Prošlotjednu sam kolumnu bio posvetio Petru Gudelju, njegovu 90. rođendanu i najnovijoj knjizi dnevničko-poetskih zapisa iz koje sam prepisao: “U posljednjih pet-šest godina umrlo je jato hrvatskih pjesnika. Dva jata srpskih, tvojih suvremenika i poznanika. Tko čita sada njihove pjesme? Nitko. Nitko ih, osim njih, nije čitao ni dok su bili živi.”
Sada nastavljam s jednim drugim velikim hrvatskim pjesnikom koji mi je bio na pameti već dok sam čitao te retke, s Goranom Babićem. Dok se Petar Gudelj iz Srbije vraćao u Hrvatsku, Goran Babić ju je napuštao. Zbog izbora koji je učinio, a i zbog svega što je predstavljao i što su u njegovo ime i djelo upisivali nacionalisti, oni koji su devedesetih na svim stranama pobijedili, Goran Babić je na ovoj našoj strani, u državi svog naroda i rođenja, izbrisan.
Pofukanom fale ovakovi.