Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Zvonko i Julienne Eden Bušić - od 1969. zauvijek zajedno

Tko je zapravo bio Zvonko Bušić i koliko Hrvati i svijet znaju o njegovoj životnoj misiji pokušat ćemo ispričati u pet nastavaka feljtona iako to nije dovoljno prostora za istinu o čovjeku koji je živio i umro isključivo za Hrvatsku.
10. rujna 2013. u 07:56 0 komentara 876 prikaza
'Zvonko Busic sa suprogom Julliene, vjencanje Photo: Dino Stanin/Vecernji list'
Foto: 'Dino Stanin/Vecernji list'

Hrvatski domoljub, emigrant, politički idealist i disident Zvonko Bušić Taik (67) pokopan je u srijedu 4. rujna u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju u nazočnosti članova obitelji, rodbine, brojnih prijatelja, znanaca, poštovatelja te bivših i sadašnjih političara i političkih istomišljenika. Razočaran u hrvatsku stvarnost u koju se vratio 2008. godine nakon 32 godine provedene u američkim zatvorima, počinio je samoubojstvo 1. rujna u svojoj kući u Rovanjskoj kraj Zadra. Za veliku većinu naroda bio je domoljub i borac za slobodnu Hrvatsku, a za druge terorist. Zvonko Bušić zvani Taik neosporno ima zaslužno mjesto u hrvatskoj iseljeničkoj i nacionalnoj povijesti, kao i u rušenju Titova diktatorskog totalitarnog komunističkog režima.
 Tko je zapravo bio Zvonko Bušić i koliko Hrvati i svijet znaju o njegovoj životnoj misiji – stvaranju slobodne hrvatske domovine i dostojanstvenog života za sve njezine građane – pokušat ćemo ispričati u pet nastavaka feljtona iako to nije dovoljno prostora za istinu o čovjeku koji je živio i umro isključivo za Hrvatsku.

Zvonko Bušić upoznao je Julienne 1969. godine u Beču gdje su oboje studirali. On je već bio poznat u političkim emigrantskim krugovima kao angažirani hrvatski nacionalist, ali ona nije u početku razumjela o čemu se zapravo radi kad je Taik sa strašću govorio da će Hrvatska jednog dana biti slobodna zemlja. Njezina simpatija prema \"revolucionaru\" iz Hercegovine rasla je sa svakim novim susretom pa je brzo naučila tko je Tito, zašto su Hrvati nezadovoljni u Jugoslaviji te da u emigraciji djeluje tajna jugoslavenska služba Udba od koje se Zvonko čuvao i skrivao. Nije prošlo puno vremena od prvog susreta i Julienne je sebi priznala da se ozbiljno zaljubila u Zvonka te da je spremna sve učiniti da mu pomogne u političkoj borbi za vlastitu državu. Dok su 1970. godine bili u Clevelandu kod Zvonkove sestre Zdravke, slušajući njihove razgovore o Zagrebu, glavnom gradu njihove Hrvatske, otkrila im je želju da posjeti taj grad.

\"Idem u Zagreb na nekoliko mjeseci, čim se smjestimo u Beču\", rekla je Julie, kako ju je zvao Zvonko. Nikad joj prije nije palo na pamet da ondje pođe do prije pet sekunda, ali čim je čuo taj prijedlog, Taik je upitao, bi li nešto za njega učinila dok je tamo. \"Pristajem na sve što mogu učiniti za tebe\", odgovorila je. Stoga je i s neskrivenom radošću prihvatila njegov prijedlog da u Zagreb ponese i baci političke propagandne letke s nebodera na tadašnjem Trgu Republike upravo na državni praznik Dan Republike 29. studenoga 1970 godine. Letke je potpisala Hrvatska revolucionarna mladež a preuzeli su ih u Clevelandu od hrvatskog emigranta Milana Antića. U Zagreb je doputovala s prijateljicom Melody. Uhićene su odmah nakon bacanja letaka i zadržane u zagrebačkom zatvoru dok nije intervenirao američki konzulat.

U zatvor zbog letaka

\"Moj se odvjetnik zove Zorislav Dukat. Drag je starac, ima najmanje sedamdeset godina, ali engleski mu je izvrstan, to je kraljevski engleski i on se njime jako ponosi. Kazujem mu svoju tužnu priču, o momku koji mi je dao letke, o mojem uvjerenju da je to bio propagandni materijal za neku knjigu, o mojem nepoznavanju jugoslavenskog zakona po kojem je to protuzakonit čin, nabrajam sve zanimljive podatke, hrvatski šarm kojem sam podlegla, nesklonost da kažem ime onoga koji posjeduje taj šarm, odbojnost prema politici općenito, a prema jugoslavenskoj politici posebno. Dr. Dukat piše i piše, povremeno me pogledava uzdignutih obrva. Zaista, kažem mu kad god naslutim njegovu nevjericu, upravo se tako dogodilo! Na suđenju me pitaju \'Tko je taj Taik?\'. Oh, Taik je nadimak, kažem ja, srela sam ga u Beču jednog kišnog nedjeljnog popodneva. Ne znam ništa više o njemu, to je istina. I doista je tako, sad to znam. Sudac kaže: \'Kriva je, uvjetno osuđena, prognana na tri godine\'. Sloboda! Šetam Zagrebom. Vidim veliku kavanu, čula sam o njoj od Taika, tu je on dolazio kad je bio student.

