Stotine policajaca oko 15 sati ispraznilo je Trg bana Josipa Jelačića,
koji je tog popodneva ostao nesvakidašnje pust,
ostavši tek pista i šetalište
zagrebačkim golubovima. U najužem gradskom središtu
zaustavljen je sav promet. No ubrzo su proključale ulice kojima se
prilazi središnjem gradskom trgu. Iako je policija imala
naredbu da prosvjednicima onemogući da dođu do dogovorenih mjesta, oni
su navirali. Autobusi iz Dalmacije, Istre, Slavonije iskrcavali su
ljude koji su se u grozdovima slijevali prema simboličnom
središtu Hrvatske.
Priječili su ih kordoni policije. Na deset prilaza Trgu okupilo se oko
sedamnaest tisuća ljudi, procijenio je MUP toga 20. veljače 1998.
godine, na dan velikih demonstracija u organizaciji Udruge radničkih
sindikata Hrvatske i Hrvatske udruge sindikata i potpomognutih od
desetak oporbenih stranaka. Inače strpljivim građanima do grla je
došla socijalno-ekonomska situacija, a u živac ih je ubola
zabrana okupljanja na Trgu. Došlo je do naguravanja s
policijom, bilo je ozlijeđenih prosvjednika i razbijenih izloga, ali na
Trg se masa nije uspjela probiti.
Deset godina kasnije, preskočimo li rekreacijska druženja na
besplatnom grahu o Prvom svibnju, sindikati najavljuju novi veliki
prosvjed. Može li se ponoviti odlučnost i masovnost iz 1998?
Ta su dva prosvjeda neusporediva, slažu se sindikalni vođe.
– To je kao usporedba šetnje gradom dok traje
bombardiranje i kad je mirno – slikovito uspoređuje Damir
Jakuš, šef URSH-a. Podsjećaju na autoritarnu
vlast pokojnog predsjednika, odlučnog da sitnozuba stoka od naroda nema
što tražiti na središnjem trgu metropole,
istodobno dok su se preko noći stvarali misteriozni tajkuni konkretno
likvidirajući poduzeća i izbacujući iz njih radnike, na koje su tada
poslani i specijalci.
Prosvjed 1998. godine
– O socijalnom partnerstvu i dijalogu mogli smo sanjati,
razgovor o pljačkanju hrvatskih poduzeća nije bio moguć. Osnovni smisao
ondašnjeg prosvjeda bio je mobilizacija svih
društvenih slojeva kako bismo pokazali da smo nezadovoljni
– govori Boris Kunst, tada organizator prosvjeda.
– Značenje onog prosvjeda je u tome što je HDZ
ubrzo izgubio izbore. Takvih prosvjeda nije bilo prije, a
teško da će se moći ponoviti – nastavlja sada
novopečeni saborski zastupnik HDZ-a. Oponira mu Dragutin Lesar, onda u
redovima SSSH, središnjice koja je odbila sudjelovati u
prosvjedu.
O plaći idućih 20 godina
– Nije to bio sindikalni prosvjed, nego obračun HDZ-ovih
frakcija u kojem je sirotinja iskorištena da bi se Franji
pokazalo da više nije gazda – podsjeća Lesar na
staru tezu.
– Ma Lesar je paranoidan čovjek, on je tada bio u funkciji
HDZ-a pa je smiješno kad to kaže. U deset godina nitko nije
dao dokaz da je to istina. Da je imao petlje, stao bi tada pred kolonu
radnika – uzvraća Kunst. Najava travanjskog sindikalnog
prosvjeda lutanje je kroz maglu jer, kaže, Vlada još nije ni
zasjela, nije bilo definiranih zahtjeva o kojima bi se razgovaralo, pa
tek ako se dogovor ne postigne – tada u prosvjed.
– Sve je naopačke, prvo se najavljuje prosvjed. A
SDP se javio da će u njemu imati značajnu ulogu, onda je to SSSH
otklonio jer se boje da će se razotkriti pozadina, a to je
pokušaj manipulacije građana kako bi pojedini politički
gubitnici dobili satisfakciju – uvjeren je Kunst.
Priča ne počinje u trenu kad je Kunst vidi, ispravlja Ana Knežević,
predsjednica SSSH, središnjice koja je za 12. travnja i
najavila prosvjed kojim će tražiti veće plaće, bolje radno
zakonodavstvo i mirovinsku reformu.
– O minimalnoj plaći razgovaramo još od kolovoza
2006. godine, svoj smo prijedlog tog zakona uputili u Sabor u veljači
2007, no prije se Sabor raspustio no što je
prijedlog zakona o minimalnoj plaći došao na red. Mi smo
još u rujnu odbili Sanaderovu molbu za neprosvjedovanje u
predizborno vrijeme upravo zato jer smo već tada razgovarali o
mogućnosti prosvjeda zbog nerazmjera troškova života s
primanjima. Pa ne možemo o minimalnoj plaći razgovarati idućih dvadeset
godina! – zaključuje A. Knežević. SSSH na prosvjed dovodi
deset posto svog članstva, a od drugih središnjica, kojima
će uputiti poziv da se pridruže, uz sufinanciranje organizacije
prosvjeda očekuje isto.
