Fotograf Steve Chapman-Bertelli bio je jedan od onih odvažnih stranaca koji su zbog svog posla boravili u Vukovaru za vrijeme njegove okupacije. Osim po ratnim fotografijama iz Hrvatske, posebno iz Vukovara, Steve je poznat i po dojmljivim snimkama iz Bosne i Hercegovine, točnije Sarajeva. Njegove fotografije, kao i osobna razmišljanja i svjedočanstva, prikupio je Darko Galić, koji ih je velikodušno podijelio s javnošću s jasnom namjerom – da se sačuva sjećanje na ratna zbivanja u Vukovaru i da istina ne bude zaboravljena. Opisujući to teško razdoblje, Chapman-Bertelli izrazio je nadu da ga sjećanja na ono što je vidio neće previše potresti, a svoja svjedočanstva objavio je u Facebook objavi.
– Krajem rujna 1991. proveo sam nešto više od tjedan dana u malom gradu u Hrvatskoj koji se zove Vukovar. Grad je bio okružen i pod opsadom Jugoslavenske vojske i milicije. Neki kažu da je na Vukovar ispaljeno oko 2000 bombi dnevno, ali ja sam nakon nekoliko sati izgubio broj. Nikada neću zaboraviti čemu sam svjedočio i doživio u tih nekoliko dana i zakleo se da ću u studenom svake godine do kraja života nekome ispričati njegovu priču. Desetljeća poslije i Vukovar me i dalje muči, ali svake godine, bez izostanka, ispričam njihovu priču. Ove godine vam govorim, iako je ovo prvi put da to zapisujem. Nadam se da će jednog dana netko poslušati i možda jednog dana netko naučiti svoju lekciju – kazao je.
U vrijeme kad je boravio u Hrvatskoj, bio je mladi fotoreporter koji je živio u Italiji. Smatrao je prirodnim otići i zabilježiti ratne događaje, pa je najprije stigao u Zagreb, zatim u Vinkovce. Tamo mu je zapovjednik savjetovao da ne ide u Vukovar, no on se ipak odlučio na odlazak:
"Upoznali smo zapovjednika (Jastreb), obavili razgovor s njim i odvezli smo se natrag u labirint polja i bombardirano selo. Zatim je došao još jedan automobil s novinarom francuskog radija i dva snimatelja, Philippeom i Jean-Luisom. Idete li u Vukovar? Da. I tako sam se vratio, kroz labirint polja i do vukovarske radiopostaje", napisao je.
Prisjetio se i samog prostora Radio Vukovara – skromnog, smještenog u jednoj kući u blizini centra grada. Studio se nalazio u prostoru predviđenom za ormare, na dnu stepenica: “Tu sam upoznao Sinišu Glavaševića i ostale s Radio Vukovara, iako me sram reći da im se imena jedva sjećam. Zidovi bi drhtali od bombardiranja, ali oni su i dalje emitirali svoje reportaže, glazbu i apele. Siniša Glavašević očito je bio šef. Kad je govorio, slušali su. Kao i svi ostali, govorio je tiho, tihim tonom i stvarnim riječima, ali duboko, duboko zabrinuto.” Atmosfera u kojoj su radili novinari bila je iznimno teška, ali su unatoč svemu zadržavali pribranost i međusobno razumijevanje: “Ništa gore ih nije moglo dotaći. Ipak, znali su ono što mi nikada nismo mogli zamisliti. Kao da su stigli do svoje sudbine. Ne mogu riječima opisati nježnu ljubaznost koju su pokazali prema nama i jedni prema drugima, to je nešto što se rijetko viđa.”
Kasnije tog dana svjedočio je i prizorima boli – dvjema ženama koje su se grlile oplakujući smrt voljene osobe: “Takav je rat. Ali kada se snima rat, najbolje mjesto za biti je bolnica, pa sam tamo otišao. U vrtu bolnice ležalo je tijelo starice, nježno pokriveno bijelom plahtom. Mrtvačnica je sada bila puna, pa su tijela ostala vani, čekajući. Oko sat vremena stajao sam na ulazu u bolnicu i gledao kako ranjenici teku poput nezaustavljive rijeke. Odjednom je stigao kamion, a za njim automobil. Iz auta je izašao mladić sa zavijenom rukom i rekao mi ‘odjebi s kamerom’. Njegovi prijatelji su se ispričali i pokazali na kamion. U kamionu je bila mladićeva majka. Iskrvarila je na smrt na putu do bolnice, ali bio je to dan kao i svaki drugi....”