Ulazim, sjedam za veliki drveni stol. Netko je ostavio novine, Večernji list, koji uzimam i počinjem pregledavati, tražim poznate riječi. Neki čovjek s drugog stola gleda me ispod oka. Poznaje me iz novina, bez sumnje, i želi razgovarati da bi imao zanimljivu priču za svoje prijatelje, o Amerikanki koja je bacala one letke, onu o kojoj pišu sve novine\", napisala je Julie o uspomenama na svoj prvi politički angažman za Hrvatsku. O bacanju letaka pročulo se u iseljeništvu i hrabra je mlada Amerikanka, djevojka Zvonka Bušića postala omiljena \"hrvatska nevjesta\". Nakon povratka u Beč opet se sastaje s Bušićem koji se vratio iz Amerike. Živjeli su zajedno, ali Zvonko je ubrzo protjeran iz Austrije i preselili su se u Berlin. Nisu imali posla, bili su bez novca i skrivali su se od Udbe. Julie je sve bolje govorila hrvatski, učila ga je svakodnevno.

\"Da, mi smo izopćeni, odbačeni, nepoželjni! To mi je novi identitet, jer se nikad nisam osjetila nepoželjnom od strane pojedinca ili zemlje, naprotiv. Taik je naviknut da bude nepoželjan, njega su izbacili sa sveučilišta u Zagrebu zato što je zahtijevao da se koristi hrvatski jezik, a ne srpski, koji nije htio ni govoriti ni učiti. Izbačen je i iz domovine, preostalo mu je ili da pobjegne ili završi u zatvoru. Tako je Taik otišao, da bi se školovao i da bi izbjegao uhićenje kad bi jednoga dana zapjevao stare hrvatske pjesme ili istaknuo hrvatski grb, koji se, paradoksalno, prodaje u trgovinama po cijeloj Hrvatskoj\". Julienne odluči ostati uz Taika bez obzira na sve opasnosti koje donosi taj život te na neimaštinu i neizvjesnost. Ljubav je pobijedila!

\'Ljubavnici i luđaci\'

\"Sučelice sam Taiku, oboje sjedimo pokraj prozora. Gleda me i kaže s osjećajem čuđenja, da ne može vjerovati. \'Što ne možeš vjerovati?\', pitam ga. On trese glavom, uvjeren je da mu se stvari priviđaju. Ne mogu vjerovati da si pošla sa mnom! Mogla si ostati u Austriji, ali nisi ostala. Zbunjen je, smiješi se i zatim zapada u misli, pa se opet smiješi, počinje se smijati. I ja se smijem, uzbuđena sam, osjećam da sam tako mudra, tako dobra, najbolje ljudsko biće na svijetu, zapravo, najodanije, najvjernije. Što si mislio da ću učiniti, da ću te jednostavno napustiti?, pitam ga. Što si mislio, kakva sam ja vrsta čovjeka? Gledamo se s ushićenjem, tako smo sretni jedno s drugim, a i ne dodirujemo se, ne držimo se za ruke, baš ništa, ali smo ipak jedno, možemo preživjeti bilo koju katastrofu, bilo kakvu tragediju, osjećamo se nepobjedivima sve dok smo zajedno.

Taj mi je osjećaj jedinstva tako nov, ne mogu ga potpuno upiti. I posve je sigurno nov i njemu, njemu koji nikad nikome nije zaista vjerovao, a najmanje nekom strancu, nehrvatu, nekoj američkoj djevojci koja se slučajno niotkuda pojavila u njegovu životu i ništa ne zna o onome za što on živi. Ali nekako je silno važno da se ne rastanem s Taikom. Ne mogu razložiti to uvjerenje, ne mogu ga razlomiti na sastavne dijelove. Zato ga prihvaćam; ono je poput religije, potkrepljuju ga čini vjere\" – napisala je Julienne u svojoj knjizi \"Ljubavnici i luđaci\".

Zvonko Bušić i Julienne u Berlinu se 1971. sastaju s dr. Brankom Jelićem, jednim od najpopularnijih hrvatskih političkih djelatnika. Jedno su vrijeme čak i spavali u njegovoj ordinaciji, na stolovima za preglede. \"Ordinacija dr. Jelića više je okupljalište hrvatskih emigranata svih dobi i političkih uvjerenja nego medicinska ustanova. Sjede u čekaonici i neprestano brbljaju, guraju u stranu obične tjelesne patnike, a kad završi uredovno vrijeme, odlaze u noć da bi nastavili grozničava dokazivanja uz čašicu rakije u obližnjim restoranima na kraju ulice, u \"Makedoniji\" i \"Dalmaciji\", prisjetila se Julienne.

