Kolegice su joj javile da je u udrugu nazvao čovjek koji se predstavio kao Tomislav, rekavši da je djelatnik SOA-e. Pitao ih je što misle o njoj, kako se slaže s drugim članovima i čime se bavila. Ostavio je broj mobitela uz poruku da mu se javi ako želi. Nazvala ga je jer je htjela čuti o čemu je riječ. – Kazao mi je samo da je dobio nalog na kojem piše da se provjera obavlja zbog zapošljavanja člana obitelji. Objasnila sam mu da je to nelogično, majka mi radi u školi, otac ne radi, 22-godišnji brat radi u privatnoj tvrtki. Tad sam mu se zahvalila i odbila nastaviti razgovor – ispričala je Sandra Benčić za Večernji list 2007. godine, kada je kao jedna od kandidatkinja za članicu Savjeta za razvoj civilnog društva bila podvrgnuta sigurnosnoj provjeri SOA-e.
Tada je bila aktivistica i članica B.a.b.a. i Centra za mirovne studije. Agenti SOA-e ispitivali su i njezine susjede o tome gdje je bila i što je je radila u vrijeme rata. Danas, 19 godina kasnije, propitkuje se, ali javno, na portalima i društvenim mrežama, otkud joj novac za kupnju stana od 115 kvadrata za 304.000 eura. Sandra Benčić rođena je 1978. godine u Zaboku. Majka Višnja bila je nastavnica biologije i kemije, pa je više od 40 godina radila u školi u Konjščini, a otac Branko bio je monter u ondašnjem PTT-u. Ima i sedam godina mlađeg brata Marka.
– U Zaboku je bolnica pa mi zato stoji kao mjesto rođenja, ali inače sam iz Poznanovca, mjesta iz općine Bedekovčina. To je mala općina koja ima šest-sedam tisuća stanovnika. Znači, rođena sam baš u ruralnom području. U djetinjstvu sam jako puno vremena provela i kod svoje prabake Katarine te kod bake Ankice i djeda Tonija koji su živjeli u susjednom mjestu Lovrečanu. Prabaka Kata, kako sam je zvala, umrla je kad sam imala tri godine, no nje se živo sjećam – rekla je u razgovoru za Večernji list 2023. godine.
– Roditi se i živjeti u seoskoj sredini podrazumijeva da se djetinjstvo provodi vani, u prirodi, s domaćim životinjama. Naravno, svega je toga bilo i kod mene, ali ne baš previše jer sam kao manja više bila tip koji doma sjedi i čita. Čitanje mi je bilo glavna zanimacija. Tako je bilo negdje do šestog-sedmog razreda, a onda se već skupilo društvo pa smo se često nalazili na igralištu pokraj starog dvorca. Čak smo sami i uredili to igralište. Uzeli smo hrpu alata, iskrčili jedan potpuno zapušten i zakrčen prostor koji je prije bio teniski teren. Od ciglane Bedekovčina dobili smo mljevenu ciglu za podlogu i sami smo napravili tenisko igralište. Dečki iz susjedstva tu su najviše potegli. Sami smo kupili i rekete, i mrežu, i vapno kojim smo napravili crte po igralištu. I kad smo sve to sami napravili, onda su, naravno, došli stariji tamo igrati tenis i oduzeli nam teren. Uglavnom, mi smo kao ekipa bili super društvo. I danas se ženski dio ekipe druži i dobre smo prijateljice – rekla je.
U Zagrebu se upisala u jezičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici i uselila se u đački dom u Palmotićevoj na godinu dana. Bile su to ratne godine. Režim u domu činio joj se prestrog, pa se sljedeće godine upisala u đački dom na Kennedyjevu trgu. Pri odabiru fakulteta vagala je između politologije i prava, a kako su je zanimala ljudska prava, prevagnulo je ovo drugo. Mama joj je cijeli život govorila: "Molim te, samo nemoj ići u prosvjetu." Zbog plaće koju su nastavnici i profesori imali, govorila joj je da se od nje ne da živjeti.
