Naslovnica Kultura Kazalište

Očajnički trebamo drugu scenu, grijeh je da se hit predstave gase dok se za njih još traži karta više

Intendantica HNK Zagreb odgovara kako je uspjela popunjenost naše najveće nacionalne kazališne kuće dovesti do 96% na dramskim i baletnim i 87% na opernim predstavama
19. lipnja 2018. u 20:58 0 komentara 535 prikaza
Dubravka Vrgoč
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Ako ovih dana uđete u predvorje HNK Zagreb, ondje će vas dočekati pomalo neobičan prizor: dva reda stolaca i na njima – posjetitelji. To su pretplatnici, a kazalište se pobrinulo da stalni posjetitelji, oni koji dolaze upisati pretplate, imaju kamo sjesti dok čekaju, jer taj posao, u svjetlu zakona o zaštiti osobnih podataka, ne ide tako brzo kao kupnja običnih ulaznica. U prvih devet dana čak dvije tisuće ljudi kupilo je svoju pretplatu na programe HNK Zagreb, dokazujući tako glavnu tezu s kojom smo krenuli u razgovor s intendanticom Dubravkom Vrgoč – kazalište je opet “vruća roba”.

Kada ste preuzeli HNK Zagreb neki su pokušali kao nacionalni sport uvesti brojanje posjetitalja na predstavama, a danas su brojke i više nego respektabilne – 96 i 87 posto popunjenosti predstava. Kako ste uspjeli?

Da, uspjeli smo gotovo nemoguće. U našoj četvrtoj sezoni, u prvom tomjesječju ove godine, brojke popunjenosti dovesti gotovo do maksimuma, a to je 96% popunjenosti dramskih i baletnih predstava te 87% opernih. Tome se nekako ni sami nismo nadali, napose ne u onom vremenu kada sam preuzimala HNK i kada je stanje, što se popunjenosti tiče, bilo bitno drugačije. Pri osmišljavanju repertoara slijedili smo nekoliko gotovo općih smjernica u želji da teatar promoviramo prostorom umjetničkih susreta i kulturnih dodira, mjestom koje se ne može zaobići. Što danas znači nacionalno kazalište i kome je ono zanimljivo? To je bilo pitanje koje sam si postavila još prije dolaska u HNK. U stalnim transformacijama tranzicijskog vremena kojeg živimo, nacionalno kazalište svakako mora zadržati umjetničku vertikalu i biti prepoznatljivo kao središnje u svakom, pa i u tako nestabilnom vremenu kao što je naše. Ono ponajprije treba biti zanimljivo građanima ovog grada, a potom i šire, prepoznato u državi, Europi i svijetu. Ono što ga čini prepoznatljivim s jedne strane je repertoar, a s druge strane umjetnička kvaliteta njegovih ansambala. Upravo je izbor repertoara koji odgovara očekivanjima publike i sezibilitetu vremena kao i umjetnička snaga naših ansambala ono zbog čega je danas gledalište HNK gotovo svake večeri popunjenim.

Slavna opera Ni sam Wagner nije uspio izvesti Holandeza onako kako je zamislio

No, uz dobar repertoarni odabir trebalo je i “iznova probuditi” sve ansamble HNK Zagreb?

Svakako, potrebno je bilo motivirati glazbene i baletne umjetnike, glumce te ih okupiti oko zajedničke ideje teatra kao otvorenog prostora za različite umjetničke iskaze, ali i rizike. Ono što se pokazalo još u Zagrebačkom kazalištu mladih, kojeg sam vodila deset godina, da je uspjeh ponajbolja motivacija. Naime, uspjeh vraća samosvijest umjetnicima, budi ih i pokreće. Ispunjeno gledalište, zadovoljna publika, razgovori nakon predstava, napisi po medijima.... čine teatar iznova zanimljivim, a umjetnike zadovoljnim. Poslije su došla gostovanja, međunarodna priznanja, koprodukcije..... Time se potvrđuju predstave, a i naši umjetnici u drugim kulturnim prostorima u kojima ih upoznaje neka nova publika. Iznimni uspjesi našeg Baleta u Aleksandrijskom teatru u Sankt Peterburgu prošle godine ili Drame na Međunarodnom festivalu nacionalnih kazališta u Budimpešti ove godine zasigurno upisuju jednu novu snagu u cjelokupnu djelatnost našeg teatra.

Uspjeli ste od kazališta iznova stvoriti “in mjesto” i to ne u smislu mjesta za pojavljivanje i “slikanje”, već mjesta relevantnosti za društvo u cjelini. Što je bilo presudno za tu promjenu opće percepcije žute kuće na trgu promjenjenog imena?

