“Ostajem tu i nikamo neću ići. To je moja zemlja, zemlja Isusa Krista”, još uvijek u meni odzvanjaju te riječi prelijepe palestinske kršćanke Sanne. Još pred sobom vidim njezine krupne oči...” Tako govori 27-godišnja sociologinja Lidija Čulo, jedina Hrvatica koja je kao volonterka boravila na području Palestinske Samouprave, ističući kako je u Palestini život težak pa mnogi palestinski kršćani napuštaju tu svetu zemlju.
Zanima me život običnih ljudi
– Godinama sam pratila situaciju na Bliskom istoku, zanimali su me jezik i kultura, tako da je Palestina za mene bila logičan izbor. Upravo zato što vijesti koje s tih područja dobivamo često imaju politički predznak, teško je razlučiti istinu od propagande. Zato sam htjela situaciju vidjeti svojim očima, a zbog istog sam se razloga odlučila i za volontiranje. Nisam htjela putovati u zaštićenom turističkom “mjehuriću”, nego živjeti s tamošnjim ljudima, što je više moguće doživjeti svakodnevicu, dobre i loše strane, i to iz perspektive običnih ljudi. Ako pritom oni budu imali koristi od mene, to će biti dodatna korist – govori Lidija koja je volontirala u osnovnim školama i na fakultetu u Hebronu podučavajući engleski jezik, a zatim boravila i u betlehemskim izbjegličkim kampovima i Jeruzalemu.
– Volonteri koji dolaze u Palestinu uglavnom su iz zapadnih zemalja: SAD-a, Engleske, Danske, Njemačke... A u centru u kojem sam volontirala bila sam prva osoba iz Hrvatske i zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Palestinci, pogotovo stariji, uglavnom ne znaju za Hrvatsku, ali zato bi svatko na spomen Luke Modrića, Rakitića i Mandžukića oduševljeno poskočio i viknuo “Aaaaa, Kruatijaaa!”. Moj posao sastojao se od držanja konverzacijskih satova engleskog, predavanja i asistiranja u nastavi engleskog jezika koji je, za razliku od turističkih gradova kao što su Jeruzalem i Betlehem, u Hebronu puno veći problem. A Hebron je povijesno i vjerski važan grad u kojem se upravo zbog toga izraelsko-palestinski sukob krvavo prelomio. To se osjeti u svakodnevnom životu – govori Lidija objašnjavajući kako zapravo u toj podijeljenoj zemlji teče život.
– Vozeći se svako jutro do grada prolazili smo kraj kontrolnih točaka na kojima izraelski vojnici zaustavljaju promet i pregledavaju dokumente što nekad zna trajati satima. To ometa normalan život: odlazak na posao, u školu, k liječniku... Oko grada vidljiva su izraelska naselja u gradnji s pločama upozorenja palestinskim državljanima da im je zabranjen ulazak. Svakog petka organiziraju se demonstracije, a za vrijeme moga boravka ondje izraelske snage ubile su gluhonijemog 24-godišnjaka, oca dvoje djece. Također, na ulasku u Hebron stoji upozorenje izraelskim državljanima da im se ne preporučuje ulazak u palestinski dio grada jer je to opasno za život. Potresno je bilo vidjeti ono što toliko podsjeća na već viđeno u Europi u prošlom stoljeću: segregaciju po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, posebne ulaze za muslimane, a posebne za židove, posebne tablice na automobilima i posebne dokumente koji određuju gdje se smijete, a gdje ne smijete kretati, zatvorene i opustošene kuće obilježene Davidovim zvijezdama, posebne ceste i pješački prijelazi za Palestince i Izraelce – u nevjerici svoje dojmove prepričava Lidija.
– Škole u kojima rade volonteri nalaze se u kritičnim zonama gdje izraelska vojska kontrolira okolne ulice, tako da često nakon incidenata ili demonstracija vojnici upadaju u učionice, bacaju suzavac i pretresaju ne samo učitelja nego i djecu. Većina je djece iz obitelji koje imaju povijest sudjelovanja u prosvjedima i otporu izraelskoj okupaciji, njihovi su očevi, braća i susjedi bili u zatvoru ili su poginuli. Na zidovima ureda ravnatelja škole vise fotografije racija u školama i djece u koju su upereni nišani pušaka, a u ladicama se kao dokaz čuvaju patrone suzavca bačenih u hodnike škole. Takve škole teško zadržavaju učitelje i profesore. Malo ljudi može podnijeti takve uvjete rada. Ipak, ima onih koji ne odustaju i koji u edukaciji vide jedini izlaz iz te situacije. Ravnatelj škole, Muhamed, rekao mi je u jednom razgovoru: “Mnoga djeca misle da je otpor baciti kamen na vojnika, no na kraju time štete samo sebi, bivaju obilježena zauvijek. Mi im pokušavamo ukazati na moć obrazovanja koje je jedini izlaz iz ove situacije” – priča Lidija i ističe kako je unatoč teškoj situaciji raditi s Palestincima svih uzrasta bilo prekrasno iskustvo tijekom kojeg je shvatila koliko mi u Hrvatskoj obrazovanje i privilegije koje imamo uzimamo zdravo za gotovo.
