Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Tajna od stotinu godina: Počiva li drevni hrvatski vladar u mogili u Maksimiru?

U mogili se nalazi zapečaćena komora s vrijednim predmetima iz hrvatske povijesti, a planirano je da bude otvorena 2025. godine
03. prosinca 2020. u 15:35 21 komentara 30811 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Naslov ovog članka djeluje fantastično i prvotravanjski, prije kao internetski clickbait naslov kakvima smo svaki dan bombardirani nego kao ozbiljno pitanje. Jer tko bi mogao povjerovati da su posmrtni ostaci jednog prastarog hrvatskog vladara zakopani u Zagrebu, stotinama kilometara udaljenim od dalmatinskih središta hrvatskog ranosrednjovjekovlja ili barem na stotinjak kilometara distance od novootkrivenog senzacionalnog nalaza hrvatskog uglednika/vladara u Brekinjovoj Kosi kod Gline. I zaista, kada su ranosrednjovjekovni hrvatski vladari polagani u svoja posljednja počivališta, Zagreb još nije ni postojao, barem ne u onom obliku koji će nastupiti nakon kraja 11. stoljeća.

Pa ipak, čini se da su dijelovi skeleta jednoga hrvatskog vladara iz 9. stoljeća pokopani ni manje ni više nego u širem centru Zagreba, pod mogilom ili humkom koji su u parku Maksimir tijekom proslave obljetnice 1000 godina postojanja Hrvatskog kraljevstva 1925. podigli članovi društva Hrvatski Sokol! Dakle, tu u sociopolitičkom središtu naše države, kolokvijalno rečeno, pred našim očima vjerojatno se nalazi sveti gral nacionalne historiografije, ostaci jednog ranosrednjovjekovnog hrvatskog vladara, a da ni šira, a čini se ni uža javnost o tome ništa ne zna! Ova nevjerojatna priča započinje krajem 19. stoljeća kada su pionir hrvatske arheologije fra Lujo Marun i drugi zaslužni istraživači, na rimokatoličkom groblju u selu Biskupija kod Knina otkrili niz ukopa s izrazito luksuznim grobnim prilozima – franačkim mačevima, pozlaćenim srebrnim i brončanim ostrugama, bizantskim zlatnicima, ostacima zlatom istkane svile, naušnicama i raznim drugim predmetima kakvi se povezuju samo uz najelitniji sloj onodobnog društva.

No, ako su se negdje mogli očekivati ovakvi nalazi, onda je jedno od tih mjesta bila i Biskupija, selo u kojem se nalazio vladarski posjed, mjesto gdje je u prvoj polovini 9. stoljeća podignuta velika bazilika koja je očito služila kao mauzolej rane hrvatske vladarske obitelji te gdje je od 11. stoljeća svoje sjedište imao hrvatski biskup (episcopus Chroatensis). Biskupijski nalazi toliko su važni da se na europskoj razini cijeli jedan arheološki horizont kraja 8. i početka 9. stoljeća naziva Biskupija-Crkvina. U najraskošnijem sarkofagu s tog lokaliteta, tzv. sarkofagu s hipokampima (starogrčko mitološko stvorenje prikazano kao morski konj s konjskim trupom i ribljim repom umjesto stražnjeg dijela trupa) pronađen je skelet pokojnika s luksuznim grobnim prilozima – pozlaćene franačke ostruge, privjesak od japisa, bizantski zlatnik, zlatom obrubljena svila koja se na žalost u doticaju s atmosferilijama i ljudskom rukom raspala.

 | Autor :

Informacija iz Splita

Danas možemo žaliti što istraživači nisu fotografirali zatečeno stanje. Iako su posmrtni ostaci pronađeni u biskupijskim grobovima bili u lošem stanju, pa istraživači navode da su kosti istrunule, u „sgoljni humus“ pretvorene, lubanja da je od vlage stradala, a kosti „da naliče spugi“, čini se da je skelet pokojnika u sarkofagu s hipokampima isprva ipak bio u (mnogo) boljem stanju. Frano Radić, suradnik Luje Marina, tako navodi da: „Kad se prvi put otvorio sarkofag, mrtvacu nije se vidilo kostiju, doliš članaka ruku i nogu, pošto je vas bio prekriven odjećom. Nu buduć da su sutradan neki neprijatelji našega družtva odvalili poklopac, i nečuvenim vandalizmom, težkim kamenjem mrtvacu kosti smrvili, to je i odjeća dosta postradala“! Dakle, ti neimenovani „neprijatelji našeg družtva“ oskvrnuli su i arheološki lokalitet i posmrtne ostatke davno umrlog hrvatskog vladara i dobrim ih dijelom u prah satrli!