– No, osnovni je razlog bio to što sam se htjela baviti ljudskim pravima. I to ne odvjetništvom, nego baš zaštitom različitih grupa kojima su ljudska prava ugrožena. U tome sam se vidjela, to sam htjela i to sam poslije i radila. Spomenula bih još nešto. Moj prastric Franjo, brat moga djeda Tonija, bio je svećenik u Zagrebu, u crkvi svetog Marka Križevčanina na Selskoj cesti. I on je jako puno utjecao na formiranje nekih mojih ranih stavova jer se bavio socijalnim naukom. Po tome je bio poznat. Ja bih kod njega u crkvi provodila ljetne praznike kad sam bila u osnovnoj školi. Došla bih na dva-tri tjedna kod njega u Zagreb. A on je oko sebe imao sjajan krug ljudi. Puno se družio s fra Bonaventurom Dudom i don Brankom Sbutegom. Sve intelektualac do intelektualca, erudit do erudita. Tako sam i ja imala prilike upoznati sve te ljude i s njima razgovarati. Tijekom srednje škole, dok sam živjela u đačkom domu, često bih išla kod tog prastrica Franje kako bih s njim razgovarala. On je znao da ne idem na misu i njemu je to bilo u redu. Nije me nikada ni na što tjerao. Znao bi mi reći: "Ajde me pričekaj, ja sad imam misu, a onda ćemo razgovarati." I ja sam kod njega vidjela nešto sasvim drugo od onoga što institucionalna Crkva danas jest. On nije imao ništa, vozio je prastarog "renolčeka". A tijekom Domovinskog rata prihvatio je i smjestio jako puno izbjeglica ne gledajući tko je tko. Njegova prva župa bila je u Glini i on je prihvaćao sve: Srbe, Muslimane, Hrvate, sve. Ta njegova crkva imala je veliki podrum i cijeli taj prostor bio je prepun ljudi koji su tu spavali dok im nije našao neki stalni smještaj. A kako je on tamo uspostavio i kuhinju, puno je ljudi tamo svaki dan dolazilo i jesti. I moj senzibilitet za socijalna pitanja i za rad s izbjeglicama sigurno potječe od njega jer on je u svoje vrijeme napravio nevjerojatne stvari. Koliko je ljudi uspio primiti, smjestiti i kako su svi ti ljudi, toliko različiti, a sve zaraćeno, u toj njegovoj crkvi svi bili zajedno, bez ijednog incidenta, bez ičega, to je bilo fascinantno – prisjetila se.
Na pravu je na prvoj godini "nabila prosjek" kako bi se oslobodila plaćanja studija jer je pri upisu bila prva ispod crte i morala si je tu prvu godinu studija plaćati. – Za vrijeme cijelog studija sam radila. Uglavnom sam davala instrukcije iz engleskog jezika za srednjoškolce, ponekad i iz hrvatskog jezika. I čistila sam stanove. To čišćenje stanova bio mi je najbolji posao ikad. Zato što si sami odaberete vrijeme posla, odete, očistite i odmah dobijete svoj novac. Meni je to bio baš dobar posao, a mnogi na njega danas gledaju podcjenjivački – kazala je.
Na kraju osmog razreda volontirala je na Radio Zlataru i vodila top-listu. Pravni fakultet u Zagrebu je završila 2014. godine, s 36 godina. – Apsolventsku sam upisala 2001. ili 2002., ali sam onda počela honorarno raditi u Centru za mirovne studije (CMS) te smo istodobno kolegica Andrijana Palić i ja dobile ponudu da kao lokalne konzultantice radimo za EU fondove. Baš za delegaciju Europske komisije jer smo i jedna i druga, upravo zbog CMS-a, kao jedne od rijetkih u Hrvatskoj, imale iskustva u pisanju projekata za program CARDS, što je bio tehničko-financijski program Europske unije u obnovi, razvoju i stabilizaciji. Nas je strani tim konzultanata uzeo kao lokalce i mi smo radile na uspostavi prvog natječaja za dodjelu bespovratnih sredstava za pogranične općine i gradove. Onda smo poslije osnovale i firmu. I život je otišao u tom smjeru. Zaista sam se fokusirala na tu karijeru. I morala sam se fokusirati na karijeru jer sam se morala sama financirati. Tata je tada bio jedan od onih ljudi koji je, zato što je bio stariji, morao otići iz T-coma. Tada sam morala i uzdržavati sebe i pomagati roditeljima. Imala sam zapravo i sreću što sam odmah dobila tako dobar posao i priliku da gradim karijeru i što smo Andrijana, Ivana, Mirjana i ja zajedno osnovale jednu od prvih firmi za EU fondove u Hrvatskoj koja se poslije spojila s jednom drugom firmom za poslovno savjetovanje. I danas je to jedna od najvećih konzultantskih tvrtki za ta pitanja u Hrvatskoj – objasnila je razloge.
Suprug ju je potaknuo da završi fakultet. – Udala sam se 2013. i muž me stisnuo da moram diplomirati, tim više što sam materijala, istraživanja te tekstova za svoj diplomski imala napretek. Kako to nije bio nikakav problem, muž mi je rekao: "Daj, odi i riješi to." Moj diplomski rad bio je vezan za nasilje u obitelji. Poredbeno sam pravno gledala međunarodni i regionalni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji – rekla je.
Više od dvadeset godina bila je aktivna u civilnom društvu u području zaštite ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. "U Centru za mirovne studije radila sam do 2018. godine, ponajviše na temama nejednakosti, azila i migracija. Kao konzultantica bavila sam se regionalnim razvojem i fondovima EU; osnivačica sam jedne od prvih konzultantskih tvrtki za EU fondove Razbor, bila sam predavačica u Algebri i vanjska stručnjakinja Vijeća Europe za slobodu govora. Jedna sam od osnivačica i bivša članica zakladne uprave zaklade Solidarna, bila sam članica Povjerenstva za postupanje po pritužbama u MUP-u i Savjeta za razvoj civilnog društva", navela je što je sve radila.
