseljeništva, a danas u tom istom iseljeništvu vidi priliku za osvajanje saborskih mandata. Nije to politička dosljednost, nego politička kratkovidnost. Zato se nameće jednostavno pitanje: ako SDP danas doista vjeruje da hrvatski iseljenici u Njemačkoj, Irskoj ili Švedskoj zaslužuju punu političku zastupljenost, hoće li predložiti povećanje broja zastupnika XI. izborne jedinice? Hoće li zatražiti ukidanje ustavnih ograničenja koja je sam izborio 2010. godine? Hoće li napokon podržati dopisno ili elektroničko glasovanje kako bi tim ljudima omogućio da doista ostvare svoje biračko pravo? Ili će se pokazati da su njegova "načela" vrijedila samo dok je dijaspora glasovala "pogrešno"?
Ako SDP Siniše Hajdaša Dončića danas vjeruje da hrvatsko iseljeništvo zaslužuje drukčiji položaj, neka to dokaže izmjenom Ustava i izbornih pravila koja je sam skrojio. Neka jasno kaže da je Milanovićev SDP 2010. godine pogriješio. U protivnom, pokazat će da lista za dijasporu nije ništa drugo nego jeftina politička obmana hrvatskog iseljeništva.
Otvori KEKS Pay
Glasat će Komšić za njih.