Kada sam došla, u istom sam mjesecu s ravnateljem MUO-a, Mikijem Gašparovićem organizirala Dan otvorenog trga na kojem su se predstavile sve kulturne institucije na našem trgu. Željela sam otvoriti kazalište za sve građane Zagreba, učiniti ga njima bliskim prostorom gdje mogu svraćati, družiti se s umjetnicima ili drugim gledateljima, postavljti zajedno s nama pitanja ovom vremenu i barem pokušati na njih naći odgovore. Postepeno se to i dogodilo, promjenila se percepcija teatra kao elitističkog mjesta s isključivo tradicionlističkim pogledom na umjetnost, gdje su karte skupe, a predstave duge.... Trudili smo se mijenjati te predrasude i uspjeli smo. Posjećivali smo fakultete, srednje škole, izvodili kratke programe u parkovima, trgovačkim centrima, obilazile hokejaške i nogometne utakmice...., nastojali smo biti svugdje prisutni ... i upalilo je. Privukli smo, naime, i onu publiku koja nikada nije do sada bila u HNK, kao i mladu publiku koja je punila do tisuću mjesta u dvorani tijekom programa Filozofskog teatra. Redovi u studenom za „Orašara“ i ostale božićne programe, pa i ovi od prije nekoliko dana pri otvaranju pretplate za sljedeću sezonu svjedoče o velikom interesu za naše kazalište. Ponosna sam da je i HNK pridonio tom „novom valu“ zanimanja za kulturna događanja u ovom gradu koji je započeo negdje protekle sezone.

Premijera Neki drugačiji, nama vrlo blizak kralj Lear

U Drami ste se vratili naručivanju novih naslova od domaćih autora. Kako je moguće da je ta praksa godinama bila ugašena, a baše je to jedan od glavnih zadataka čovjeka koji vodi središnju nacionalnu kazališnu kuću?

Doista ne razumijem zašto te prakse godinama nije bilo te zašto su se rijetko izvodila djela suvremenih hrvatskih pisaca. Često ponavljam da se slava ZKM-a, još prije desetak godina, ispisivala upravo izvedbama djela snaših suvremenih pisaca kao što se to bile ponajčešće praizvedbe dramskih tekstova Ivane Sajko, Tene Štivičić, Ivora Martinića, Ivana Vidića, Gorana Ferčeca, Filipa Šovagovića, Nine Mitrović, Damira Karakaša, Zdenka Mesarića... Neke od tih drama s iznimnim smo uspjehom izvodili i u Europi i svijetu. Te su drame bile okosnice tadašnjeg ZKM-ovskog repertoatra. Dolaskom u HNK nastavila sam tu praksu vjerujući kako nacionalnog teatra nema bez suvremenih domaćih dramskih pisaca i to onih koji pišu za njega. Stoga smo počeli naručivati dramske tekstove našim renomiranim i međunarodno priznatim dramatičarima kao što su Mate Matišić i Miro Gavran, a čija se djela do sada nikada nisu izvodila na pozornici središnje hrvatske nacionalne kazališne kuće. Promicati domaće dramsko stvaralaštvo i to naručivanjem dramskih tekstova zadaća je nacionalnog kazališta što je uostalom i europska i svjetska praksa.

I publika posebno voli baš te nove, domaće tekstove, zar ne?

Usudila bih se reći da publika danas više voli domaće dramske tekstove od svjetskih klasika. Takvo je vrijeme. Ljudi se žele identificirati s junacima naše sredine, dramskim likovima koji se spotiču svakodnevno o slične probleme i istu nevolju dijele s nama samima. Danas su im bliži i na neki način razumljiviji dramski karakteri koji nose obična imena kao što su Viktor, Ana, Fanika, Milena... , nego Arkadina, Otelo ili Hedda Gabler. Ne kažem da klasiku ne treba izvoditi, ona uvijek mora biti na repertoaru nacionalnog kazališta, ali upravo susret klasične literature i suvremenih djela domaćih autora jednu sezonu čini iznimno uzbudljivom.

Otkazano Tko pjeva zlo ne misli umjesto opere Sicilijanske večernje

Opera, sada i balet, kao znatno skuplji dijelovi vaše kuće iskazali su se u koprodukcijama, koliko to olakšava posao manedžiranja?

