Imam potrebe da ti to kažem, nemam razloga, ali imam potrebu, pa ako i ne bude tako, ali da znaš, da si što duže na vlasti. Ništa drugo. Svi smo zadovoljni i sretni s tobom... Ja ću ti jednu stvar reći – ja ću učiniti sve da ti ostaneš što duže ovdje jer nama, ne meni, ja sam vani, mojim roditeljima je dobro uz tebe – autor ovog bezrezervnog iskaza podrške i zadovoljstva vladavinom Franje Tuđmana je nitko drugi nego Vanja Špiljak, poznati naftni poduzetnik i sin nekadašnjeg visokog komunističkog političara Mike Špiljaka.
Jednoipolsatni razgovor
Njihov jednoipolsatni razgovor, održan 4. veljače 1999. godine u Predsjedničkim dvorima, zabilježen je u stenogramu, dosad javnosti nepoznatom, koji Večernji list ima u svom posjedu, a koji otkriva nove pojedinosti vezane za privatne odnose obitelji jednog od najmoćnijih ljudi socijalističke Jugoslavije i prvog predsjednika samostalne Hrvatske.
Ti odnosi osobito su značajni i s obzirom na pravosudnu dramu koja posljednjih mjeseci potresa Hrvatsku zbog njemačkog zahtjeva za izručenje bivših dužnosnika jugoslavenske tajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača zbog sumnji da su odgovorni za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj.
Prema tvrdnjama iznesenim na njemačkom sudu, Đureković – bivši direktor u Ini – ubijen je po nalogu Mike Špiljaka kako bi ga se spriječilo da svjedoči o navodnim financijskim pronevjerama koje je u toj kompaniji izveo upravo Vanja Špiljak, tadašnji član najužeg vodstva kompanije. Utoliko, odnos obitelji Špiljak s Tuđmanom, čiji je pak Perković kasnije bio blizak suradnik, bitan je dio 30-godišnje anamneze slučaja Perković, ali i ključ za razumijevanje kompleksnih i isprepletenih odnosa stare jugoslavenske i nove hrvatske elite te njihove uloge u procesu borbe za samostalnost Hrvatske.
Iako je tijekom posljednjih mjeseci često bio tema interesa medija, sam Vanja Špiljak dosad se u javnosti nije oglašavao, no nakon što je Večernji list s njim kontaktirao, pristao je na ograničenu komunikaciju. Iako izričito negira bilo kakvu krivnju, o optužbama za Đurekovićevo ubojstvo još ne želi govoriti za medije, već se planira odazvati najavljenom saborskom istražnom povjerenstvu kojem će, kaže, predočiti dokaze o svojoj nevinosti.
S Franjom Tuđmanom o njima, pak, nikad nije razgovarao.
– Te optužbe meni se stavljaju na teret od 1983. godine, a s obzirom na to da su i mediji o njima izvještavali, vjerujem da je Tuđman s njima bio upoznat. Ipak, mi o njima nikad nismo razgovarali. On nikad nije pitao, ali ja ih nikad nisam spominjao – kaže Vanja Špiljak.
Jesu li razgovarali ili nisu danas je teško decidirano utvrditi, ali temeljem stenograma njihova razgovora iz 1999. godine, tek pola godine prije Tuđmanove smrti, evidentno je da on te optužbe nije smatrao utemeljenima ili naprosto za njih nije mario. Naime, iz načina i tema razgovora Tuđmana i Špiljaka jasno se može iščitati kako je njihov odnos bio blizak, pa i prijateljski. Osim što se Tuđmanu obraćao bez persiranja, a njegovu suprugu oslovljavao po imenu – što nije bio privilegij koji su uživali mnogi – Špiljak je očito uživao i znatno povjerenje prvog hrvatskog predsjednika koji je s njima dijelio svoje stavove o nekim od najbližih suradnika, tražio njegovo mišljenje o krupnim političkim potezima te mu čak povjerio ulogu posrednika prema tadašnjem srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću.
Imam potrebu da ti kažem, da želim da si što duže na vlasti. Svi smo zadovoljni i sretni s tobom, ja ću učiniti sve da ti ostaneš što duže ovdje jer je nama , mojim roditeljima dobro uz tebe
S druge strane Špiljak je od Tuđmana tražio dozvolu za pokretanje – tada poprilično kontroverznog – poslovnog aranžmana sa Srbijom, ali je od njega tražio i da mu intervencijom pomogne u privatnom sporu koji je tada vodio pred zagrebačkim sudom.