Sarkofag s pokojnikom potom je prenesen u Knin, da bi se nakon nekog vremena pokojnikove kosti zagubile te danas, barem u široj javnosti nije poznato gdje se nalaze i da li su do danas uopće sačuvane. Povremeni kriminalan pa i neprijateljski odnos prema tom neprocjenjivom nalazištu zorno pokazuje i činjenica da je jedan dio lokaliteta u drugoj polovici 20. stoljeća obrastao u gusto raslinje i pretvoren „u ilegalno seosko odlagalište otpada koji se ovdje desetljećima gomilao, pa ostatci arhitekture više nisu bili vidljivi“ (Maja Petrinec, 2018.). Na žalost, to nije osamljeni slučaj jer, iako se naše društvo s pravom ponosi svojom baštinom prema njoj se često odnosi maćehinski pa i antagonistički. I tako se činilo da su posmrtni ostaci hrvatskog vladara nepovratno izgubljeni. Međutim, nedavno se pojavio jedan neočekivan podatak.

Naime, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu započeo je sredinom rujna 2020. na svom YouTube kanalu objavljivati Archeocast, seriju razgovora s etabliranim znanstvenicima. U prvoj epizodi ugostili su dr. sc. Maju Petrinec, dugogodišnju istraživačicu lokaliteta Crkvina u Biskupiji. Potkraj tog vrlo zanimljivog razgovora (koji toplo preporučujem pogledati) kolegica Petrinec spomenula je da je njihov, na žalost pokojni kolega Mate Zekan jednom prilikom spomenuo kako je u arhivi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu pronašao podatak da je lubanja pronađena u sarkofagu s hipokampima pohranjena u komori mogile koju su u zagrebačkom parku Maksimir u povodu proslave 1000. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva 1925. podigli članovi Hrvatskog Sokola! Kolegica Petrinec navela je doduše da arhiv Muzeja nije sređen ni detaljno pretražen te da bi tvrdnje trebalo istražiti, ali činjenica da se pojavila informacija o navodno izgubljenim kostima, i to u Zagrebu, u Maksimiru, na mjestu pokraj kojeg sam toliko puta prolazilo, djelovala mi je nevjerojatno.

Doduše, Petrinec je također navela da je Zekan tvrdio da su kosti bile u jako lošem stanju, što se poklapa s navodima fra Luje Maruna i Frane Radića, ali i sama činjenica da bi se dio skeleta mogao locirati te za koju godinu otkopati, predstavljala je senzaciju. Naime, sokolska mogila ili humak podignuta je u spomen milenijskoj obljetnici Hrvatskog Kraljevstva i sačinjena je od zemlje s važnih lokaliteta po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koju su donijela razna sokolska društva. Na kraju je nanesena zemlja s lokaliteta u Kninu, kao mjesta od prvorazrednog značenja za našu ranu povijest. U temeljima mogile ugrađena je prostorija, komora ili komorica, svojevrsna vremenska kapsula u kojoj su sokoli pohranili raznolik arheološki materijal, narodne rukotvorine, knjige, časopise i sl. - sve ono što je trebalo slaviti povijest i tradiciju hrvatskog naroda te samog Hrvatskog Sokola. Hrvatski sokoli podigli su mogilu s namjerom da „simbolizira svoju ljubav prema rođenoj grudi“ da „simbolizira mjesto, gdje počivaju svi naši narodni velikani, junaci, kraljevi, učenjaci i svi oni, kojima je zub vremena zametnuo grobove!“

