Turska je objavila svoj novi potez u utrci u naoružanju na Bliskom istoku hipersoničnom raketom koja bi mogla preokrenuti ravnotežu snaga u cijeloj regiji. Lokalni, ali i strani mediji poput Newsweeka, su izvijestili o turskom javnom predstavljanju svoje prve hipersonične rakete, Tayfun Block-4, na Međunarodnom sajmu obrambene industrije (IDEF) u Istanbulu.
Tayfun Block-4, koji je razvila državna obrambena tvrtka Roketsan, označava značajan korak u turskoj težnji za domaćim strateškim sustavima usred regionalne nestabilnosti i šireg napora za modernizaciju obrane. Djelujući hipersoničnim krstarećim brzinama, ovaj balistički projektil s kopna ima domet veći od 280 kilometara i nosi prethodno oblikovanu fragmentacijsku bojevu glavu navođenu navigacijskim sustavom u svemiru. Projektiran je za ciljanje visokovrijednih sredstava poput integrirane protuzračne obrane, ojačane infrastrukture i zapovjedno-kontrolnih čvorova.
Roketsan potvrđuje da težina oružja prelazi sedam tona i navodi da nije namijenjeno izvozu. Lansiranje je dio šire turske vojne ekspanzije - koja obuhvaća lovac pete generacije i domaćeg nosača zrakoplova - usred obnovljenih napora za ponovno uključivanje u američki program F-35 nakon njegove obustave 2019. godine povezane s nabavom ruskog sustava proturaketne obrane S-400.
Kako ističu analitičari Turska možda iskoristi Tayfun za projiciranje moći i odvraćanje regionalnih suparnika, ali njezina težnja za strateškom autonomijom riskira poticanje nestabilnosti i naprezanje kohezije NATO-a. Ozgur Eksi i Kaan Azman u članku TurDefa iz lipnja 2025. tvrde da nedavni iranski napadi na Izrael pokazuju da Teheran zadržava sposobnost uzvratiti udarac unatoč teškim američkim sankcijama te da hipersonične rakete mogu predstavljati ranjivost za izraelsku slojevitu protuzračnu obranu.
Dodaju da kao odgovor Turska gradi vlastitu slojevitu mrežu raketne i protuzračne obrane koju su nazvali "Čelična kupola" (na engleskom „Steel dome“ dok je izraelska inačica „Iron dome“), istovremeno razvijajući hipersonične, balističke i krstareće rakete za odvraćanje.
Kako bi ubrzala razvoj, Eksi i Azman napominju da bi Turska mogla modificirati postojeću balističku raketu kratkog dometa (SRBM) Tayfun u hipersoničnu platformu, značajno smanjujući vrijeme proizvodnje. Inicijativa za nuklearne prijetnje (NTI) nadalje napominje da Turska planira proširiti domet Tayfuna na 1000 kilometara, označavajući evolucijski put od taktičkih do sustava ratnog dometa.
Tayfun bi se također mogao povezati sa širom turskom strategijom projekcije moći na Bliskom istoku. John Sheldon u izvješću iz prosinca 2024. za Međunarodni institut za strateške studije (IISS) piše da regionalne države sve više usvajaju balističke i krstareće rakete dugog dometa kao isplative alternative tradicionalnoj zračnoj sili, omogućujući precizne udare bez rizika za pilote ili skupe platforme.
Napominje da ovi sustavi nude i državnim i nedržavnim akterima sredstva za utjecaj na ponašanje protivnika putem odvraćanja i prisile te pružaju operativnu fleksibilnost u konvencionalnim i hibridnim sukobima. Jeffrey Lewis naglašava ovu točku u članku NTI-a iz listopada 2021. , napominjući da 11 zemalja u regiji - među njima Bahrein, Iran, Egipat, Izrael, Saudijska Arabija, Sirija, Jemen, UAE i Turska - posjeduje projektile dugog dometa na ili iznad praga kategorije I Režima kontrole raketne tehnologije (MTCR).
Dodaje da šest od ovih zemalja ima ili razvija domaće proizvodne kapacitete, što signalizira širi pomak prema domaćoj proizvodnji oružja i strateškoj autonomiji. Ovaj arsenal koji se razvija izravno utječe na tursku regionalnu strategiju. Emadeddin Badi i Abdullah al-Jabassini u članku Atlantskog vijeća iz siječnja 2025. tvrde da istovremene turske vojne intervencije u Siriji i Libiji otkrivaju asertivnu mediteransku strategiju usmjerenu na preoblikovanje regionalne ravnoteže putem projekcije sile, pomorskog manevriranja i diplomatskog utjecaja. Primjećuju da ovaj angažman na dva područja djelovanja naglašava viziju međusobno povezane mediteranske sfere, ali upozoravaju da izlaže Tursku pretjeranom rastezanju i negativnim reakcijama.
Značajno je da dodaju da Izrael smatra rastući utjecaj Turske u Siriji izravnom prijetnjom, što potiče intenziviranje zračnih napada kako bi se obuzdao turski utjecaj. Pišu da, iako je turska strategija - kombiniranje vojne moći s diplomacijom i ekonomskim alatima - donijela kratkoročne dobitke, ona počiva na krhkim temeljima. Nadalje primjećuju da regionalna nestabilnost i otpor sila poput Rusije i Izraela i dalje testiraju granice turskih ambicija.
Razvoj projekta Tayfun mogao bi utjecati i na odnose Turske s NATO-om, posebno usred napetosti s drugom članicom Grčkom. U prosincu 2022. Associated Press (AP) izvijestio je da je grčka vlada optužila Tursku za "ponašanje slično Sjevernoj Koreji" nakon što je predsjednik Recep Tayyip Erdogan zaprijetio da će napasti Atenu balističkim raketama.
AP je primijetio da su dvije zemlje, dugo u sporovima oko pomorskih granica i energetskih prava u Egejskom moru i istočnom Mediteranu, zamalo zaratile tri puta u posljednjih 50 godina. Turski hipersonični arsenal može povećati njezin regionalni utjecaj, ali također produbljuje linije raskola u već nestabilnom okruženju. Analitičari ističu da, kako se Tayfun približava operativnom raspoređivanju, izazov će biti kalibriranje njegove odvraćajuće vrijednosti bez navođenja regije na daljnju eskalaciju.
Otvori KEKS Pay
Ajde najprije objasnite što je to "Hipersonična raketa". A u vezi F-35, da, možda će ih dobiti jednog dana, ali se riješe S-400 na bilo koji način. Pošto su od prvog dana bili uključeni u razvoj F-35 mislili su da će moći napraviti svoj "F-35" nakon glupog poteza i kupovine S-400 nad kojim sada kukaju, jer ne mogu locirat izraelske F-35. Da nisu kupili S-400, sada bi već imali F-35. A ta njihova kopija nikad neće zaživjet, jer mu fale glavni elementi za STEALTH, pogotovo motor.