Špiljak pomogao oko putovnice
Takav odnos evidentno je bio posljedica dugogodišnjeg poznanstva, a sam Špiljak danas tvrdi kako je njihova relacija tek posljedica dugogodišnjeg poznanstva njihovih obitelji.
– Moj otac poznavao je još Tuđmanova oca, zajedno su čak i bili u jednoj partizanskoj koloni koja je išla na jedno od zasjedanja ZAVNOH-a, a sjećam se i anegdote da je tom prilikom Tuđmanova maćeha mom ocu zašila čarape. Franjo Tuđman je, pak, išao u školu s dva bratića mog oca. Njih dvojica, pak, bili su u čestim kontaktima za vrijeme rata i poraća, a posebno kasnije kad smo mi svi kao obitelji bili u Beogradu. Bili su bliski. Tuđman je, primjerice, od mog oca svojedobno tražio da mu pomogne kad je želio kosti svojih roditelja iz grobnice u Zagorju premjestiti na Mirogoj. Općenito, nakon Hrvatskog proljeća moj otac nije Tuđmanu okrenuo leđa, već se s njim i dalje viđao i znam da je to Tuđman cijenio. Tu je dakako i priča o putovnici. On je na Tuđmanov zahtjev intervenirao kod tadašnjeg sekretara unutarnjih poslova Vilima Mulca i založio se da mu se vrati putovnica – kaže Špiljak.
Potvrda je to teza o značajnoj ulozi Mike Špiljaka u događajima koji su bili priprema za proglašenje hrvatske neovisnosti i konzekventni raspad Jugoslavije. Je li se radilo o smišljenom i proračunatom potezu ili tek prijateljskoj usluzi?
U drugoj polovici šezdesetih godina, u kojima Tuđman postupno postaje opozicionar i nacionalist, Špiljak slovi za jugounitarista i na tome temelji svoju nevjerojatnu političku karijeru. Nije bio u milosti socijalističkog gubernatora Vladimira Bakarića koji je gotovo četrdeset godina vladao Hrvatskom. Ipak je bio narodni heroj pa je poslan u Beograd gdje je na svim mogućim funkcijama popunjavao tzv. hrvatsku kadrovsku kvotu. Tijekom 1971. nije bio na strani Savke i Tripala, a Hrvatsko proljeće ga je zateklo na nekoj od funkcija u Beogradu.
I dok je Tuđman živio u političkoj i društvenoj izolaciju, dok je bio optuživan i zatvaran, Špiljak je bio na vrhuncu karijere. Precizni Branko Tuđen izračunao je da je Špiljak bio jugoslavenski rekorder sa sedam najviših partijskih i državnih funkcija. Usto, bio je prvi socijalistički premijer kojega je, još 1968., primio jedan papa, 1969. susreo se s francuskim predsjednikom De Gaulleom, a kao predsjednik Predsjedništva SFRJ 1984. službeno se u SAD-u sastao s Ronaldom Reaganom. I kada je istrošio sve savezne funkcije, vratio se u Zagreb na mjesto predsjednika CK SKH.
Najprije je, u klasičnom komunističkom frakcijskom sukobu, eliminirao Stipu Šuvara, najvećeg protivnika za mjesto prvog čovjeka Hrvatske. Tuđen u svojoj knjizi “Tito – Tuđman – Hrvatska, 100 skica za portrete s političkog groblja” tvrdi da je Tuđman devedesetih štitio Špiljaka i njegovu obitelj od napada “HDZ-ovih jastrebova” i eventualnih neugodnosti. Neizravna potvrda teza o dobrom statusu obitelji Špiljak u samostalnoj Hrvatskoj može se naći i na više mjesta u stenogramu iz 1999., a posebno je zanimljiv dio razgovora u kojem Vanja Špiljak Tuđmanu prepričava svoj razgovor s tadašnjim turskim predsjednikom Sulejmanom Demirelom.
ŠPILJAK: Demirela si upoznao. Pita mene Demirel – Demirel se s Mikom zna otprije – gdje je vaš otac? Kako gdje? Da li je hapšen? Zašto hapšen? Živi u Zagrebu, nisu ga hapsili? Zašto bi ga hapsili? Pa komunisti, kapitalizam je došao kod vas. (...) Tako me pitao, kao iz rukava. Rekao je: Znate, kada je svaka promjena vlasti bila u Turskoj, ja sam bio u zatvoru. Ja sam tri puta bio u zatvoru i meni je normalno da bude (Mika Špiljak op.a.) u zatvoru.