Otvor mogile zapečaćen je velikom betonskom pločom, zalivenom rastopljenim olovom, dok je sama komora u temeljima mogile dizajnirana i sagrađena tako da onemogući ulaz vlage. Planirano je da se komora otvori na stotu obljetnicu od izgradnje mogile, dakle 2025.! Kada sam počeo inicijalno istraživanje (doslovno preko internetskih tražilica), momentalno sam pronašao radove u kojima su se te vladarske kosti i spominjale! Kolegica Zdenka Baždar, koja je tada radila baš u Hrvatskome državnom arhivu, objavila je 1999. rad o podizanju mogile u kojoj je kao prilog donijela popis materijala pohranjenog u mogilu koji je u glasilu Hrvatski Sokol iz 1926. objavio arhitekt Aleksandar Freudenreich.

Prema tom popisu, „u temelje sokolske Mogile“ ugrađeno je, uz ulomke ranosrednjovjekovne pletene ornamentike na kamenu s lokaliteta crkve sv. Bartula na kapitulu kod Knina, sv. Luke na Uzdolju, sv. Marije na Biskupiji te jedan „fascimile“ od sedre koji navodno prikazuje kralja Tomislava iz crkve sv. Bartula i: „Nešto malo relikvija iz sarkofaga, od skeleta hrvatskog kneza Zdeslava, položene u starinsku brončanu teku, zapečaćenu pečatom Hrvatskog starinarskog društva u Kninu“. Isti navod nedavno je u svom radu o vezi između podizanja sokolske mogile i povijesnog narativa objavio kolega Ivan Majnarić. Dakle, o kostima tog vladara, ovdje očito pogrešno identificiranog kao knez Zdeslav (Trpimirov sin, vladao 878.- 879) čak se i pisalo, a da o tome ipak nije bilo refleksije u široj, stručnoj ili zainteresiranoj javnosti. Fascinantna spoznaja.

 | Autor : Freudenreich doduše navodi da se radilo „o nešto malo relikvija“ i ne spominje lubanju, ali ako je pokojni kolega Zekan u Splitu pronašao podatak da se radilo o lubanji, možda se zaista radilo (i) o kostima lubanje. Iako vjerujem da bismo bili zadovoljni i fragmentima, nadam se da ćemo pri otvaranju komore 2025. imati razloga za veselje. Treba doduše ponoviti da su kosti lubanje stradale od vlage još u sarkofagu te da su tijekom iskopavanja bile u fragmentima, ali budući da je sav taj materijal godinama smatran zagubljenim, i mali dijelovi bit će od velikog značenja.

Pričekati otvaranje mogile

O samoj sokolskoj mogili pisalo se, kako u stručnom tako i publicističkom pogledu, ali su se tamo pohranjene kosti hrvatskog vladara tek usputno dva tri puta spomenule. Možda se u nekim publikacijama još ponešto o svemu ovome pisalo i te bi tekstove svakako trebalo detektirati, ali i dalje ostaje intrigantna činjenica da se tijekom posljednjih stotinu godina iz javnosti gotovo izgubila spoznaja da je u širem središtu Zagreba, na mjestu gdje vikendom prolaze tisuće ljudi, pod humkom kojim se uspinju i spuštaju razigrana djeca, tu pred našim očima i pod našim nogama, leže zakopani jedini ili barem rijetki poznati, odnosno pronađeni ostaci hrvatskog vladara iz razdoblja vladanja domaće dinastije. Čini se da mogila ipak nije samo simbolično mjesto „gdje počivaju svi naši narodni velikani, junaci, kraljevi“ već i realna lokacija privremene pohrane ostataka jednog iz plejade tih izgubljenih hrvatskih vladara.

Potrebno je sačekati još nekoliko godina da bismo otvorili ukopanu komoru i saznali što je zaista u njoj pohranjeno. Ako su stari sokoli u njoj pohranili kosti jednog ranosrednjovjekovnog hrvatskog vladara, a nema razloga da ne vjerujemo da je tome tako, nameće se pitanje kako ćemo se prema tim u određenom pogledu i relikvijama odnositi te kako ćemo ih znanstveno obraditi i dostojno prezentirati. Ako su dostatno sačuvane moderna znanost znat će izvući svakojake relevantne podatke – antropološka, bioarheološka, a ako će biti moguće i genetička obrada pružile bi svakako zanimljive podatke koji bi upotpunili i obogatili naše još uvijek oskudno poznavanje hrvatske najranije povijesti. Iako je osteološki materijal bio u lošem stanju još prije stotinu godina pa je pitanje kakva će sve istraživanja uopće biti izvediva, možemo se nadati da će moderna znanost i interes javnost rezultirati primjenom najsuvremenijih metoda koje će ipak dati određene rezultate te otkriti posmrtne ostatke prastarog hrvatskog vladara, pravih relikvija u arheološko-povijesno-kulturnom pogledu.

