Više od godine nisam napisao nijedan tekst o pandemiji. Nisam čak niti reagirao na svakodnevne otrovne napade armije antivaksera po društvenim mrežama, no, ovi posljednji pozivi heroja antivaksera – da im se novinari i svi ostali ispričaju jer se pokazalo da su oni u svemu bili u pravu – ipak me tjeraju na osvrt na pandemijske godine.
Da se ispričam onima koji na svojoj (ne)savjesti imaju ljudske živote? Da tražim oprost i od onih koji i danas plaćaju svakodnevno štancanje tekstova po opskurnim portalima i društvenim mrežama, preko kojih se šire teorije zavjere, a broj mrtvih ljudi relativiziraju pretvaranjem u promile? Bilo bi to kao da pljujem sebi u lice. A zaslužuju da hračnem u njihovo. Trebaju li se i obitelji koje su izgubile svoje najmilije ispričati onima koji nisu nikog izgubili?
"Sigurno se sjećate kad se Ivan Hrstić, novinar N1 televizije, prilikom javljanja s prosvjeda na Trgu bana Jelačića požalio na "kanonadu kapljica" kojima je, jadan, bio izložen jer nitko osim njegovog snimatelja nije nosio masku. Prosto vam je bilo žao gledati tog novinara, izloženog virusima, kako "na prvoj crti" radi svoj posao dok ga hrpa neodgovornih prosvjednika tako zdravstveno ugrožava. Pukim slučajem taj je novinar fotografiran kako usred prosvjedničke "rulje" ne nosi masku, a ne nosi je ni njegov snimatelj. Na toj fotografiji Hrstić ne izgleda zabrinuto za svoje zdravlje, dapače, izgleda vrlo zadovoljno dok se zabavlja s prosvjednicima oko njega i skupa s njima sudjeluje u "kanonadi kapljica"."