Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Vrijeme radi za ubojice i tužitelji će možda samo dobiti uzaludan posao

Na slučaju Brune Bušića najočitija je razlika između političke i kaznenopravne odgovornosti za ubojstva.
02. listopada 2013. u 14:28 1 komentara 504 prikaza
Josip Perković
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Tko treba strijepiti da bi ga mogla dohvatiti ruka pravde dođe li do izmjene Ustava i ukidanja zastare za teška ubojstva, iako se realno ukida zbog političkih ubojstava iz doba komunizma. Jer, za neriješena ubojstva od devedesetih ne prijeti zastara (40 godina), a “apolitična” ubojstva u bivšem sustavu nisu procesuirana zbog nedostatka dokaza, a ne i što politika to nije dopustila. Prema tomu, ukidanje zastare ima praktičnu važnost samo u odnosu na udbaške likvidacije. Političke likvidacije na našem tlu i kad nisu bile savršene, komunistička vlast se pobrinula da ukloni dokaze. Zato se zapravo sve svodi na ubojstva hrvatskih emigranata, i bit će to, možemo zaključiti, izmjena Ustava za Udbu.

Dokaze tek treba pronaći

Te je zločine devedesetih godina više od sedam godina istraživala Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava i njezino Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu. Gordana Turić, Bože Vukušić i Vice Vukojević podnijeli su izvješće 30. rujna 1999. godine. Metodologija njihova rada bitno se razlikovala od one profesionalnih istražitelja. Stoga su im bile ograničene mogućnosti pa i vjerodostojnost. Radili su na temelju dokumenata, arhiva, svjedočanstava, napisa u stranom tisku i publikacija hrvatske emigracije. Dokaznu snagu svega toga tek bi trebalo ispitati u odgovarajućem postupku prema propisanim kriterijima. Dakle, u kaznenopravnom smislu rezultati njihova rada nemaju neku vrijednost. Možemo govoriti tek o indicijama i sumnjama. Zadatak im je bio da registriraju žrtve zločina Udbe, pa je takav pristup i uz subjektivnost samih istražitelja bio predodređen za lake “optužbe” čiju bi dokaznu konstrukciju tek trebalo izgraditi. Recimo, izvješća se često temelje na tvrdnjama “visokog dužnosnika Udbe” što nema dokaznu snagu dok osoba s imenom i prezimenom u propisanoj formi to i ne posvjedoči. I dokumenti, osobito Udbini, mogu biti pravno dvojbeni te moraju proći provjeru eksperata, povjesničara, grafologa, arhivara... U svim tim slučajevima morat će biti pokrenut mehanizam međunarodne pravne pomoći kako bi se došlo do dokaznog materijala iz zemalja gdje su se zločini dogodili.

Dakle, utvrđenja Komisije samo daju naslutiti koga bi mogla zahvatiti izmjena Ustava. Podsjetimo da su u istrazi ubojstva Brune Bušića Komisija i Vijeće otišli najdalje, pa i podnijeli kaznenu prijavu. U izvješću je pisalo da su “značajniju ulogu u obavještajnoj obradi i pripremi ubojstva” imali Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta, Jozo Petričević, Srećko Šimurina, Max Manfreda, Mate Kuvačić, Jerko Dragin, Blagoje Zelić, Jozo Duplančić, Čedo Matutinović i Josip Perković, a bio je optužen samo Vinko Sindičić da bi na suđenju i on bio oslobođen.

U izvješću Komisije navodi se ukupno 69 ubojstava i pet otmica sa smrtnim posljedicama, te je registrirano još 30 pokušaja ubojstava. Izdvojen je činjenični opis 31 ubojstva “karakterističnih i relativno dobro istraženih slučajeva”. Unatoč tomu za tri ubojstva ne znaju se egzekutori i organizatori, a u više slučajeva su i oni ubijeni ili su kao Blagoje Zelić i Jovo Popović umrli. U nekoliko slučajeva zna se samo udbaški pseudonim ubojica kao recimo “Karlo” za ubojicu Ante Đapića 1989. u Njemačkoj, strica danas poznatog istoimenog političara.

Dr. Ivan Protulipac, ubijen je 1946. u Trstu, a prema dokumentima koje je talijanska policija našla kod ubojice, radilo se o Ginu Benčiću (21), rodom sa Sušaka, koji bi danas, ako nije imao lažne isprave, imao 88 godina. Jer, jugoslavenske vlasti su ga ubrzo zamijenile za dvojicu engleskih časnika koji su uhićeni u pograničnoj zoni. Drago Jilek je 1949. otet u Rimu i njegova se sudbina nije znala dok u Hrvatskom državnom arhivu nije pronađen njegov dosje prema kojem ispada da je završio u Beogradu “gdje je dugo godina držan zatvoren i ispitivan, a potom najvjerojatnije likvidiran”, izvijestila je Komisija. Još su dodali kako je prema izjavi Jilekova suradnika i emigranta u Rimu “jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. Nakon te otmice Lončar je promaknut u šefa Ozne u Zadru”. Otmica je u zastari, a ubojstvo se i po izvješću dogodilo nakon “dugo godina”.

