Vlatko Smiljanić (15) iz Korije kod Virovitice među rijetkim je mladima koji će cijelo ljeto provesti radno – pišući knjigu o sumještanki Mari Matočec, poznatoj seljačkoj književnici i političarki uključenoj u Radićev HSS u zlatno doba seljačkog pokreta.
Živjela blizu njega
Ta jednostavna žena, majka, pjesnikinja, borac za ženska prava, prosvjetarka, političarka koja je oduševila velikane hrvatske povijesti – od Alojzija Stepinca, koji je gledao njene drame, braće Radić, Đure Basaričeka do Marije Jurić Zagorke, koja ju je nazvala bogatom dušom i svojom sestricom nakon samo jednog razgovora, ganula je i Vlatka, koji dovršava knjigu od 150 stranica o njezinu životu, a koja bi trebala izaći u listopadu.
– Nije to prva knjiga u Hrvatskoj o Mari Matočec, ali je zasad jedina koja obuhvaća cijeli njen život kroz koji je prošla kao velika žena i čiji rad i danas oduševljava mnoge – objašnjava Vlatko, čija je kuća samo stotinjak metara od kuće u kojoj je Mara živjela i radila. Ovaj mladi autor osvrt na njen politički rad već je napisao u sklopu povijesno-istraživačkog rada s kojim je sudjelovao i na školskom državnom natjecanju.
Još joj se mnogi dive
Istraga o sumještanki kojoj se divi proširila se, kaže, na stotine dokumenata, arhivskih zapisa, obiteljskih fotografija i činjenica do kojih je došao iz cijele Hrvatske, a koje se jednostavno, dodaje, moraju staviti u knjigu.
– Bila je niska ženica, uvijek u crnini, s maramom na glavi i olovkom iza uha, čekajući inspiraciju. Olovku i papir nosila je i u štalu, dok je muzla krave, kosila travu, podizala djecu. Imala je samo četiri razreda pučke škole, ali mnogo je čitala i imala onu životnu mudrost zbog koje su je svi rado slušali i zbog koje je i govornike, profesore i doktore znanosti, ostavljala bez daha. Promicala je kulturu, zajedništvo, prava žena, za koje je govorila da moraju ostati i žene i majke, daleko od feminističkih pokreta, pisala je pjesme i njegovala seljačke običaje i život prepun uspona i padova, kakav je bio i njen – govori Vlatko, pokazujući njene spise, pisma i rukopise, fotografije koje su mu ljubazno ustupili članovi obitelji i poznanici.
Svaka čast! Lijep, normalan, i zdrav tekst. Nadamo se takvim pričama, novinarima i vrijednostima i u buduće!