Koprodukcije su teatarski model koji meni osobno nije stran. Do sada sam ih, u petnaestak godina, pokrenula tridesetak što domaćih, što međunarodnih i za njih dobila znatne novce iz europskih i ostalih fondova. Koprodukcije su zanimljive ne samo što financijski „olakšavaju“ budžete predstava, nego što omogućavaju i susret naših umjetnika sa stranim umjetnicima te tako potrebnu razmjenu iskustava čime se kreativno otvara mnoštvo novih mogućnosti i šire umjetnički horizonti. Gledatelji su tu uvijek na dobitku. Primjerice da nije bilo naše koprodukciji s Norske teatrom iz Osla, norveška publika još godinama nikada ne bi čula za Krležu niti se upoznala s njegovim djelom, kao što se mi zasigurno ne bismo tako brzo usudili upotrijebiti novu tehnologiju u scenskoj reinterpretciji klasičnog djela kao što je to Ibsenov „Peer Gynt“. A u Operi i Baletu koprodukcije u mnogo čemu umanjuju financijska sredstava koja se utroše u predstavu, lakše se produciraju i kostimi i scenografija koji se poslije izmjenjuju, što u mnogo čemu olakšava proces rada. U Operi je u ovoj sezoni na izmaku iznimno uspješno prošla koprudukcija Puccinije „Turandot“ koju smo radili s festivalom Sferisterio iz Macerate i za čiju su režiju Ricci/Forte nagrađeni nagradom za najbolje operno režijsko ostvarenje u Italiji prošle godine kao i baletna koprodukcija „Smrti u Veneciji“ Valentine Turcu rađena sa Slovenskim mladinskim gledališčem iz Maribora.

Koliko ste novaca do sada uspjeli povući uz europskih fondova?

Povukli smo dosta novaca i to za neke velike projekte. Opera Vision financira se novcima iz programa Kreativna Europa i okuplja tridesetak najvećih europskih opernih kuća kao što su: Royal Opera House iz Londona, La Monnaire opera iz Bruxellesa, Teatro La Fenice, Festival d’Aix-en-Provence, Real opera iz Madrida, nacionalne opere u Pragu, Stockholmu, Moskvi, Varšavi, Oslu... Riječ je o projektu koji digitalno promovira operne kuće predstavljajući on-line jednu od njihovih opera. Mi ćemo se tako u studenom predstaviti snimkom jedne od naših najpopularnijih opera Gotovčevim „Erom s onoga svijeta“ što se uklapa u „europsku godinu baštine“, što 20’18. jest. Potom je tu i „Fedora“ platforma čiji smo također članovi, a koja predstavlja mlade glazbene umjetnike i promovira ih ovim europskim projektom. Upravo u Oslu ovaj vikend velikom prezentacijom završava projekt „European Theatre Lab - Theatre Goes Digital“ koji je pod pokroviteljstvom Europske kazališne konvencije, a također u sklopu programa „Kreativna Europa“, povezao norveško nacionalno i naše kazalište s dvije predstave i nekim važnim tehnoškim novitetima.

Premijera u HNK Sissi zarobljena u baletnom jeziku prevladanih slikovnica

Spomenili ste snimku “Ere s onoga svijet”, no HNK Zagreb sada ima izuzetno atraktivne naslove. Kada već HTV ne kuca na vaša vrata s molbom da snime npr. baletne “Glembajeve” ili legendarni naslov “Tko pjeva zlo ne misli” jeste li razmišljali o pokretanmju edicije HNK Zagreb - profesionalnih snimki hit predstava koje bi se prodavale kao DVD izdanja, kakve imaju sve velike svjetske kuće?

To je svakako zanimljiva ideja kojom bi se ne samo omogućila popularizacija naših predstava i naše kuće, već bi se teatar na određeni način „oteo zaboravu“. No, u Europi i svijetu postoje i druge inicijative slične onoj koju ćemo mi sljedeće sezone promovirati u Operi kroz program Opera Vision. Nacionalni teatar Live projekt je koji podržavaju neke od vodećih europskih kazališnih kuća, a podrazumijeva projekcije kazališnih predstava u kino dvoranama u formi live streaminga. Nacionalno kazalište iz Londona već treću sezonu tako prikazuje svoje predstave u 700 kino dvorana u 22 zemlje što je doista impresivno. Kod nas bi taj projekt čini mi se s lakoćom saživio, jer bismo na taj način način naše hit predstave mogli prikazivati u kino dvoranama po cijeloj Hrvatskoj, napose u onim sredinama gdje HNK već i zbog nedostatka scene ne može nikako doći. Za taj je projekt potrebno osigurati sredstva prvenstveno za krajnje profesionalnu opremu i ekipu koja bi to snimala. Primjerice, sponzor NT London Live je televizijski program Sky ARTS.

Gostujući dirigenti, koreografi, redatelji donose novu, svježu krv i nove ideje u svaki segment kazališta. Koliko je to ključno za “trening” i “spremnost” svakog umjetnika i što reći onima koji tvrde da su domaći autori nedovoljno iskorišteni?

