Rat se još uvijek mogao “namirisati” u zraku kada je Jasna Vojnić, u jesen 1997., spakirala kovčege i iz rodne se Subotice zaputila na studij psihologije u Zagreb. Podunavlje je tada bilo okupirano pa se do glavnog hrvatskog grada probijala kroz Mađarsku. I Zagreb joj je onda postao premalen pa se, nakon što je diplomirala, preselila u London. U te dvije godine života u Engleskoj sazrela je u njoj konačna odluka – vraća se na vojvođanski salaš.
Jasna Vojnić nositeljica je izborne liste Hrvati zajedno, kojoj je u nedjelju pripalo svih 29 mjesta u novome sazivu Hrvatskog nacionalnog vijeća, zastupničkog tijela Hrvata u Srbiji. Velika pobjeda te liste, koju su formirali stranka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, nekoliko velikih hrvatskih udruga te istaknuti pojedinci, potvrđena je na elektorskoj skupštini u Beogradu.
U Nišu tisuću Hrvata
– Prvi je put u povijesti Hrvata u Srbiji jednoglasno usvojeno Vijeće, i nema oporbe, svi su članovi s iste liste. Izuzetno je važno, u trenucima kada su veliki izazovi i mogućnosti pred nama, zbog ulaska Srbije u EU, da je Vijeće sličnog mišljenja, bez nepotrebnih rasprava o nebitnome, da bismo krupnim koracima ostvarivali sve naše planove – počinje ova 39-godišnjakinja.
Savjetnica je, trenutačno, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća za razvojne projekte hrvatske zajednice u Republici Srbiji. Njezino se ime spominje i kao najizgledniji izbor za novu predsjednicu HNV-a, na čijem čelu još nikada nije bila žena.
Izbori za četvrti saziv HNV-a bili su im i najteži dosad. Zbog nedovoljnog broja Hrvata upisanih na posljednjem popisu birača, biralo se po elektorskom principu. Značilo je to da svaki elektor treba skupiti 60 potpisa građana da bi njegovo ime uopće završilo na izbornoj listi.
– Svaki je potpis građana trebao ovjeriti javni bilježnik, koji je samo u središtu Subotice bio dostupan svaki dan, dok je u pojedina sela dolazio svega triput u cijeloj kampanji. Bilježnik bi, dakle, izašao na teren na nekoliko sati i svi su se mještani baš u tom vremenu trebali potpisati. Drastično je to otežalo prikupljanje potpisa. Elektor iz Banata skupio je potpise u 15-ak naselja i svakoga je ponaosob morao automobilom voziti do javnog bilježnika.
U Beogradu, gdje živi 7000 Hrvata, kombijem su odvozili građane da se upišu na poseban popis birača, pa ih vraćali kući i potom vozili bilježniku. Preteška je to procedura, zato i nema oporbe, bila je nužna stranačka infrastruktura kakvu je imala naša lista. Pored svega, nije bilo vidljive podrške iz Hrvatske, a izostao je čak i poziv građanima da se slobodno izjasne. No, atmosfera je na izborima bila pozitivna, svi smo disali kao jedan, toliko nam je to bilo važno – dodaje.
Njihov je uspjeh, zbog svega, dodaje, još i veći.
– Najviše je elektora iz Subotice, njih 48, jer tu postoji i svijest o glasovanju, pripadanju, doprinosu zajednici, dok ih je iz ostatka
Srbije tek 30. Samo su tri elektora iz Beograda, a u Nišu, primjerice, nitko nije mogao skupiti 60 potpisa, iako je tamo tisuću Hrvata. Ne žele se angažirati – navodi.
Tek su četiri nacionalne manjine, od ukupno 22 u Srbiji, birale vijećnike po elektorskom sustavu, a među njima su još Makedonci, Crnogorci te Rusi.
– Svaki Rumunj ili Slovak u nedjelju je otišao na biralište i zaokružio listu koji želi, a mi smo više od mjesec dana prolazili kalvariju. Razlog zašto nema 40 posto Hrvata upisanih u posljednji popis birača leži u strahu te poznatom bunjevačkom pitanju. Neki su Hrvati, kako su mi sami posvjedočili, završili na bunjevačkom popisu, a da nisu to ni znali – nastavlja. Po statistici, u Subotici je oko 14.000 Hrvata i isto toliko Bunjevaca koji negiraju hrvatske korijene.
– Izuzetno je bilo važno da građani izađu na izbore, kako bismo zadržali institucionalni okvir, jer kad HNV ne bi postojalo, ne bismo mogli ni ostvarivati svoja prava – ističe naša sugovornica. Izbore je, inače, vodila stranka DSHV, kojoj je na čelu Tomislav Žigmanov, ujedno i jedini Hrvat u srbijanskoj Skupštini, ali HNV je nestranačko tijelo.
Čestitke psihologinji Jasni Vojnić stižu sa svih strana, pa tako i s druge strane Dunava. Nikada njihova zajednica, reći će ona, nije bila toliko vidljiva u Hrvatskoj. Zaslužni su za to, uvelike, sami – jer su znali da se moraju nametnuti.
