Životni putovi Ante Gotovine, francuskog legionara i hrvatskog ratnog generala, rodom iz Pakoštana, i visokopozicioniranih političara Ive Sanadera i Ivice Račana nerazmrsivo su isprepleteni i tako će još dugo ostati. Upravo je general Gotovina jedan od važnih razloga zbog kojih je Račan izgubio, a Sanader osvojio vlast. Haaška optužnica protiv Gotovine prije četiri je godine destabilizirala Račanovu vlast, a hoće li poljuljati i Sanaderovu, tek će se vidjeti.
Aktualni je premijer, istina, u puno boljoj situaciji nego što je bio bivši. Sanader ne mora strepiti da će Račan stati na čelo antivladinih prosvjeda kao što je on svojedobno učinio njemu.
Naprotiv. Cijeloj opoziciji, a posebno šefu SDP-a kao najozbiljnijem pretendentu na vlast, odgovara da se sve neugodne situacije, a ova s Gotovinom sigurno je najneugodnija i potencijalno najopasnija, zatvore za vrijeme Sanaderova mandata. Jasno je zašto. Oporba ne vjeruje Sanaderu. Ako je mogao drastično promijeniti retoriku jednom, kad se iz oporbenjaka koji je prozivao Račanovu vlast radi veleizdajničke politike prema hrvatskim herojima i Domovinskom ratu prometnuo u beskompromisnog zaštitnika pravnog poretka kojemu je suradnja s Haaškim sudom imperativni dokaz vjerodostojnosti države, zašto ne bi mogao opet?
Ako je prije četiri godine stajao iza ulične revolucije kao politički pokrovitelj antiračanovskih prosvjeda i vezivanja lancima zbog privođenja hrvatskih branitelja osumnjičenih za ratne zločine, zašto ne bi mogao ponovno ako mu to bude trebalo zbog političkih probitaka? Uostalom, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad, podsjeća opozicija. I zato im je draže da točku na Gotovinin slučaj stavi Sanader. Gleda li se izručenje Ante Gotovine Haaškom sudu s pozicije oporbene političke pragmatike, čini se da opozicija sad samo treba strpljivo čekati da joj vlast padne u ruke. No, to je samo na prvi pogled tako.
Već prvi prosvjedi zbog generalova transferiranja u Haag nagovijestili su da Sanaderova vlada nije istinski ugrožena. Očekivani je protest protiv Vlade izostao. Potencijalno opasna gromoglasnost svela se na folkorističke psovke i zvižduke, puno generalovih fotografija i ponešto crnih košulja. U Splitu se okupilo dva i pol puta manje ljudi nego na legendarnom prosvjedu prije tri i pol godine na kojemu je grmio i Sanader. U Zagrebu tristotinjak prosvjednika. U okolici Zadra poneki bor srušen na cestu, nešto zapaljenih guma kao znak revolta... I to je manje-više sve.
Izostanak protesta koji bi nagrizao Sanaderovu snagu zapravo je svojevrsno jačanje premijerove pozicije. Sanadera sigurno nitko iz oporbe neće prozvati da je izdajica zato što surađuje s Haagom, a građani, kako se vidi, nisu više raspoloženi za masovno kotrljanje ulicama. Do izbora su, pak, ostale još dvije godine, sasvim dovoljno da se ugasi i ova nevelika vatra koja se zapalila.
Zato, ako se netko nadao da će Sanader ipak ići na prijevremene izbore, sad se može pozdraviti s tom nadom. Da nije Sporazuma s Austrijom o odšteti folksdojčerima i za javnost šokantnog uhićenja Ante Gotovine, još bi se i moglo kalkulirati da će šef HDZ-a, na valu osobne popularnosti i rasta rejtinga stranke, pokušati na prijevremenim izborima izboriti čvršću vlast. Sad mu je, međutim, dragocjen svaki dan mandata na koji ima pravo. Vrijeme radi za njega, čak i u ovako nemogućoj situaciji.
Jer, ako je Gotovina trebao biti uhićen za njegove vlasti, onda je Sanaderu bolje da se to dogodilo dvije godine, a ne, recimo, dva mjeseca prije izbora. A do njih će moći pokazati je li bio iskren kad je najavljivao da hrvatska Vlada neće Gotovinu ostaviti na cjedilu.
Otvori KEKS Pay