Kao što sam već rekla bez domaćih autora, a ovdje uz pisce, koreografe, glazbenike, mislim i na redatelje, scenografe, kostimografe.... nema nacionalnog kazališta i to mi se čini iznimno važnim. No, istodobno gostujući umjetnici unose novu kreativnu energiju koja je nužna svakom ansamblu i koja otvara nove perspektive cijelom kazalištu. Naš je problem , kao što je to bio i prije desetak ili dvadesetak godina nedostatak domaćih redatelja. Generacije redatelja su se, naime, očito pogubile i nikada nisu pronašle svoje mjesto hrvatskom kazalištu. Naši najmlađi redatelji imaju više od trideset godina i nikada nisu dobili pravu šansu, jer u repertoaru koji broji tri do četiri nova naslova nema prilike za rizik koji se, ako se pokaže neuspijelim, ne prašta. No, zato bi trebale postojati neke druge scene koje će omogućiti mladim redateljima, dirigentima, dramaturzima, kostimografima i scenografima da iskušaju svoj talent i time steknu iskustvo i za takozvane „velike pozornice“.

Premijera “Turandot” Arktička zvijer, bazen smrti i smaknuća na putu do ljubavi

Problem je npr. u Baletu pitanje Zakona o radu i beneficiranog radnog staža, ravnatelj Jakovina jednostavno na plaći ima ljude koji ne mogu više plesati, a ne mogu ni u mirovinu. Postoji li rješenje za te ljude?

Ono se mora naći. Upravo taj problem Ministarstvo kulture posljednjih mjeseci nastoji riješiti i čini mi se da će do kraja godine i biti riješen. Naime, problem beneficiranog staža u Baletu vuče se već godinama i nikako se ne uspijeva za njega naći riješenje. Sve je više baletnih umjetnika koji ne mogu plesati, a mi pak zbog zadane kvote ne možemo zapošljavati mlade plasače. Već sada imamo već broj onih koji ne mogu od onih koji mogu plesati što je svakako apsurdno, jer uskoro nećemo biti u mogućnosti izvesti primjerice „Labuđe jezero“. U Europi su ta pitanja riješena na različite načine od „otkupa staža“ do prekvalifikacije, ali vrlo rijetko plesači ostaju na radnom mjestu do 65 godine života kao što je to kod nas slučaj.

Plan za sljedeću sezonu iznova je vrlo ambiciozan, a sami ste rekli da potreba za drugom scenom HNK Zagreb postaje i više nego nasušna. Već smo nekoliko puta najvljivali planove oko te druge scene, ali ništa se ne događa. Ima li tu nekih pomaka?

Kao što bez uvođenja pravog riješenja za beneficirani radni staž baletnih umjetnika uskoro nećemo imati klasičnih baleta, tako ćemo bez druge scene potpuno zagušiti naš repertoar. To činimo već i danas, jer se naše hit predstave prirodno ne mogu odigrati onoliko koliko je potrebno, te se „gase“ dok se još za njih traži karta više. Čini se to doista besmislenim, stoga očajnički ponavljam i molim da nam se nađe druga scena, jer bez nje nismo u mogućnosti realizirati tako ambiciozan program, a niti proširiti našu djelatnost ni povećati broj publike. Pomaci su mali iako obećanja postoje i mi se nadamo da ćemo u sljedeće četiri godine ipak dobiti drugu scenu. Ovo je kazalište u svojoj stoljetnoj povijesti ipak zaslužilo jednu novu scenu i najmanje jednu novu pokusnu dvoranu. Uostalom, Europa gotovo više ne poznaje ovaj, odavno već potrošeni model s tri ansambla u jednoj kući, a ja doista nisam vidjela po svijetu nacionalno kazalište sa samo jednom scenom i jednom pokusnom dvoranom koja iako se zove velikom ne može istodobno primiti zbor i orkestar.

Smrt u Veneciji Nova stranica nove zlatne ere baleta u Zagrebu

Festival svjetskog kazalište ipak ide dalje? Kako ove godine stoji s finacijama i što ćemo to gledati krajem rujna u Zagrebu?

Naša financijska konstrukcija nije dovršena jer nismo još dobili sredstva za Festival od Grada Zagreba, za koja se nadamo da će uskoro doći. Ako će cjelokupna sredstva biti kao prošle godine, a tada su umanjena, moći ćemo u programu Festivala prikazati tri predstave velikih europskih autora. Prije svega je to hvaljena izvedba „Richarda III“ u režiji Thomasa Ostermeier i produkciji berlinske Schaubuhne, zatim predstava “Five Easy Pieces” vani već proslavljenog, a kod nas još nepoznatog redatelja Mila Raua te talijanska atrakcija „Macbeth“ Alaessandra Serra.

SPAR
Alternativa
Šećer i debljina: Kako staviti unos šećera pod kontrolu, a i dalje fino jesti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.