U Zapadnom Berlinu upoznali su većinu hrvatskih emigranata pa uvijek imaju utočište i jelo kad su bez novca. \"To je za mene novo iskustvo, biti siromašna. Ali ja se ne osjećam siromašnom, sve je to za mene velika avantura s ljubavlju u središtu svega. U stvarnosti, ponekad sebi ne možemo priuštiti ni javne zahode, pa smo prisiljeni tragati po cijelom gradu za restoranima čije zahode možemo potajno koristiti, iako to uopće nije lako. Nijemci su neumoljivi u takvim stvarima, zahtijevaju da prvo budete njihova mušterija.\"

Dok njezin Taik odlazi na tajne sastanke po Njemačkoj i drugim europskim zemljama u kojima je aktivna hrvatska emigracija, Julienne ga čeka, bojeći se da ga možda više neće vidjeti, da će ga likvidirati jugoslavenska tajna služba koja je ubila i dr. Branka Jelića nakon nekoliko neuspješnih atentata. Njihov život je na dnevnom redu imao isključivo Hrvatsku. Tako je bilo prije braka, a tako se i nastavilo nakon što su se 1972. godine vjenčali u Frankfurtu.

\"Taik me pitao hoću li se udati za njega; iako sam često zamišljala taj trenutak, sad, kad je došao, obuzima me divlja reakcija, kao da mi je golemi strujni udar projurio tijelom. Ležimo u krevetu, već je duboka noć. Ne znam zašto je tako iznenada odlučio da bismo se trebali vjenčati, možda je to trenutak logičnog vrhunca. Trebali bismo se vjenčati, kaže on. Mogli bismo, kažem ja. Ipak, trebaju mi moji papiri iz Hrvatske, kaže mi on. To bi moglo potrajati. Ali mi imamo vremena koliko hoćemo. Ponekad sjedim i pitam se kako je moj život mogao doći do toga, kako bih mogla razjasniti roditeljima da nemam ni jednu od udobnosti s kojima sam odrasla, čak nemam ni cipela osim onih smeđih s vrhom koji se više nikad neće saviti.

A onda gledam gore i oko sebe po velikoj sobi u kojoj se sve događa, i vidim Taika za stolom, tako strateški postavljenim, i neobično sam sretna i zadovoljna, osjećam da mi ništa ne manjka, žalim druge koji imaju blještave zahode i kade, toplu vodu kad god žele, koji imaju ormare prepune odjeće, imaju cipele koje nisu dio njih kao moje, nego samo mrtvi komadi životinja bez života i značenja. Moje se bogatstvo mjeri stvarima bez kojih mogu živjeti. Thoreau. A Taik je moj ribnjak Walden, možemo se utopiti jedno u drugome.\"

Selidba u Ameriku

Zajedno odlaze u Irsku gdje su trebali napraviti intervjue za emigrantske novine s dvjema najvećim političkim strankama, službenim krilom pokreta Sinn Fein i Privremenim krilom ili Provosima. Zvonkov engleski nije toliko dobar i u svemu pomaže mu Julienne. Nisu uspjeli pa se vraćaju u Frankfurt. Julienne osjeća nostalgiju prema roditeljima, braći i Americi i predlaže Zvonku da posjete njezin rodni grad i pokušaju mirnije živjeti u njezinoj domovini. Najprije odlaze u Cleveland kod Zvonkove sestre Zdravke koja se u međuvremenu udala i nakon nekoliko mjeseci putuju u Portland, u Oregonu. Julienne nastavlja fakultet a Zvonko radi i aktivno se druži i razgovara s hrvatskom emigracijom u Americi.

U Hrvatskoj je završeno Hrvatsko proljeće, propale su nade da će biti političkih promjena, Tito je još uvijek živ a Udba aktivna u iseljeništvu. Zvonko samo razmišlja što bi trebalo napraviti da se Amerika i svijet bolje upoznaju sa stanjem ljudskih sloboda i prava u Titovoj Jugoslaviji. Odlučili su preseliti se u New York, ondje je najbrojnija i aktivna hrvatska zajednica koja ih dočekuje raširenih ruku. Svi žele upoznati Amerikanku koja je bacala letke s hrvatskom propagandom s nebodera na Trgu u Zagrebu. Julienne je postala ikona borbe za hrvatsku slobodu.

>> Zvonko Bušić Hrvatsku zavolio u rodnoj Gorici

Abbott Nutrition
Akcija za djecu diljem svijeta
I Modrić se uključio u akciju: Tvrtka koja posluje i u Hrvatskoj sklopila suradnju s Real Madridom, evo o čemu se radi
Renault Zoe
ELEKTRIČNA AVANTURA
Tko ga nije vozio, ne zna što propušta: 'Odradili smo izlet po Hrvatskoj s električnim Renaultom'
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.