– Prvi put osjećamo da imamo potporu Hrvatske. Vrtjela se godinama ista priča, predstavili bismo se u Zagrebu pa bi se promijenila vlast i opet sve ispočetka: “Dobar dan, mi smo Hrvati iz Vojvodine...”. Puno više od materijalne trebaju nam politička i moralna potpora. Molili smo uvijek da nas se uključuje u pregovore, a ne da iz novina doznajemo da su se sastali hrvatski i srbijanski ministar, što se zaista događalo. Zaobilazila nas je i jedna i druga vlast, nije se pitalo za naše potrebe – otvoreno će ona.
Svjesni su i da im Srbija, da bi ušla u Europsku uniju, mora više pružiti, a na njima je da jasno artikuliraju što im treba.
– Nema nijednoga gradonačelnika ili načelnika Hrvata, u cijeloj Srbiji! Nemamo zajamčen mandat u Skupštini, nego ga je Tomislav Žigmanov izborio posredno, s liste Demokrata. Srbima u Hrvatskoj osigurana su pak tri mjesta u Saboru. Ne postoje podaci o broju Hrvata u pravosuđu i policiji, državna nam tijela redovito odgovaraju da je to preteško istražiti – iznosi ona stvarnost s kojom se suočavaju iz dana u dan.
Hrvati, kojih je u Srbiji približno 57.900, mahom žive na selima te u manjim gradovima i bave se zemljoradnjom. Intelektualaca je najviše u Beogradu, ali oni su “integrirani u društvo, ne rade za interese hrvatske zajednice”.
– Većina je našega naroda podlegla mimikriji, disperzirani su, jedino su Hrvati u Subotici vidljiviji, a okupljeni su oko crkve. Najbitnije je, stoga, u novom sazivu HNV-a oformiti timove i povjerenstva, da bi svaki vijećnik doprinio tome da ubrizgamo život i u kapilare – slikovito će Jasna Vojnić.
Strah roditelja
Kao psihologinja, 15 je godina radila u školstvu, a bila je i zamjenica ravnateljice u jednoj osnovnoj školi u Subotici. Dobro joj je, stoga, poznata i činjenica da je u nastavi na hrvatskome jeziku svega 30 posto stručnoga kadra. Hrvatske đake uče, često, Srbi i Mađari kojima se tako, zapravo, nadopunjava norma.
– To je pitanje bilo autonomija ravnatelja pa smo zato i inzistirali na osnivanju Lektorata za hrvatski jezik, koji je nedavno otvoren na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Svjedočili smo situaciji da su kontrolni ispit u gimnaziji učenici Hrvati dobili na ćirilici, a ravnatelj je izjavio da nema stručnjake pa i nastava, stoga, može biti nestručna. Velik je problem nedostatak volje i truda – naglašava.
Cjelovitu nastavu na hrvatskome jeziku sluša oko 500 učenika, u Subotici i Monoštru, i još ih toliko uči materinski jezik kao izborni predmet, u ukupno šest osnovnih škola, tri srednje i pet vrtića. Siromašna je to statistika od tek pet posto đaka, gledano na razini Srbije, odnosno 20 posto u Subotici i okolici. Roditelji se pravdaju strahom ili stavom da ne žele izdvajati dijete.
Ne želimo biti u getu
- Taj bi broj mogao biti pet puta veći pa smo razmišljali o modelu školskog centra, kakav postoji u Banjoj Luci. Zbog visoke kvalitete u taj se centar upisuje polovica Hrvata, a polovica su sve druge nacionalnosti. Puno bi to značilo našem narodu jer on, nažalost, hrvatski jezik ne doživljava kao svoj. Ikavicu ili viru doživljavaju kao svoju, no prema jeziku imaju svojevrsni otpor zbog negativnog ozračja.
Odličan su primjer naši vrtići, koji rade po Montessori programu i tolika je lista čekanja da roditelji upišu dijete čim se rodi. Odgajaju se u njima i mališani srpske nacionalnosti, njihovim roditeljima ne smeta ni hrvatski jezik jer su, kako sami kažu, tete i program izvrsni, a oni žele najbolje za svoje dijete. Mi se ne želimo getoizirati, naprotiv, želimo biti ravnopravni građani Srbije koji uživaju svoja prava – ističe.
Za školski je centar već osiguran i prostor na 4000 četvornih metara, a ustupila bi ga Crkva.
– Bila bi to javna škola, u sustavu ministarstva, ali bismo mi našim sredstvima, donacijama mogli pojačati i opremu i kvalitetu, a rezultat bi bila multikulturalnost bez koje se ne može – objašnjava.
Jasnini preci u Vojvodinu su se doselili prije tri stoljeća, a korijene vuče iz Dalmacije. Otac joj je bio direktor velike tiskare, hrvatske tvrtke Rotografika, s 250 radnika. Jedna je to od rijetkih tvrtki u kojoj su 90 posto zaposlenih bili Hrvati.
