Dok na našem stolu dogorijevaju četiri adventske svijeće, zurim u četiri plastične vrećice pune friško iskovanih hrvatskih eura koje sam kupio ukućanima u pošti, nek im se nađu od 1. siječnja. Blistavi, bez ogrebotine, novčići kakve rijetko kad vidimo. Do nas novac dolazi u načelu iz tuđih ruku, s tuđim otiscima prstiju, potamnjela sjaja i okrhnut – znak da izdržava sve tegobe optjecaja, kupnje i prodaje, zarađivanja i trošenja, rada i privređivanja, nadanja i očajavanja, to jest svega od čega se sastoji mukotrpnost života. Istovremeno se kod nas doma u jednoj kutijici odlažu kovanice kuna, od svake po nekoliko primjeraka, za uspomenu živima i svjedočanstvo nerođenim članovima obitelji.
Uspjeh je imati svoju valutu, čiju vrijednost banka dotične države može regulirat prema trenutno postoječoj ekonomskoj situaciji u svojoj državi i svijetu. Sve drugo su prazne nade i vjerovanja u političare koji uvijek rade za svoj osobni interes, a državuavu i narod prepuštaju monetarnoj i tečajnoj stihiji. Od uvijek američki dolar je bio ta valuta koji je dominirala svijetom, a sudeči po garnituri današnjih političara, tako će bitti i u budučnosti.