 | Autor :

Gradnja sokolske mogile počela je u kolovozu 1925. tijekom održavanja III. hrvatskog svesokolskog sleta kojim je obilježena tisućgodišnjica Hrvatskog Kraljevstva. Već 17. lipnja posebna komisija koju su činili inženjeri, arhitekti i gradski zastupnici ispitala je teren te odabrala mjesto u parku Maksimir za mogilu. Isprva je planirano da se mogila ukrasi vijencem žita, odnosno kako navodi autor mogile arhitekt Aleksandar Freudenreich “najplemenitijim biljem, kojim rodi naša zemlja! Onim biljem, koje našoj domovini daje značaj, a nama život“. Oko mogile posađeno je deset stabala svetog slavenskog drva lipe, koje su trebale simbolizirati „deset stoljeća hrvatskog državnog života.“ Na vrhu mogile, do kojeg je vodila uska staza, trebala je biti postavljena skulptura sokol , rad kipara Ive Kerdića, te postavljeno kameno postolje kao „simbol ljubavi sokola prema rodnoj grudi“. Na postolju sa zapadne strane trebao je stajati natpis: “925. Tomislav prvi krune se Hrvata, s njom da kruni – ponos Hrvata!”, a s istočne strane natpis: “Za vijekove nove hrvatskog rada, sokol će biti život i nada”. Međutim ni kamen ni sokol neće biti postavljeni prema planu, jer će u kontekstu burnih političkih zbivanja između dva rata biti provaljeno u Kerdićev atelijer, a skulptura sokola demolirana. Taj je čin očito bio djelo ondašnje policijske strukture.

Mogila je obnovljena na inicijativu Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja” 1994., a Ministarstvo obrane RH postavilo je na dan Oružanih snaga 28. svibnja 1995. na vrh mogile skulpturu sokola, rad akademskog kipara Mladena Mikulina. Tada je u mogilu ugrađena i zemlja koju je 10. rujna 1994. u zagrebačkoj zračnoj luci poljubio papa Ivan Pavao II. Prije zagrebačke proslave 1925. svako je sokolsko društvo moralo održati svoju lokalnu proslavu u sjedištu ili okolici, nakon čega je slijedilo iskopavanje zemlje za mogilu. Također, bili su dužni Hrvatskome sokolskom savezu poslati i Dokument o historijatu iskopane zemlje te Popis predmeta za riznicu mogile u kojem je trebalo navesti gdje je zemlja iskopana i zašto je ta lokacija važna. Te spomenice i popis pohranjeni su u komoru unutar mogile. Sveukupno je u činu podizanja sokolske mogile sudjelovalo 95 društava iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su prikupili zemlju sa 155 lokaliteta od povijesnog značenja.

Na mogilu je nanesena zemlja s lokacija na kojima su živjeli Hrvati te gdje se zbio kakav važan povijesni događaj. Donesena je tako zemlja s Petrove gore, navodne lokacije pogibije posljednjeg hrvatskog kralja domaćeg podrijetla Petra Svačića, s Duvanjskog polja na kojem se navodno okrunio kralj Tomislav 925., s Markova trga, mjesta na kojem je mučen i užarenim željezom okrunjen „seljački kralj“ Matija Gubec. Mogila je, prema Freudenreichovim riječima, predstavljala „simbol trinaestvjekovne borbe Hrvata, naše žilavosti i naše nesavladivosti“. Dan prije svečanog čina podizanja mogile zemlja koju su članovi sokola donijeli u Zagreb dopremljena je u park Maksimir. Mogila je bila visoka četiri metra. U sredini je iskopana rupa u koju su starješine stavljali zemlju. Planirano je da mogila ima i stube te sepenasti put do zaglavnog kamena s hrvatskim grbom.