– Djeca i mladi ondje svjesni su koliko njihovi roditelji naporno rade da bi im priuštili bolje školovanje. Mnogi od njih samoinicijativno ostaju nakon nastave, pitaju za dodatne sate, zamole za predavanje i u školi svoje braće i sestara... Otvoreni su prema svijetu i učenju, zanima ih odakle dolazite, što mislite o njima i sviđa li vam se njihova zemlja. Kad bih im rekla da imaju reputaciju jako gostoljubiva naroda, bili bi ugodno iznenađeni jer nemaju informacija o tome koliko se za njih čuje u svijetu. Bezbroj sam puta prolazila gradom i bila počašćena kavom nasred ulice, a kad bih pitala za smjer, sjatilo bi se i deset ljudi u nastojanju da mi pomognu. Ondje je normalno da uz nekog novog čovjeka odmah upoznate i njegovu širu obitelj, da vas odmah pozovu kući na čaj, kavu, ručak, večeru. Najdirljiviji doživljaj mi je bio kad su mi na ulici u Hebronu dvije mlade djevojke sramežljivo prišle i uz osmijeh rekle: “Dobrodošla u Palestinu” – očarana dobrodošlicom govori Lidija.
Zid koji dijeli Betlehem
Iscrpljeni od 70 godina sukoba, mnogi Palestinci danas na pitanje je li rješenje u jednoj ili dvije države, odgovaraju samo neka bude bilo kakvo rješenje jer je ovo neizdrživo. Jedna država omogućila bi Palestincima sa Zapadne obale kontakt sa svojim sunarodnjacima iz Gaze do kojih sada ne mogu doći budući da su ulazak i izlazak strogo ograničeni.
– Sve prijatelje koje imamo u Pojasu Gaze znamo samo preko Facebooka. Vjerojatno ih nikad nećemo ni upoznati. I to je velik problem jer se tako razbija naše jedinstvo. A kada bi netko iz Gaze došao ovdje, čudio bi se što gori rasvjeta na ulici, što imamo vode, barem malo više nego oni – ispričao mi je prijatelj Ibrahim. No, nekoliko prodavača na tržnici mi je reklo:
– Neka bude jedna država i neka se zove Ujedinjeni Izraelsko-Palestinski Teritoriji, po uzoru na SAD ili Ujedinjene Arapske Emirate.
Nakon toliko godina ratovanja ideja o ujedinjenosti u nazivu države zvučala mi je utopijski, ali zašto ne pokušati? Na kraju krajeva, riječ je o dva vrlo slična naroda koji ionako već žive na istom teritoriju, a multikulturalnost na ovim područjima nije nepoznanica, objašnjava Lidija, koja si je ispunila još jednu želju – u sveti grad Betlehem stigla je pred Uskrs.
– Grad tada zrači posebnom vedrinom, jer Isusa Krista štuju i kršćani i muslimani. Prodavači na ulicama su raspoloženi i rado vas pozivaju na razgovor uz arapsku kavu, engleski ovdje postaje samo jedan od jezika u upotrebi. Mnogi su uz svoje stalne poslove i turistički vodiči: prosječna plaća na Zapadnoj obali iznosi tek nešto više od zakonom propisanog minimalca – oko 500 američkih dolara, tako da je turizam dobra prilika za povećanje kućnog budžeta. To je i jedan od razloga zašto se izraelske vlasti najviše boje nemira u palestinskom Betlehemu i podijeljenom Jeruzalemu, jer su ta dva grada kičma izraelskog turizma – govori Lidija napominjući kako unatoč pričama o suživotu različitih vjera, broj kršćana u Betlehemu pada.
– Na pitanje zašto, odgovaraju da međusobno nemaju nikakvih problema i žive zajedno u miru generacijama. Ali poslali su me dalje, da idem u Jeruzalem i vidim kako žive zajedno u miru – muslimanska obitelj stoljećima čuva ključeve Crkve Isusova groba. Ali ako želiš vidjeti gdje je problem, rekli su mi, prošeći do zida. I zaista, zid koji prolazi Betlehemom Izraelci su podigli prije gotovo 20 godina uz objašnjenje da je to obrana od terorizma i gradi se i dalje. Mnogi ga zato danas nazivaju zidom aparthejda i smatraju preprekom mirovnim pregovorima, što demonstrira i jedan od bezbrojnih grafita koje ostavljaju ljudi sa svih strana svijeta: “Pregovarati mogu samo oni koji su slobodni”. Samo nekoliko minuta hoda od zida nalazi se Aida, jedan od tri izbjeglička kampa u Betlehemu. U početku sastavljeni od šatora, danas su prerasli u prava naselja u kojima generacijama žive oni Palestinci koji su izgubili kuće u ratovima s Izraelom 1948. i 1967. Na samom ulazu u kamp nalazi se tzv. ključ povratka – vjerojatno najveći ključ na svijetu, težak oko jedne tone. Simbol je izgubljenih domova i lažnih obećanja o mogućnosti povratka, govori Lidija prenoseći poruku Palestinaca svijetu: “Mi ne možemo vidjeti svijet, zato ga pozivamo da dođe k nama.”
Neovisno o politici...usporedi ovu djevojku i “ blogericu” Elu Dvornik i njezine tekstove...Ela i taj moderni tip Sponza bi da su u Palestini prvo selfi pukle sa tekstom :”jao kako je ovdje vruće,šminka mi se topi”.