Unutrašnjost bolnice ostavila je na njega dubok dojam: “Silazak stubama u podrum. Koračanje preko tijela. Ljudi jauču. Svih uzrasta, djeca, starci, mladići. Krv posvuda. Tijela posvuda. Svaki procjep zraka ispunjen smradom tijela koja dišu. Podigao sam kameru prema starici na nosilima, prekrivenoj krvavim zavojima, ali ona je podigla ruku. Tako da imam samo jednu fotografiju iz bolnice u Vukovaru, onu hrvatskog fotografa koji me prvi put odvezao u grad, a na izlasku je upao u zasjedu i strijeljan je.”
"Upoznao sam 15-godišnju djevojčicu po imenu Mihaela koja je vrlo dobro govorila engleski pa smo puno razgovarali. Govorila je s odlučnošću odrasle osobe. Nikada neću zaboraviti kako mi je rekla da će sve biti u redu, jer će ih predsjednik Clinton i Europa spasiti, a vojnici, poput njezinog dečka, branit će ih dok pomoć ne stigne. Bila je duboko zaljubljena u visokog, zgodnog 19-godišnjeg vojnika koji je bio na prvoj liniji. Vidio sam ih zajedno u dvorištu, imali su onu sramežljivu nevinu ljepotu prve ljubavi, uvijek pomalo nespretni, ali tako nježni. Satima kasnije, gotovo na istom mjestu, gledao sam dvije žene kako se grle, sličnom nježnošću, ali ovog puta oplakujući smrt muža. Takav je rat", napisao je.
Prisjetio se i pada Vukovara, 18. studenoga 1991., kada je, kako kaže, grad vrlo brzo pao u zaborav, čak i vlastite zemlje: “Smaknut je Siniša s Radio Vukovara, ali i mnogi drugi, iako su svoje apele slali do samog kraja. Većina vojnika koje sam sreo su ubijeni ili nestali, a većina ranjenika u bolnici odvezena je kamionima i strijeljana, kasnije pronađena u masovnim grobnicama. Mihaela je pobjegla i pronađena je u logoru u Srbiji, zaboravljena od Clintona i Europe. Koliko sam čuo, više nije bila zaljubljena. Tjednima kasnije, na stubištu jedne zagrebačke zgrade sreo sam djevojku koja je gledala u svijeću u špilji, pobjegla je iz Vukovara i bila je živa. Ali sada me se bojala, jer sam sada držao pištolj i nosio hrvatsku uniformu, odlučan učiniti nešto u vezi s onim što sam vidio. Ali ovaj put je pobjegla od mene. Rat je loš, kako god na to gledali. I nikada ne možete pobijediti, bez obzira na to što učinili...”
U zaključku, Chapman-Bertelli naglašava kako je u Vukovaru svjedočio stvarima koje nikada nije mogao zamisliti da bi čovjek mogao učiniti drugome: “Ipak, ništa me nije dirnulo više od hrabrosti i dobrote Vukovaraca. Bili su dobri, unatoč svom zlu koje se događalo oko njih. Ali nitko ih nije slušao i rat ih je progutao. Sve je sažeto u pitanju koje se iznova postavlja: Zašto? Zašto? Ja znam odgovor. To se zove mržnja, riječ koju nikad nisam vidio u Vukovaru, ali sam je čuo dok su na nas pucali snajperisti, tenkovi i avioni bacali bombe samo zbog toga. Zato, prestanimo mrziti jedni druge."
Budući da je fotograf odlučio svoje fotografije podijeliti na društvenoj mreži Facebook, ispod fotografija našli su se komentari ljudi koji na njima identificiraju svoje preminule članove obitelji, prijatelje, poznanike, susjede, no i sami sebe.
Otvori KEKS Pay
Besramni agresor se pravi da tragedije Vukovara nikad nije bilo i da je Oluja "došla na čistu miru", dok su brali tratinčice... Danas imaju obraza tražiti status "civilnih žrtava" i uporno šute iako znaju gdje su stratišta i tko među njima je bio sotonina desna ruka...