Komunistički slučaj Zec

U nizu slučajeva iznošene su sumnje rodbine žrtava i emigracije, utemeljene na okolnosti da se netko uoči ubojstva nalazio u blizini mete, a nakon ubojstva bi nestali i nastavili živjeti u Jugoslaviji s tim da su registrirani kao suradnici Udbe. Trogodišnja Dinka Domačinović i jedan Argentinac su poginuli, a 17 mladih ljudi je ranjeno u bombaškom napadu u Buenos Airesu 1960. Tada je u jugoslavenskoj amabasadi bio uočen diplomat Krešo Majer, kojeg su Dinkini roditelji označili kao mogućeg atentatora. Bio je školski kolega Dinkinog oca. Geza Pašti “prema izjavama dužnosnika Udbe” otet je u Nici, doveden u Jugoslaviju, gdje je mučen i likvidiran. U njegovu slučaju navode se Udbini operativci koji su pisali zabilješke o njemu. Pojedini organizatori, posrednici ili osobe s kojima su ubojice bile “na vezi”, ako su i živi, zaštićeni su državljanstvom susjednih zemalja kao recimo Stanko Čolak u Beogradu ili Ivan Lasić u BiH.

Vinko Sindičić je u slučaju Bušić oslobođen i jer je utvrđeno da su nalozi za udbaške likvidacije stizali i iz Beograda. Stoga, to što se Josip Perković spominje u pet slučajeva da su ubojice bile njemu “na vezi” samo je indicija, ali ne i čvrst dokaz sudjelovanja u ubojstvu. U slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića tereti ga jedan od udbaških načelnika Ivan Lasić koji je prema izvješću tvrdio da je ubojicama ulaz u tiskaru omogućio Perković s duplikatom ključa koji im je dao. O tomu je svjedočio i Sindičić u Njemačkoj pa je povukao iskaz. Ne zaboravimo, DORH tri puta u tom slučaju nije našao razloge za kazneni progon Perkovića, čije izručenje traži Njemačka.

Vinko Sindičić se spominje u četiri likvidacije kao Udbin operativac koji je “obrađivao” kasnije ubijene osobe, i prema izvješću, on je najbliži eventualnom kaznenom progonu nakon ukidanja zastare. Dr. Branko Jelić, preminuo je 1972. nakon više atentata u Njemačkoj. Te godine kod Venecije dogodio se komunistički slučaj Zec. Sindičić je otputovao u Italiju s obitelji Ševo i registriran je s njima tjedan dana prije ubojstva. Ubijeni su Stjepan, Tatjana i njihova 9-godišnja kćer Rosemari u automobilu u kojem je viđen i ubojica. I u slučaju ubojstva Josipa Senića 1972. u Njemačkoj, u operativnoj obradi Udbe spominje se Sindičić, a “oficiri veze” Jerko Dragin i Melkior Baranović. I u likvidaciji Stanka Nižića 1981. u Švicarskoj, piše u izvješću iz 1999., sudjelovao je Sindičić “prema izjavama visokih dužnosnika SDS-a, koje se upravo provjeravaju”. Ali, ako se izvukao u slučaju Brune Bušića, velike su šanse da se Sindičić, ako i dođe do suđenja, zbog nedostatka dokaza ili pravila “in dubio pro reo” opet izađe kao slobodan čovjek.

Vrijeme radi za ubojice i izmjenama Ustava hrvatski tužitelji možda samo dobivaju uzaludan posao.

>>Perkovića se može izručiti Njemačkoj i bez promjene Ustava

>>Za ustavne promjene bez HDZ-a ključni laburisti

Isprobajte
Nutricionistica otkrila neobičan sastojak uz koji pečeni krumpir uvijek ispadne hrskav i ukusan
Poslovna odjeća koju je dizajnirao pobjednik natječaja "Ti kreiraš" Robert Sever
Poslovna odjeća s dizajnerskim potpisom
Prava stvar na pravom mjestu: Evo kako izgleda dizajn Roberta Severa
  • Deleted user:

    ..tromost sudstva da ne riješe lustrirati suradnike samo je dokaz tko je tko u pravosuđu..sto njih briga za busica,sevu i ine Hrvate koji su ubijeni od udbe,to sudstvo ne zanima..njih ne zanima sto se događalo ne tako davno kao sto ... prikaži još!o je domovinski rat a kamoli ovi gore spomenuti..