Kamo postaviti koševe za smeće, koju ulicu treba asfaltirati, a u koju dovesti kanalizaciju... To su samo neke od briga u nadležnosti vijeća mjesnih odbora kojih je u Zagrebu 218. Njihovi članovi, vijećnici, predsjednici i potpredsjednici, prvi su kojima se stanovnici obraćaju kad imaju problem, a posao im je i osluškivati potrebe susjeda i zatim ih predlagati gradskim čelnicima. Na sastancima koje održavaju jednom mjesečno razgovaraju o svemu što je potrebno u naselju, organiziraju razne događaje, poput tribina, a brinu se i o čistoći kvarta. Najmanje ih je u Gradskoj četvrti Podsljeme, pet, a najviše u Sesvetama, 46. A svaki MO, ovisno o broju stanovnika, ima od pet do 11 članova koji dobivaju i mjesečnu naknadu. Tako vijećnici dobivaju 1162 kune bruto, potpredsjednici 1937 kuna, a predsjednici 3875 kuna. Lani je, prema podacima iz Grada, za to iz zagrebačke blagajne izdvojeno 40,2 milijuna kuna.
Ne bih si dao tih 1200 eura
Na papiru njihova funkcija zvuči dobro. Utvrde goruće probleme u naselju, napišu zaključak u kojem ih nabroje te sve to prosljeđuju gradskoj četvrti koja bi zatim probleme trebala riješiti. No papir je jedna stvar, a realnost druga, započinje priču Mateo Strunić, vijećnik iz MO-a “Bartol Kašić” na Črnomercu. Jer, kaže, vrlo se rijetko dogodi da se ono što njegovo vijeće predloži na kraju i ostvari.
– Uzmimo, primjerice, stvaranje našeg proračuna, koji je oko milijun kuna godišnje. Mi se sastanemo, odaberemo pet prioriteta i pošaljemo ih četvrti. No umjesto da ga usvoji, četvrt nam šalje svoj prijedlog proračuna u kojem se 900.000 kuna treba izdvojiti za projekt koji mi nismo ni predlagali ni odobrili – govori Strunić, dodajući kako se zato osjeća kao da mjesni odbori ne mogu samostalno odlučivati o potrebama kvarta, iako bi ustvari trebali.
– Imamo svoju ulogu koja je važna. No svela se na to da odobravamo nešto što je već dogovoreno, a nas se nije pitalo. Mi smo savjetodavno tijelo, ali smo zapravo lutke na koncu i ne isplati se davati 1200 eura koliko godišnje dobivam za svoj rad – ogorčen je Strunić. Slično govori i Vesna Kotarac, vijećnica MO-a Poljanice u Gornjoj Dubravi, koja napominje da je u njezinu odboru realizirano tek 10 posto predloženih planova.
– Ideja je na mjestu: trebamo slušati građane, pitati ih što treba raditi i prema tome napraviti plan. Ali uvijek se dogodi da se na kraju radi nešto drugo, a ono što smo planirali prebacujemo za sljedeću godinu – kaže Kotarac. Rezignirani su i u MO-u Dankovec u istoj četvrti pa se većina članova vijeća više ne želi baviti tim poslom.
– Predsjednik je sazvao sastanak nakon pet mjeseci, iako se po pravilniku moramo sastajati jednom mjesečno i nitko iz četvrti nije reagirao. A ne događa se ništa, ne predlaže se ništa, kao da i ne postojimo – kaže vijećnik Dražen Zrinski. On kao boljku mjesnih odbora vidi to što nemaju žiroračune pa ne mogu samostalno upravljati vlastitim proračunskim sredstvima.
– I ne možemo raspisivati natječaje za projekte u svom naselju. A trebali bismo jer tako možemo utjecati na cijene radova – ističe Zrinski.