Široj javnosti postala je vidljivija kao zastupnica u Hrvatskom saboru u koji je prvi put izabrana u ljeto 2020. kao aktivna članica platforme Možemo! i koordinatorica stranke zajedno s Tomislavom Tomaševićem. Kolega zastupnik Hrvoje Zekanović 2023. godine je rekao da je prije 22 godine protiv nje podnesena prekršajna prijava zbog neovlaštene prodaje petardi i vrijeđanja policijskih službenika, a da se detalji o toj prijavi mogu naći na stranicama Ustavnog suda.
– Te 2001. kao studentica, zajedno s još nekoliko prijatelja, također studenata, radila sam na Božićnom sajmu na Tomislavcu. Radili smo na štandu koji su nam dodijelili. Prodavali smo čestitke, božićne ukrase, lampice, petarde... Policija nam je dolazila nekoliko puta i u jednom su nas trenutku pokupili, što je bilo bez veze jer nismo mi bili vlasnici tog štanda niti smo imali ikakve veze s vlasnicima štanda. Mi smo samo dobili posao da tamo prodajemo stvari na štandu. Ako se dobro sjećam, taj smo posao dobili preko Student-servisa. Policija je tada privela nas nekoliko i protiv nas podnijela prekršajne prijave – kazala je Benčić za Večernji list.
Prijave su, dodala je, podnesene samo protiv njih klinaca. – No, dobro se sjećam da ja nisam dobila nikakvu kaznu. Mislim da kažnjen nije bio ni bilo tko drugi od prijatelja. A sve se to nalazi u toj odluci Ustavnog suda koju je Zekanović spomenuo jer kada sam 2007. ili 2008. tužila državu, odnosno SOA-u, zbog nezakonitog praćenja, to je bio dio "fajla" SOA-e koji je nezakonito prikupljan. Tamo je Zekanović to pročitao. Što se tiče tog privođenja, mi smo policiji rekli da na tom štandu samo radimo i nismo mi odgovorni za to smiju li na štandu biti petarde i koje. Na tim štandovima prodajete ono što vam daju. Oni su mislili da mi, osim običnih petardi, prodajemo i one petarde koje su se smjele prodavati tek od božićnog tjedna, ne i ranije. Mi to tada nismo ni znali. Naime, imate petarde prve i druge kategorije. One male možete prodavati uvijek, a one malo jače mogle su se prodavati samo u određenom razdoblju. Ja znam da na tom štandu na kojem sam radila nisam prodavala te jače petarde. Toga se dobro sjećam jer protiv mene nije bilo nikakve kazne, a nije to bio nikakav specijalni incident. Ništa, policija je došla, privela nas i onda pustila. Ja sam taj isti dan nastavila raditi na tom istom štandu – prisjetila se Benčić i opovrgnula da je vrijeđala policajce.
Jedan je policajac bio agresivan prema svima njima, pa je u policiji uložila prigovor na njegovo postupanje. Uoči parlamentarnih izbora 2024. godine stranka Možemo! istaknula ju je za kandidatkinju za premijerku. Kao saborska zastupnica, prema imovinskoj kartici iz siječnja 2025., prima 4211 eura mjesečno, a suprug prosječno oko 1840 eura. Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo ju je 2024. godine s 1300 eura jer je prijavila prihod od iznajmljivanja stana u imovinskoj kartici pod mužev prihod, iako je ona vlasnica stana. – Dakle prihod našeg kućanstva je evidentiran u imovinskoj kartici, ali je u krivoj kućici, kod muža, a ne kod mene koja te pare i ne vidim – pravdala se.
Kupio sam 2% ZSE-a i dao novu ponudu za Ljubljansku burzu
Riječ je o stanu od oko 39 kvadrata, procijenjenom na oko 110.000 eura, a kupila ga je kreditom. Vezano za ovaj novi stan o kojem se posljednjih dana piše, navela je da su nakon deset godina podstanarstva ona i suprug odlučili potražiti vlastiti stan jer im je najamnina trebala porasti na 800 eura, što su smatrali neisplativim. Lokaciju u centru odabrali su kako njihova dva sina ne bi morali mijenjati školu i okruženje u kojem imaju prijatelje. Od ukupne cijene, 270.000 eura pokriveno je stambenim kreditom, što je vidljivo i u zemljišnim knjigama. Roditelji njezina supruga darovali su oko 70.000 eura, iz čega je podmirena razlika u cijeni, plaćen porez na promet nekretnina u iznosu nešto većem od 9000 eura te financirana obnova kuhinje i kupaonice vrijedna oko 26.000 eura. Stambeni kredit od 270.000 eura ugovorila je, kaže, u ožujku prošle godine uz kamatu od 3,35 posto i rok otplate od 20 godina, što znači da će mjesečna rata iznositi 1486 eura. Uz to, otplaćuje i raniji kredit za manji stan od 39 kvadrata koji iznajmljuje za 515 eura mjesečno.
Otvori KEKS Pay
Ovo je primjer svim lošim đacima i ispodprosječnim studentima da i oni mogu uspjeti u životu.