Premijer Sanader zasad dobro balansira između sve većih
zahtjeva sindikata
– Središnjica koja može dovesti samo deset posto
svojih članova može se raspustiti – poručuje Mario Iveković,
šef Novog sindikata koji djeluje u okrilju HUS-ove
središnjice. Iveković ne sumnja da naboj zbog snažno
pogoršanog životnog standarda kod većine građana definitivno
postoji, ali se boji da se taj naboj ne potroši uzalud ako
se u prosvjed ide bez jedinstvene sindikalne organizacije i bez jasno
smišljenog plana.
– Neće se postići cilj. Prosvjed je najavila jedna
središnjica bez dogovora s drugima. Odredili su ciljeve
prosvjeda, ali što ako oni koji bi im se pridružili imaju
još neke druge ciljeve? O tome se prethodno nije razgovaralo
– napominje Iveković i dodaje da je i
“onda”, tj. 1998. godine, bila pogreška
što je najveća sindikalna središnjica SSSH
iskakala, odnosno nije sudjelovala u prosvjedu. Upozorava da je bilo
već niz pojedinačnih sindikalnih akcija, a nijedna nije bila globalna,
pa je sve loše što se po hrvatske građane
dogodilo rezultat toga što se svašta
dopuštalo vlasti i poslodavcima.
Uvijek spremni za akciju
– Cijene su drastično skočile, a tko je dopustio nekome da
postane vlasnik pola Hrvatske pa sad kroji cijene? – pita
Iveković i upozorava da se nije ništa promijenilo u
pitanjima privatizacije, jer je još uvijek 90 posto
nezakonitih pretvorbi koje se prešućuju pa tako postoji isti
razlog za prosvjed kao i prije deset godina.
– HUS je tada bio u prvim redovima, a mi smo uvijek spremni
za akciju – poručuje Ozren Matijašević,
šef HUS-a, istodobno domećući kako bi više volio
da novonastalo Vladino povjerenstvo za praćenje cijena počne davati
neke rezultate. Matijašević je zabrinut i zbog nekih
pokušaja politiziranja nadolazećeg prosvjeda, koji mora
ostati posvećen isključivo pravu na rad i plaću. I on upire prstom u
SSSH koji, kaže, solira svaki put.
Ma jesu najveći, i, da, prvi su u ideji prosvjeda, ali neka zatome
taštinu i antagonizam i, u konačnici, zar nije logično da
snažnije središnjice pomažu manjima, gotovo preklinje vođa
druge po veličini sindikalne središnjice NHS-a
Krešimir Sever. Optužen od A. Knežević da je u zadnji tren
okrenuo leđa prvosvibanjskom okupljanju na Trgu i poveo svoje u
Maksimir, pravda to najavama sudjelovanja političara u povorci, a NHS
nije nikome htio dati priliku da koristi radnike za svoje ciljeve.
Slično kao 1998. i kao kod prosvjeda za Radio 101, misli Sever, i sada
se ljudima nakupilo svega pa su drastična poskupljenja samo okidač
nezadovoljstva zbog siromaštva, nezaposlenosti,
lošeg pravosuđa, nejednakog bogaćenja na čudan način...
– Nije nerealno da se ponovi masovnost na prosvjedu
– procjenjuje Sever. Koliko se god okolnosti u proteklom
desetljeću promijenilo, osnovni je razlog nezadovoljstva isti
– ljudi i dalje teško žive. Tajkunizacija i
privatizacijski misteriji nisu rasvijetljeni. Plaće za europskim
prosjecima debelo zaostaju, a cijene se ne samo izjednačuju nego ih i
nadmašuju. Socijalni dijalog postoji, ali to što
je kulturniji, ne znači da je i djelotvorniji. Rad nacrno crna je
svakodnevica za dvjestotinjak tisuća ljudi. Osamdeset posto
novozaposlenih to je samo na određeno vrijeme. Prosječna plaća
nedostižna je za šezdesetak posto zaposlenih. Istina,
Jelačićev trg više nije zabranjen, ali Markov trg jest. Po
nekima, možda bi baš pohod Vladi i Saboru pod zabranjene
prozore mogao dostojno uzdrmati tamošnje službenike naroda.
No taj je trg, poručuju sindikalci, premali za masu koja će se
dokotrljati 12. travnja.
SSSH će tražiti ponovno okupljanje na markovu trgu
SSSH sprema se tražiti da zagrebački Markov trg ponovno bude mjesto okupljanja i izražavanja nezadovoljstva građana. Već pripremljen zahtjev za izmjenu Zakona o javnom okupljanju, koja bi gornjogradski trg vratila u javne površine na kojima se građani smiju okupljati, ide na odlučivanje predsjedništvu Saveza početkom veljače, a odluči li predsjedništvo – čini se da je to u SSSH gotova stvar – taj će zahtjev uputiti Vladi. Na Markovu je trgu, odnosno oko zgrade Hrvatskog sabora i Vlade RH, okupljanje “zbog sigurnosnih razloga” zabranjeno u srpnju 2005. godine. Premijer Ivo Sanader tada je objasnio kako je nakon procjene sigurnosnih služba donesen zaključak da se broj štićenih objekata proširi i na Vladu i na Sabor.