Osim za naknadu koja je od srpnja 2017. utrostručena u odnosu na 2009., upozorava pak Dejan Glišić iz MO-a “Petar Krešimir IV.” u Donjem gradu, nemalo se novca troši i na najam prostora za sastanke. U većini se slučajeva, istina, održavaju u gradskim prostorima poput društvenih domova i škola, no za njegov je MO unajmljen poslovni prostor na Branimirovoj tržnici za koji Grad plaća 2800 kuna mjesečno plus režije. – Prostor koristimo mi i još nekoliko stranaka, i to svaka po sat vremena mjesečno. Sve udruge koje su ga koristile otišle su. Da se ne sastajemo ponekad, tek reda radi, prostor bi bio potpuno beskoristan – kaže Glišić.
I kako riješiti slučaj mjesnih odbora? Sami vijećnici imaju nekoliko ideja pa Zrinski, primjerice, predlaže da se oni ukinu, budući da “uopće ne ispunjavaju svoju ulogu”, no glasniji su oni koji traže da im se ovlasti pojačaju. Razmišljaju o tome i zastupnici u Skupštini, a HNS-ov Tomislav Stojak ima detaljan plan kako izmijeniti strukturu lokalne samouprave.
– Ovaj broj prevelik je za Zagreb, a od toga je 50 posto MO-a koji imaju maksimalno 1000 stanovnika. Potrebno ih je stoga teritorijalno okrupniti, da budu 92 odbora, a broj vijećnika sa sadašnjih 1360 smanjiti na 748 – objašnjava Stojak, koji se zalaže i za to da se naknade prepolove. To je, dodaje, već predlagano na Skupštini, ali je ideja odbijena.
– Dobili bismo tako kvalitetniji sustav, a vijećnici bi trebali dva puta godišnje predavati izvješće o radu. Povećale bi im se i ovlasti kako ne bi ovisili o milosti i nemilosti šefova gradskih četvrti – detaljizira Stojak.
Stalno se bavimo susjedima
Da se nešto treba promijeniti, slaže se i HDZ-ov skupštinar Kazimir Ilijaš koji, podsjećajući na to da je reorganizacija lokalne uprave samouprave bila i dio njihove kampanje na parlamentarnim izborima, ističe kako treba dobro analizirati je li gradu doista potrebno toliko vijećnika u četvrtima i mjesnim odborima.
– Osobno smatram da je važno imati MO-e, oni su temelj lokalne samouprave, ali primjećujem da ih neke četvrti imaju manje, a neke više. Kad se zbroje, to je jedna mala vojska – kaže Ilijaš, dodajući kako u preinake ne bi ulazio bez prethodne javne rasprave.
– O tome treba razgovarati s ljudima, a mora se pitati i mjesne odbore. Jer možda se smanji broj vijećnika, ali onda neko područje ostane zakinuto – objašnjava Ilijaš.
Nije istina da MO-i ne služe ničemu jer oni imaju važnu ulogu u lokalnoj zajednici, kontrira pak Damir Lehpamer, vijećnik u Novoj Vesi. Kategorički odbija prijedloge njihova ukidanja, a kao argumente nabraja načine na koje on i četvero kolega iz vijeća svojim radom pridonose boljitku kvarta.
– Naša je četvrt stradala u potresu, a mjesni je odbor sudjelovao u prikupljanju podataka o šteti. Dijeljen je i građevinski materijal koji je osigurao Grad. Usto, posljednjih tjedana članovi MO-a kontinuirano dijele maskice – ističe Lehpamer, čiji se MO sastaje jednom mjesečno te zaključke o potrebama kvarta prosljeđuje četvrti.
– Organizirali smo i tribine, primjerice o otpadu, a zadnjim zaključkom hitno smo zatražili da se neke ulice stave u zonu smirenog prometa. Neprestano se bavimo kvartom i vrijeđa me kad netko javno kaže da mjesni odbori ne služe ničemu – ističe Lehpamer.
Treba ih vratiti na volontiranje, kao što su i nekad bile mjesne zajednice