TUĐMAN: Najveća stvar što sam ja spriječio građanski rat međusobno i što bi to bilo, a predlagao sam 1990. u Beogradu konfederaciju i znajući taj svijet kurvinski u kojem jesmo i znajući to da u stvarnoj konfederaciji gdje bi Hrvatska bila svoja itd. da bismo imali i ekonomskih razloga.
Nema poveznice s Perkovićem?
Je li cijena sprečavanja građanskog rata unutar Hrvatske bila i prešutna abolicija za zločine počinjene tijekom komunističke vladavine, poput onoga koji se danas stavlja na teret Josipu Perkoviću? To je još jedno pitanje koje okupira domaću javnost, a na koje nema decidiranog odgovora. Nema ni jasne poveznice između Špiljaka i Perkovića, iako je moguće da je Perković aktivno sudjelovao u procesu izdavanja putovnice Tuđmanu 1986., o čemu je i sam govorio u nedavnom intervjuu Večernjem listu.
Vanju Špiljaka, pak, neki svjedoci već godinama prozivaju za povezanost s obavještajnim službama bivše države, potkrepljujući to i činjenicom da je u jednoj od svojih tvrtki zaposlio i Slavka Malobabića, navodnog sudionika poznate KOS-ove akcije Labrador. Sam Špiljak te optužbe odbacuje, a o tome, prisjećajući se svoje uloge u organizaciji Tuđmanova puta u švicarski Davos 1990., govori i na stenogramu.
ŠPILJAK: Da li ti znaš koliko je mene novinara pitalo kako se Tuđman držao u Davosu, što je radio, s kime se sastajao, nitko od mene ni jednu riječ nije čuo. Kad se tvoj avion digao, ja ti ne mogu reći koliko sam sretan bio. (...) Otišao sam u jednu birtiju i ja sam se napio od sreće. (...) Zamisli neka tebe ubije, bojao sam se da se nešto ne dogodi, tko bi meni vjerovao da ja nisam tebi organizirao da se ubije. Ti si mene pitao tko radi za KOS? Hrvoje (Šarinić, op. a.) traži, ja piši izjavu, nisam radio za KOS, ali ja sam surađivao s KOS-om jer sve izvoze koje je imao KOS, mi smo kao INA uvozili naftu. Prema tome, ja nisam bio suradnik KOS-a, ili jesam, ali sve ono što su oni izvozili oružje, mi smo uvozili naftu i oni su svaki brod znali, sve. Oni su bili u mom uredu u Ini svaki tjedan i tko će reći da ja nisam organizirao da se ubije. Što mi to treba? Historijski bi pljuvali po meni i mojoj djeci. (...) Svi bi mislili komunist, ovakav, onakav, projugoslaven itd.
Taj Tuđmanov put u Davos i uloga Vanje Špiljaka u njegovoj organizaciji, tvrdi danas sam Špiljak, učvrstio je njihov odnos.
– Neosporno je moj tadašnji angažman pridonio međusobnom povjerenju, a moja komunikacija s predsjednikom Tuđmanom uvijek je bila otvorena. U razdoblju od 1990. do 1999. godine viđali smo se u prosjeku dva puta godišnje, uglavnom u Zagrebu – kaže.
O čemu su razgovarali i jesu li i ti razgovori bili transkribirani teško je utvrditi, iako je poznato da postoji barem još jedan zapisnik razgovora Vanje Špiljaka i Franje Tuđmana. Nastao je u ožujku 1999., tek nekoliko tjedana nakon ovog u posjedu Večernjeg lista, a još 2000. njegove dijelove objavio je Jutarnji list. Tada su preneseni dijelovi razgovora u kojem se Tuđman kod Špiljaka interesira za zdravlje Slobodana Miloševića, no tek otkrićem ovog transkripta otkriven je cjelokupni transkript tog razgovora. Naime, Špiljak je u Beogradu kod Miloševića boravio radi pokušaja sklapanja velikog posla isporuke industrijske opreme hrvatskih tvrtki Srbiji, u zamjenu za električnu energiju.
Upravo je politička podrška za taj posao bila jedna od glavnih tema razgovora s Tuđmanom u veljači 1999.