Sam čin podizanja mogile zbio se drugog dana održavanja III. sveslavenskog sleta, 16. kolovoza 1925. Planirane aktivnosti i grandiozniju proslavu omela je jaka ljetna oluja koja je dan prije prekinula program sleta, no loše vrijeme nastavilo se i dan kasnije laganom kišom koja je pratila čin nanošenja zemlje na mogilu. Sokolska mogila je otvorena u 11 sati. Bila je ukrašena cvijećem i „trobojkama“, a humak je opkolila počasna straža s isukanim sabljama. Starješine Hrvatskog Sokola istresli su svaki svoju vreću zemlje uz kratak prigodan i svečan govor. Ovom svečanom činu bio je prisutan i zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel s „gradskim zastupstvom“ te predstavnici civilne i vojne vlasti. Posebno poslanstvo poslao je i Prvi muzej hrvatskih spomenika u Kninu s gvardijanom na čelu, koje je položilo dvije grude zemlje – „prva gruda iz crkve sv. Bartola u samostanu dominikanaca u Kapitolu pokraj Knina, gdje je stajao dvor kneza Mutimira, oca kralja Tomislava”, a druga gruda zemlje iskopana je „s tvrđave kninske, gdje je krunisan posljednji kralj hrvatski Petar Svačić.“ Bile su to grude zemlje „koje su nosile prvog i posljednjeg kralja hrvatske krvi“ naveo je u izvještaju Freudenreich. Posljednju zemlju na mogilu istresao je kninski gvardijan.

Međutim, mogila nije odmah završena, već je poslije svečanog čina planirano da kada “se zemlja slegne i učvrsti” podigne “mala komorica, u kojoj će biti pohranjeni dokumenti, knjige, umjetničke slike, kipovi, narodno odijelo i slično”. Polaganje izabranih artefakata u komoru zbilo se tek 31. svibnja 1926. godine. Na još uvijek nedovršenoj mogili sastale su se starješine Hrvatskoga sokolskog saveza te mnoštvo članova da u komoricu pohrane niz predmeta, „koji da čedni su i jednostavni, poput spomenika u koji su ugrađeni“. Spomenice sokolskih društava položene su u bakrenu kutiju kositrom zatvorenu, koja je pak položena u drvenu krasno izrezbarenu škrinju. Sami su artefakti numerirani prema popisu koji je također umetnut među spomenice. Kada je s nastupom Šestosiječanske diktature 1929. zatraženo da sva sokolska društva pristupe novoosnovanom Sokolu Kraljevine Jugoslavije, skupština Hrvatskog sokola odbila je tako postupiti te je odlučila raspustiti svoju organizaciju. Nakon raznih peripetija i pokušaja obnove, odnosno nastavljanja sokolske tradicije, društva Hrvatskog sokola ponovno se osnivaju od 1990. nadalje.

piton
Uhvaćen trenutak
Nevjerojatna scena iz divljine: Piton je kao od šale progutao krokodila...
Renault Twingo
DOBRA ODLUKA
Nakon dugo vremena sjela u auto i oduševila se
  • damascus:

    Tko je u Biskupiji uništio dokaze iz sarkofaga koji se spominje u tkstu? Pa treba se prisjetiti domovinskoga rata a i prijašnjih godina kada lokalno pravoslavnoi stanovništvo nije dozvolajvalo arheološka istraživanja jer je remetilo njihovi percepciju o velikoj Srbiji. A ... prikaži još! i danas je to neprijateljski nastrojen kraj prema RH. Samo su se vuci prijajili.

  • Avatar Franz_Ferdinand
    Franz_Ferdinand:

    Ne mogu vjerovati. Pravi pravcati članak u Večernjaku, napisan skoro pa bez greške. I ima smisla. Izašla mi suza na oko. Kao da smo se vratili 30-tak godina unatrag!

  • Jania:

    Valjda će reagirati Ministarstvo kulture i rekonstruirati spomenik. Novca ima, dosta se sjetiti koliko je utrošeno na "instalacije" u Rijeci.