U rano popodne u nedjelju, 18. kolovoza 1946., godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, Pulu je zadesila golema tragedija. U lučici Vergarola, na južnom dijelu pulskog zaljeva, eksplodiralo je 28 protupodmorničkih ili protudesantnih mina, ovisno o izvorima, i to u trenutku dok se na plaži koja se smatrala okupljalištem pulskih Talijana slavila 60. obljetnica sportskog kluba "Pietas Julia". Rezultat je bio masakr jer snažne detonacije usmrtile su i raskomadale više od 60 ljudi, mahom mladih, a izvori spominju i više od dvije stotine ranjenih. Potresne scene urezale su se u pamćenje danas 92-godišnjaku, a u trenutku eksplozije 14-godišnjem Bruni Castru, koji već godinama živi u Torontu i koji je toga kobnog 18. kolovoza bio na plaži u Vargaroli. Svoje svjedočanstvo detaljno je ispričao za Istru24.
– Ne mogu sa sigurnošću reći jesu li eksplodirale sve bombe ili nisu. Ali znam da je to bila strašna eksplozija. U prvom trenutku bili smo pokriveni dimom, nismo ništa vidjeli, a onda smo ugledali potresne prizore. More je postalo crveno od krivi, neka su stabla gorjela. Ja sam toga dana bio tamo i vlastitim očima vidio raskomadana tijela i na plaži i u moru. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da su dijelovi ljudskih tijela odletjeli i među grane stabala, ali znam sigurno da je s tih grana nakon eksplozije visjelo mnogo odjeće. Moram dodati da sam najprije pobjegao, da bih se u Vargarolu vratio dvadesetak minuta nakon eksplozije, galebovi su još uvijek bili ondje, a njihova hrana bili su ljudski ostaci – ispričao je svoje potresno svjedočanstvo Castro.
I kao što je njegova obitelj ubrzo napustila Pulu, tako je jedna od posljedica tragedije bio upravo ubrzan odlazak Talijana iz Pule, grada u kojem su u trenutku tragedije bili većinsko stanovništvo i koji je kao dio Zone A pod anglo-američkom upravom čekao odluku s mirovine konferencije u Parizu kome će pripasti, Italiji ili Jugoslaviji. Zbog svega toga u podijeljenom gradu koji je svojatala i Italija i Jugoslavija uoči eksplozije vladale su poprilične tenzije, koje su poslije tragedije bile "začinjene" dodatnim strahom i nepovjerenjem.
Tragedija nakon tragedije jest to da nikada do kraja nije razriješeno niti dokazano što se zapravo dogodilo. Nije utvrđen stvarni uzrok eksplozije, nitko za nju nije odgovarao, nadmetalo se i ukupnim brojem ljudskih žrtava, a sve to samo je produbilo ionako duboke ožiljke i dovelo do toga da se grozna tragedija koja je zadesila stanovnike politički instrumentalizira i danas, gotovo osam desetljeća nakon što se dogodila. Ali i do toga da se o samoj tragediji šire razne teorije i mitovi, od toga da je bila riječ o nemaru i lošem skladištenju mina do one dominantne, koju su širili lokalni Talijani, a to je da su atentat organizirale jugoslavenske službe, odnosno da je tadašnji jugoslavenski režim iskoristio priliku i aktivirao mine kako bi etnički očistio Pulu od tada većinskog talijanskog stanovništva.
"Dvije istine" o tragediji na Vergaroli dovele su i do incidenta na obilježavanju 79. obljetnice eksplozije početkom tjedna. Komemoraciju su tada napustili pulski gradonačelnik Peđa Grbin i IDS-ov predsjednik Gradskog vijeća Valter Boljunčić, i to, kako su ubrzo objasnili u priopćenju, zbog predsjednika Županijskog vijeća talijanske nacionalne manjine Enija Forlanija, koji je, kako su kazali, svoj govor iskoristio za povijesni revizionizam. Odnosno jer je kazao da je, napisali su u priopćenju, "Vergarola bila dio preciznog plana etničkog čišćenja i genocida započetog fojbama". Sam Forlani poslije je pak objašnjavao kako riječ genocid nije upotrijebio.
Gradonačelnik Pule Peđa Grbin za Večernji list kaže da oni koji govore o državnom terorizmu to moraju i argumentirati. Dodaje kako tvrdnju da je netko provodio genocid i etničko čišćenje, k tome i organizirano i planirano, ne može prihvatiti.
