U Pojasu Gaze, jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu, život djece oblikovan je neprestanim sukobima, siromaštvom i neizvjesnošću, a djetinjstvo je postalo sinonim za patnju. Ovaj uzak komad zemlje, koji se proteže uz Sredozemno more, dom je za oko 2,3 milijuna Palestinaca, od čega više od polovice čine djeca. Njihovo djetinjstvo obilježeno je traumom ratova, nestašicom osnovnih potrepština i potpunim kolapsom svakodnevnog života. Gaza je danas 80 posto razrušena, a njezini stanovnici preživljavaju u nemogućim uvjetima - bez struje, vode, hrane i medicinske skrbi.
Patnji i agoniji još uvijek nije kraj jer, kako kažu stanovnici tog nesretnog dijela svijeta, žive u čistilištu pod ratnim sukobima i u neizvjesnosti. Iako svi stanovnici Pojasa Gaze vjeruju da bi, nakon okrutnog rata koji je trajao 15 mjeseci i odnio živote oko 50 tisuća ljudi, većinom žene i djece, svaki čas ponovno mogli izbiti sukobi između Izraela i Hamasa jer su pregovori zapeli u slijepoj ulici. I dok stanovnici čekaju što slijedi, život u Gazi svaki dan postaje sve gori jer je Izrael ponovno isključio struju i vodu te zaustavio dostavu humanitarne pomoći.
Jutro u Gazi započinje u ruševinama. Obitelji koje su izgubile domove spavaju pod otvorenim nebom, izložene hladnoći i kiši. Djeca, umotana u poderane deke, bude se na tvrdom betonu, dok im roditelji pokušavaju pronaći bilo kakvu hranu. Redovi za pomoć su beskrajni, ali zalihe često ne stižu. U školu odlazi samo mali broj djece, jer su mnoge zgrade srušene ili oštećene. Nastavnici, iako iscrpljeni i bez plaće, nastoje održati privid normalnosti, ali sve je teže kad nema ni knjiga, ni papira, ni grijanja. Svaka školska klupa, koja je nekad nosila imena učenika, sada je prekrivena prašinom i krhotinama. Voda u Gazi više nije pitka. Stanovnici piju zagađenu vodu, što uzrokuje širenje bolesti. Djeca se razbolijevaju od proljeva i infekcija, a bolnice su pretrpane, bez lijekova i medicinskih uređaja.
Roditelji nemoćno gledaju kako im djeca pate, a liječnici, s minimalnim resursima, biraju koga mogu liječiti, dok drugi ostaju bez pomoći. Na odjelima pedijatrije djeca umiru u tišini jer njihova tijela više ne mogu izdržati glad i bolest. Za mnoge nema nade, kronični bolesnici ne mogu dobiti terapiju, a teško ranjeni umiru jer nema mogućnosti za operacije. Majke očajnički mole za pomoć, ali zidovi bolnica odzvanjaju tišinom svijeta koji ih ne čuje. Igra, nekad simbol djetinjstva, sada je rijetkost. Nema igrališta, nema lopti, samo ruševine u kojima se djeca skrivaju od kiše i hladnoće. Njihove igre sada su igre preživljavanja - tko će prvi pronaći komad hrane ili tko će donijeti malo drva za vatru. Strah je svakodnevni suputnik, noću slušaju eksplozije i bespilotne letjelice koje ne prestaju nadlijetati. Djeca ne postavljaju više pitanja o budućnosti jer ne znaju hoće li je dočekati.
Hrana je postala luksuz. Majke kuhaju na vatri improviziranoj od ruševina, pokušavajući od rijetkih sastojaka napraviti nešto jestivo. Djeca često idu na spavanje gladna, njihova tijela oslabljuju, a lica postaju sve tanja i izmučenija. Oni najslabiji ne prežive. Humanitarna pomoć je rijetka i nedovoljna, a crno tržište cvjeta, gdje se komadić kruha prodaje po nevjerojatnim cijenama. Djeca prekapaju po ruševinama u nadi da će pronaći nešto jestivo, dok stariji članovi obitelji šapuću o prošlim vremenima kada su imali stol prepun hrane. Unatoč svemu, djeca u Gazi još uvijek sanjaju. Sanjaju o toplom krevetu, o komadu kruha, o danu bez bombardiranja. Njihovi crteži, ako uopće pronađu olovku, prikazuju srušene domove, ali i sunce koje pokušava proviriti kroz oblake dima.
Svaka njihova suza, svaki izgubljeni osmijeh, svjedoči o okrutnosti rata. Njihove oči, iako pune tuge, još uvijek nose tračak nade, nade da će jednog dana moći osjetiti sigurnost, zagrljaj roditelja bez straha od gubitka. Priče djece iz Gaze nisu samo izvještaji o patnji, već i krik za pomoć svijetu koji ih prečesto zaboravlja. Njihov život, ispunjen bolom i borbom, istovremeno je i priča o nevjerojatnoj hrabrosti i nadi da će jednog dana moći živjeti bez straha, u domu koji neće biti samo ruševina prošlih snova. Njihova tiha molitva odzvanja kroz hladne noći, molitva za život, za djetinjstvo koje im je oduzeto, za svijet koji će ih napokon vidjeti.
FOTOGALERIJA Djetinjstvo u ruševinama: Potresne fotografije pokazuju ratnu svakodnevicu djece u Pojasu Gaze
Koliko empatije za palestince,a nimalo za neduzne izraelske civile koji su na najsrasnije nacine pobijeni i muceni.Hassan ne spominje teroriste hamasa koji vladaju gazom i prete unistenjem Izraela.Izrael ,jednostavno mora ocistiti gazu i zapadnu obalu od terorista.Naravno da treba obustaviti pomoc koja se koristila za izradu tunela i naoruzavanje terorista,a koja se deklarirala kao humanitarna!!!