Razrušen i razoren grad, stotine mrtvih i nestalih, milijarde kuna
ratnih šteta, razrušeno gospodarstvo, kuće i stanovi te deseci tisuća
prognanih Vukovaraca samo su neki od podataka koji dočaravaju ratnu
1991. godinu. Unatoč tome, jednoglasna je ocjena svih u Vukovaru da
suživota među Hrvatima i Srbima u gradu na Dunavu ipak ima te da je
napredak, u usporedbi s prijašnjim godinama, uočljiv.
– Kakav god da je taj suživot, ipak ga u Vukovaru ima
i kvalitetniji je nego prošle godine. Bio bi još bolji
kad bi se i djeca u razredima spojila jer dok su razdvojena, taj
je proces otežan – smatra Petar Mlinarić, saborski
zastupnik i čelnik vukovarskoga HDZ-a.
Slično razmišlja i Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik i
predsjednik SDSS-a, ističući da međunacionalna trvenja popuštaju, ali i
da je razlog tome suradnja SDSS-a i HDZ-a na državnoj razini.
– Još ima povremenih incidenata, ali su oni manji i većinom verbalni.
Ipak, bili bismo zadovoljniji kada bi pripadnici srpske etničke
zajednice mogli lakše do posla jer se i dalje u Vukovaru više gleda
etnička i stranačka pripadnost nego stručnost – tuži se Stanimirović.
I u Zajednici povratnika Hrvatske također su zadovoljni dosadašnjim
suživotom u Vukovaru.
– Suživot postoji, i to posve normalan. Ljudi zajedno rade u tvrtkama i
samim su time i upućeni jedni na druge. Istina je da ima incidenata,
ali znatno manje nego u drugim gradovima Hrvatske – kaže Dragutin
Glasnović, predsjednik županijskoga ZPH, koji smatra da su danas
najveći problem i Hrvata i Srba nezaposlenost i teške
socijalne prilike.
Nisu za druženja
I brojni građani smatraju suživot u Vukovaru sve
boljim. Među mladima se pak mogu čuti najrazličitija
razmišljanja o suživotu.
– Ne razmišljam uopće o tome. Previše se toga dogodilo da bi se sada to
odjednom i zaboravilo. Ne družim se sa Srbima i ne trebaju mi. Već imam
dovoljno prijatelja i znanaca i bez njih – rekao nam je Krunoslav za
subotnjega izlaska.
S njegovim razmišljanjem složili su se i ostali u društvu te
dodali da nikada za djevojku ne bi izabrali osobu druge nacionalnosti.
Gotovo istovjetno razmišljaju i mladi Srbi. Iako
izlaze na isto mjesto, Milan smatra da mu je druženje s mladim Hrvatima
suvišno.
– Posve nam je dobro i ovako te ne vidim razloga zašto bih sad tražio
prijatelje među Hrvatima. Ne razmišljamo isto, ne gledamo na svijet na
isti način, ne navijamo za iste klubove pa zašto bismo se onda i
družili – kaže Milan.
Ipak, većina mladih Vukovaraca misli drukčije i smatra da je suživot
nužan za bolju budućnost grada.
– Među mladima ima napretka. Sad izlazimo na ista mjesta, djeca su po
školama u istoj smjeni. Znam i brojne primjere gdje su u vezi mladi
Hrvati i mladi Srbi – riječi su Helene Bučko, predsjednice udruge
Mirovna grupa mladih Dunav.
Podsjeća i na situaciju otprije nekoliko godina kada se točno znalo tko
kamo izlazi i čiji je čiji kafić. U to se vrijeme jako pazilo u koji se
kafić ulazi, hoće li se naručiti 'kava' ili 'kafa' te bi osoba koja se
ne izrazi pravilno u najboljem slučaju mogla proći s uvećanim računom.
Dobri odnosi u poslu
Poboljšanje odnosa najočitije je među poslovnim ljudima i u
sportu. Posao napreduje i, kako se uvijek i govorilo, u njemu
nema granica, a mnogi kažu i da poslovne veze nikada nisu ni
prekidane. I u sportu se vidi napredak, npr. u nogometu, rukometu,
odbojci i drugdje, a ima i prvih mješovitih veza, pa i brakova. –
Izvrsno nam je. Družili smo se i prije, viđali i pri tome se uopće
nismo opterećivali time tko je koje nacionalnosti.
Nama je bitno tko je kakav čovjek, a ne koje je nacionalnosti, vjere
ili bilo čega drugog. Mladi smo i život je pred nama i ne želimo se
ničim sputavati – kaže nam Srđan Šijaković, najmlađi hrvatski
branitelj južnoga bojišta koji je već nekoliko godina u braku s
Milicom. – Kad smo se vjenčavali, nismo jedno drugom brojili krvna
zrnca i razmišljali o tome tko je koje nacionalnosti. Volimo se, lijepo
nam je, a sve je to okrunjeno i rođenjem sina Alena – kaže Srđan.
Ipak, dok se ne počnu bilježiti još važniji pomaci u suživotu i
životu u Vukovaru, niz je apsurda koji koče taj proces. Spominju se
odvojeni dječji vrtići, osnovne i srednje škole, a odvojene su čak i
umirovljeničke udruge. I dalje je niz 'uličnih umjetnika' koji
'ukrašavaju' pročelja zgrada brojnim neumjesnim grafitima. Iako ih je
manje, još ima kafića u koje ne zalaze svi ili pak u njih ulaze ako je
to baš neizbježno.
Građani očekuju da zaposleni u školama i drugim ustanovama učine više
za suživot i snošljivost, no najvažniji je ipak kućni
odgoj. Mladi traže više sadržaja za sebe: centar za mlade, moderno
kino, kazalište, bazen, više kulture. Dobar je primjer spajanje smjena
u srednjim školama pa srednjoškolci više nisu i hermetički
razdvojeni. Za bolju budućnost važno je i vukovarsko
Veleučilište Lavoslava Ružičke u kojem se zajedno školuju i u
istim klupama sjede mladi Hrvati i mladi Srbi, a dosad nije bilo ni
jednog incidenta.