– Pogotovo kad oni koji o tome govore zaboravljaju, primjerice, Roattu, znanog kao "crna zvijer", koji je svojom okružnicom 3c naložio ubijanje talaca kao osvetu za talijanske vojnike stradale u borbama, žalio se da se ne ubija dovoljno, a nakon rata ga se nije htjelo izručiti iako su njegovi zločini bili itekako dokumentirani – kazao je Grbin. O samom događaju na Vergaroli kaže kako tragedija, na žalost, nikada nije do kraja istražena i za to odgovornost, nastavio je, prije svega snosi tadašnja britanska uprava. A kao i u brojnim drugim situacijama, dodaje, nedostatak odgovora otvara prostor nagađanjima. – Danas doista ne znamo kako je do eksplozije došlo, ali znamo da jest i da su u njoj poginuli i ranjeni brojni naši sugrađani. Žalosno je da se memorija na žrtve godinama potiskivala, što je sigurno pomoglo stvaranju klime koja je pogodovala nastanku teorija, ali bismo danas hladne glave trebali biti svjesni onoga što znamo i onoga što ne znamo. Znamo da se dogodila strašna tragedija, znamo da su britanske vlasti dopustile da se kraj tih mina okupljaju ljudi i ne znamo što je dovelo do toga da minsko-eksplozivna sredstva nagomilana u luci eksplodiraju točnog tog dana, kao što ne znamo zbog čega nikome nije bilo u interesu da se ta tragedija istraži do kraja – kazao je Grbin.
Jedan od onih koji je o tragediji na Vergaroli proveo dubinsko istraživanje, najdublje koje je, kako kaže, bilo moguće danas, nakon toliko vremena, jest redatelj Arsen Oremović. Istraživanje je radio za potrebe dokumentarne emisije "Nesreća II: Mine na plaži – Vergarola" prikazane na HRT-u, a u tu je svrhu razgovarao i sa svjedocima tragedije, ali i pregledavao arhive i konzultirao najupućenije povjesničare.
– Mogu pouzdano reći da ne postoje nikakvi dokazi da je riječ o terorističkom činu, bilo državnom, bilo pojedinačnom. Ne tvrdim da ga nije bilo, ali za to nema baš nikakvih dokaza. Moguće je da se radilo i o pukoj slučajnosti: mine su bile uskladištene na plaži, ljudi su po njima hodali, skakali, sunčali se… Britanske vlasti naknadno su napisale da su mine bile demontirane, ja sam te dokumente vidio, ali oni su iz rujna 1947., dakle nakon eksplozije. Nema zapisnika o demontiranju prije tragedije, a pretpostavljam da bi ga moralo biti da je doista provedeno – kaže Oremović i napominje kako treba imati na umu i kontekst. Sve tri strane, nastavlja, imale su svoje razloge da optuže druge.
– Anglo-američka uprava tadašnje Zone A tvrdnjom da su mine bile deaktivirane mogla je samo skidati odgovornost sa sebe. Talijani su imali motiv optužiti jugoslavenske vlasti, dok se s druge strane sasvim legitimno sumnjalo da je riječ o diverziji talijanskih ekstremista kako bi se Jugoslavija prikazala brutalnom upravo uoči Pariške mirovne konferencije. I ne zaboravimo da je Maria Pasquinelli, poznata talijanska fašistica, upravo na dan potpisivanja Mirovnog ugovora 1947. ubila britanskog oficira Roberta de Wintona u Puli, kao čin protesta protiv pripajanja Istre Jugoslaviji. Taj je čin u propagandnim interpretacijama često korišten i pripisivan jugoslavenskoj strani iako je Pasquinelli odmah priznala osobnu odgovornost – napominje Oremović.
Ističe kako je radeći epizodu o tragediji na Vergaroli bio krajnje oprezan i suosjećajan prema žrtvama i njihovim obiteljima. Nikada ne bi, kaže, kalkulirao s kostima ubijenih. Međutim, primjećuje, nastavlja, da talijanska desnica posljednjih godina sve otvorenije uzima Vergarolu kao definitivnu potvrdu jugoslavenskog zločina, što smatra nepoštenim jer, ponavlja, dokaza za takve tvrdnje nema.
– Isto bih reagirao i da se danas s hrvatske strane počne imputirati krivnja Talijanima, Saveznicima ili bilo kome drugome. Da, tragedija je bila snažan okidač za iseljavanje Talijana, ali iz tog emotivnog naboja nastala je i politička mitologija. Meni u svemu tome jest najčudnija podudarnost što se eksplozija dogodila upravo na proslavi Dana talijanske zajednice. To doista malo izaziva sumnju. Možda je netko i želio manji eksces, ali s toliko minsko-eksplozivnih sredstava on je prerastao u katastrofu. Ali i da se sutra nedvojbeno nekim čudom sazna što se dogodilo, opet bi svatko nastavio tupiti svoje jer politički i ideološki narativi gotovo nikad ne popuste pred istinom. Oni žive vlastitim životom i puno su otporniji od činjenica – zaključuje Oremović. Ipak, talijanska verzija, ističe, postala je dominantna u javnom diskursu, a kao razlog Oremović navodi činjenicu što danas, u praksi, komemoracije za Vergarolu uvelike drže esuli i njihove udruge iz Italije. To je za njih snažan simbol stradanja i egzodusa, dok se, dodaje, hrvatska politika često ponaša kao da je to "tuđa stvar" pa ili ne sudjeluje, ili dolazi u tišini i sekundarno, čime se, drži, stvara asimetrija: jedni grade narativ i internacionaliziraju ga, drugi šute.
