Život, kakvim ga je u intervjuima pričao Tomislav Sabljak, živjeli su veliki lažljivci, opsjenari ili ljudi do kraja predani književnosti. On je očito bio od treće vrste. Kada je drugog dana 2026. minuo svijetom, za njim je pošla nečuvena raskoš sjećanja, umrli su Thomas Stearns Eliot, Stephen Spender i Wystan Hugh Auden, umro je Danilo Kiš, a onda i cjelokupna, vrlo pažljivo upamćena, dokumentirana i u zasebne kataloge, po godinama i događajima, razvrstana hrvatska književnost druge polovine dvadesetog stoljeća, a s njom i grad Zagreb, od nekoliko posljednjih godina pred Drugi svjetski rat, pa do najnovijih dana. To što je ovaj čovjek pamtio, u čemu je živio i sudjelovao, uglavnom tiho i diskretno, negdje iz pozadine, iz drugoga i trećeg reda, nije doživio nitko drugi, i njegovom smrću umrlo je više toga nego spaljivanjem jedne solidne biblioteke u Sarajevu, Damasku, Caracasu.
Otkrivamo, zapravo, kako ne postoji nijedna druga institucionalizirana i kroz vrijeme protegnuta lista koja bi na približno vjerodostojan način potvrđivala postojanje hrvatske književnosti, iz čega, slijedeći logiku, lako zaključujemo da u Hrvatskoj ne postoji, niti je ikad postojala važnija književna nagrada od one koju je ustanovio Tomislav Sabljak
Otvori KEKS Pay
