Bio je dovoljan jedan poraz hrvatske nogometne reprezentacije na SP-u pa da ispod kamena izmile oni kojima se gadi nogometna i nacionalna euforija, koja Hrvate već tradicionalno zahvati kad se zbiva neko europsko ili svjetsko prvenstvo. Poraz je uznemirio, a i jače, one kojima je stalo do reprezentacije i prezentacije Hrvatske, pa sada i grubo seciraju igrače i Zlatka Dalića, naravno. Dalić i društvo sami su si krivi, jer su nas razmazili i navikli da se Hrvatska vraća s medaljama. Nogometna reprezentacija tako se slila u leguru koja čini hrvatski nacionalni identitet i ponos, ali je tako počela jako smetati i one kojima se više dopada svojevrsna anti-Hrvatska. Ovakva je Hrvatska njima uvijek išla na živce, a i dalje smatraju da bi više sreće bilo u nastavljanju nekakvog regionalnog, zapadnobalkanskog zajedništva. Nogomet je tako za njih područje ideološke borbe, borbe za tu anti-Hrvatsku. Tu govorimo o onih Tuđmanovih 20-ak posto Hrvata koji će uvijek biti protiv samostalne Hrvatske. U slobodnoj zemlji slobodno je navijati i da Hrvatska, dakle, ispadne sa SP-a, ali je slobodno i izraziti lagano gađenje prema takvima. A sada valja objasniti zašto je taj "fuj" prema takvima i ljudski i nacionalno i povijesno opravdan.
Ma tko ih j*** Tko bi se njima opterećivao... Bolje neka razmisle je li dobro javno mrziti Hrvatsku, jer neće uvijek biti mir, a ponešto se i naučilo iz Domovinskig rata. Pomirba nije uspjela, pa prema tome... ima olova.... Što bi Giboni reka 🎵 drugi puta ću pametnije 🎶🎶🎶🎶