– Za mene ovo nije samo pitanje pijeteta nego i dugoročnih projekcija. Inzistiranje na interpretaciji Vergarole kao jugoslavenskog zločina, stavljanja u kontekst fojbi i drugih neslavnih epizoda, funkcionira kao alat za održavanje slike o Istri kao "vjekovnom talijanskom prostoru" izgubljenom nasiljem. To ne znači da sutra slijedi revizija granica, ali znači da se politička temperatura stalno održava, a jednoga dana može prerasti u konkretne zahtjeve – imovinske, kulturne, simboličke. Zato mislim da bi hrvatska politika trebala stati i postaviti se zaštitnički prema Puli, čijom se poviješću očito manipulira radi revizionizma. Ako se na to gleda kao na "njihov problem", ne treba se čuditi tonu koji prevladava na komemoracijama. A to sjeme sutrašnjih podjela već sada se sije – kaže Oremović, koji ističe kako tragedija ne pripada ni Talijanima, ni Hrvatima, ni "Jugoslaviji", već, prije svega, građanima Pule. I zbog toga bi, drži, trebalo inzistirati na odgovornosti u javnom govoru kako se ne bi olako širile optužbe bez dokaza i tragedija pretvarala u oružje politike. Tek tada bi, smatra, Vergarola postala službeno i praktično uvrštena u povijest Pule, jedino mjesto kojem pripada, umjesto da bude predmet dnevnopolitičkih obračuna.
Tragedija je imala i svoju ikonu, o kojoj danas, nepravedno, jako malo ljudi uopće zna – kirurga Geppina Michelettija, koji je cijeli dan i noć nakon tragedije nadljudskim snagama operirao i pomagao preživjelim stradalnicima iako je neposredno nakon eksplozije doznao da su mu poginula dvojica maloljetnih sinova, jedan od šest i drugi od devet godina, brat, bratova supruga i bratova kći. U Italiji, u koju je imigrirao 1947., dobio je medalju za hrabrost, dok mu je kod pulske katedrale 2007. godine postavljena spomen-ploča. Oremović smatra da bi po dr. Michelettiju, koji je nesumnjivi junak tragedije, trebalo nazvati barem jedno krilo pulske kirurgije, za što i postoji inicijativa koju je dalo Vijeće autohtone talijanske nacionalne manjine Istarske županije.
S tim se slaže i Furio Radin, godinama predstavnik talijanske manjine u Saboru, koji kaže da ga prođu trnci kada samo zamisli što je dr. Micheletti napravio.
– Vergarola je moj kvart, tamo sam živio. Prvi put mi je o tragediji, jer još nisam bio rođen kada su mine eksplodirale, pričala moja nona. Sjećam se da mi je kazala kako je u tom trenutku mislila da je opet izbio Drugi svjetski rat koliko je eksplozija bila jaka – kaže Radin. Što se točno dogodilo, nastavlja, nikada se nije utvrdilo. Ovisi, kaže, s kime razgovarate. No ono što je sigurno, dodaje, jest da je to bila ogromna tragedija koja je pospješila odlazak Talijana iz Pule. Nakon što je grad pripao Jugoslaviji u veljači 1947. godine, Pulu je napustila većina talijanskog stanovništva, sigurno njih 85 posto. Među ostalim na svom je Facebooku zbog toga u petak i napisao za tragediju: "Terorizam? Neodgovornost? Cinizam tadašnje vojne vlasti? Činjenica je da je masakr, izvan današnjih ideoloških opscenosti, ubio i moj grad. Onaj s kojim sam oduvijek duhovno živio i koji je umro prije nego što sam se rodio." Komentirao je i Grbinovo i Boljunčićevo napuštanje komemoracije, ali i samoga govornika čiji im je govor zasmetao. Kaže da su sva trojica pogriješila.
– Nije sve što je Forlani rekao bilo pogrešno. Ali neke je stvari rekao izvan vremena i prostora. To nije bilo mjesto za takve povijesne analize. Kontekst je pogrešan u ljudskom smislu. Napuštanje skupa zbog takvih stvari isto je tako pogrešno i kontraproduktivno. Političari su trebali prevladati da jedan drugome kažu: "Ti si revizionist" i reći: "Ja se s tobom ne slažem." Jer kada nekome kažeš da se s njime ne slažeš, onda ti taj može reći da je to tvoje pravo. Kada kažeš nekome da je revizionist, to je kraj razgovora – zaključuje Radin.
FOTO Izrael napao glavni grad Jemena: Vojska otkrila što su bile mete
Otvori KEKS Pay
Ma nebi partizani oni su narodnooslobodilačka vojska. Tako ni 24.08.1947. nisu ubili svećenika Miroslava Bulešića. Nije se dogodilo ako Frljić nije napravio predstavu o tome!