– Imala sam sreće i dobar model, i moj je otac poticao naše ljude da ostanu. To je bila i naša platforma na izborima, da učinimo sve kako bismo imali razloga ostati. Pokrenuli smo, zato, niz ideja i projekata, a prva je upravo školski centar u Subotici jer tako radimo na budućnosti. Sami bismo odgajali te generacije, i još zapošljavali.
Druga je ideja osnivanje rekreacijsko-edukacijskog centra u hrvatskom primorju. Kad god odvedemo naše ljude na tjedan dana u Hrvatsku, na more, vrate se ojačani, osnaženi, ne boje se, odmah se stvore timovi, nalik malim obiteljima – opisuje.
Velika im je želja i kazalište te scena na hrvatskome jeziku, pa centar za nematerijalnu kulturnu baštinu jer se, osim u omanjoj Galeriji slame u Tavankutu, nigdje ne može vidjeti ništa o Hrvatima u Srbiji.
– Na svim tim projektima bilo bi preteško raditi da nismo jedinstveni – podcrtava još jednom važnost izbornog rezultata.
Vraćaju polako i beneficije za studente koji odluče studirati u Hrvatskoj, kakve su bile u njezinim školskim danima – stipendije, smještaj u domu, upisne kvote. Iz njezine generacije 60 ih je otišlo iz Subotice na studij u Zagreb, samo ih se dvoje vratilo. Fakultete u Zagrebu ili Osijeku ove je jeseni, usporedbe radi, upisalo šestero mladih vojvođanskih Hrvata.
– Snalazili smo se kako smo znali, uz studij povremeno sam i radila, u kinu, diskoklubu, kao garderobijerka, ali ništa mi nije bilo teško. Kući smo dolazili samo za blagdane jer je put bio i najskuplji, vlakovima ili autobusima preko Mađarske. Odlazak u Zagreb bio je, zbog svih beneficija, logičan izbor, i dobro da sam to iskusila, jer prije toga nisam bila svjesna važnosti povlastica kojih, nažalost, današnji studenti imaju premalo – prisjeća se.
Nikada nije doživljavala šikaniranja, ni za rata ni u poraću, štoviše, bila je omiljena i vođa u razredu, u kojemu je sjedilo svega dvoje Hrvata, a pripisuje to i vlastitom stavu.
– Nisam se nikada stidjela toga što sam, kao što ni u Zagrebu nisam skrivala da sam iz Srbije, nisam se, tako, trudila ni prihvatiti drugi govor osim ikavice, iako je bilo onih koji su govorili “mjesa”, umjesto mesa – prepričava ona.
U London se zaputila da bi usavršila jezik i povezala se u struci, a radila je kao dadilja. Shvatila je pak da ne želi takav život, nego da se želi “vratiti na salaš i raditi za svoj narod”.
– Poticati nekoga da ode u Hrvatsku na studij vrlo je rizično jer vjerojatno se neće vratiti, pa ni ostati u Hrvatskoj, nego će otići dalje. Mađari, primjerice, ne potiču školovanje u Budimpešti, već stipendiraju one koji studiraju u svojem kraju. Voljela bih kad bismo oformili fond za one koji studiraju u Srbiji, jer je to veće jamstvo da će tu i ostati – dodaje.
Da bi mladima razvili svijest koliko su važni zajednici, pokrenuli su program profesionalne orijentacije, u suradnji s gradom Benkovcem. Vode ih na deset dana na brdo Bruška, a iako su bez interneta i televizora, budu oduševljeni. Otkrivaju njihove interese, promišljaju o temama kako što su “moja obitelj i moj put” ili “moj doprinos zajednici mojim talentima”.
Lakše troje nego jedno dijete
Jasna Vojnić bila je, inače, i pomoćnica ravnateljice u školi s najvećim brojem odjeljenja na hrvatskome jeziku, sa stotinjak učenika. Prijavila se na natječaj i za ravnatelja, ali nije uspjela jer se promijenila politička volja koja je ranije osiguravala to mjesto Hrvatima. No, da bi konkurirala za čelnu poziciju, trebala je surađivati s Hrvatskim nacionalnim vijećem, s kojim se tako i povezala.
Spletom okolnosti, otvorilo se mjesto u HNV-u, ni mjesec dana kasnije, a ponudili su ga upravo njoj. Četiri godine kasnije najozbiljnija je kandidatkinja za predsjednicu Vijeća. Majka je troje školske djece, a na pitanje kako usklađuje poslovne i privatne obveze, odgovara: “Lakše je imati troje nego jedno dijete”.
– Životna su mi želja još blizanci – zaključuje sa smiješkom.
>> Pogledajte video specijal o Angeli Merkel
Hrvata je u Srbiji bilo 250 000. Danas ih nema 40 000. I to bez rata. Takva je situacija u Srbiji. Nestanak Hrvata u mirnodopsko vrijeme.