ŠPILJAK: Imam, ja vjerujem, jednu fenomenalnu ideju, došlo je do kraja, pitam te za tvoj politički stav i suglasnost i tvoje mišljenje, a ako mi kažeš da ne ide, neću se dalje petljati, mada mislim da bi ideja bila odlična, a i po drugim osnovama mislim da bi bila dobra. To je posao koji smo radili godinu i pol dana i sad smo došli do kraja. Naime, radi se o jednoj isporuci u Srbiji, kontra iz Srbije k nama, a to je – tamo postoje velike termoelektrane Obrenovac, Kolubara, Đerdap i sve drugo i to je sve rađeno s opremom koja je naša, hrvatska, iz “Končara”, prije svega “Končar”. I drugo, postoji tamo – isto je rađeno kod nas, a to je dizel lokomotive koje su rađene kod nas u “Končaru”, po američkoj licenci prije 20-ak godina. One su u kritičnoj fazi, njima fali rezervnih dijelova. To je nešto što postoji i mi bismo mogli izvesti oko 200 milijuna dolara kroz naredne tri godine. Oni ne mogu platiti, para nemaju...
Te optužbe meni se stavljaju na teret od 1983. godine, a s obzirom na to da su i mediji o njima izvještavali, vjerujem da je Tuđman s njima bio upoznat. Ipak, mi o njima nikad nismo razgovarali. On nikad nije pitao, ali ja ih nikad nisam spominjao
TUĐMAN: Za jedno i drugo...
ŠPILJAK: Za jedno i drugo, 200, 250 milijuna dolara. To je užasno velika para za izvoz. Ja sam bio s “Končarom” već u Obrenovca, sada je novi direktor “Končara” Darinko Bago, možda si čuo ili nisi za njega, ja ga znam, to je jako dobar dečko. Mi smo skupa radili dok sam ja bio potpredsjednik Ine, on je radio u “Končaru”, u doba Markovića, i iste smo stvari radili – on iz “Končara”, ja iz Ine. I sada smo mi obišli Obrenovac, Kolubaru, sve smo završili, Đerdap i njihov ŽTP, i njima treba puno naše opreme jer ne mogu pokrenuti lokomotive, stoje, a mogu vrlo brzo kad bi to dobili. “Končar” bi imao zaposlenost u tri smjene, tri šihte bi radio. (...) Pitam sada, da li je politički takav jedan posao oportun ili da bi dobio podršku ili da bi dobio nešto. Znači, mi bismo uvozili struju za izvoz naše opreme tamo. Mi i tako uvozimo struju, jasno cijene su naše, cijene struje, cijene opreme, sve to privredni subjekti pregovaraju, ali uvijek moraš imati nekoga. Pazi, bili smo u ratu, pa neprijatelji, javni mediji, srbokomunisti, sve ono što znamo. (...)
TUĐMAN: Mislim da može s tim da bi Beograd trebalo prisiliti da skine Prevlaku. To i zbog Crnogoraca, još uvijek postavljaju to da je to teritorijalno pitanje, sigurnosno pitanje itd. Ako to skinemo, to su poslovi...
ŠPILJAK: 400 milijuna dolara..., ali nisam se usudio ići dalje kada smo sve vidjeli da je vrlo, vrlo realno, pitam tebe. Ako bi mi ti dao suglasnost, ja bih za jedno dvadesetak dana skočio do Beograda, tražio Miloševića da me primi, ja njega znam dok sam bio potpredsjednik, direktor Ine, a on direktor “Tehnogasa”, i mi smo lijepo trgovali. Molit ću da ga primi i tražit ću od njega to. Njima je vrlo, vrlo teško, samo ipak sam morao početi od nas, a prvo pitam tebe za suglasnost.
TUĐMAN: Mislim da su pripremili i Sporazum o zračnom prometu, ne znam dokle je to stiglo. Idemo na uspostavu i konzularnih odnosa, Subotica, Vukovar, Kotor, prema tome, nema nikakvih razloga, a ako je točno to što si rekao da bi “Končar” i što se tiče lokomotiva i što se toga tiče, idemo.
Samo nekoliko tjedana kasnije Špiljak je Tuđmana izvijestio o tome da Milošević pristaje na dogovor oko Prevlake, no daljnje razgovore vjerojatno je prekinulo pogoršanje bolesti prvog hrvatskog predsjednika.
>>INTERVJU GODINE J. Perković: Moja istina o Udbi, stvaranju RH, Đurekoviću...
>>Perković drukčije odgovorio 1998. i 2013.: Lagao je o Tuđmanu?
Eto ti ga sad i špiljak odjednom - prava pravcata hrvatina!!