Većina imigranata u zemlje Europske unije dolazi kopnenim, a ne morskim putem. No, za one koji pokušavaju doći do europskog tla morskim putem ima više prostora u medijima, jer su vidljiviji s plovilima, ali i zbog veće smrtnosti u pokušajima dolaska do boljeg života. Hrvatska kao granica EU ima posebnu ulogu u migracijskim kretanjima.
O izbjeglicama, azilantima, odnosno migracijama, razgovaramo s Nadanom Petrovićem, profesorom na rimskom sveučilištu Sapienza, koji je doktorirao na povijesti Europe 21. stoljeća, savjetnikom talijanskih i međunarodnih institucija o izbjeglicama, čija je knjiga “Bjegunci, izbjeglice, evakuirani” (Rifugiati, profughi, sfollati) u izdanju kuće Franco Agneli u godinu dana doživjela drugo izdanje. Odnosno, drugo izdanje ovih se dana pojavljuje u knjižarama.
U prvom izdanju knjige govorite o povijesti imigracije u Italiju od Drugog svjetskog rata do danas. Počnimo sa sadržajem drugog izdanja, čime ste nadopunili prvu knjigu?Drugo izdanje je nadopunjeno temom jedinstvenog europskog prostora, odnosno prošireno je poglavlje o Dublinskoj uredbi i njezinim manama i vrlinama, te kao posebnu temu obrađujem imigrante koji u Italiju, dakle Europu, dolaze iz Afrike.
Kazne za nepružanje pomoći
Budući da je i Hrvatska od 1. srpnja ove godine članica EU, kakve su posljedice za nju na osnovi Dublinske uredbe, odnosno jedinstveni europski prostor koji se ne odnosi samo na gospodarska pitanja?
Ako se nije tražilo izuzeće primjene Dublinske uredbe na nekoliko godina, onda Hrvatska automatski ulaskom u EU treba primjenjivati taj dokument. Pojednostavljeno, to znači da neki imigrant koji je preko Hrvatske ušao u Italiju u kojoj biva otkriven, talijanske ga vlasti vraćaju hrvatskima koje se trebaju pobrinuti za njegovu daljnju sudbinu. Ako imigrant zatraži politički azil, onda proceduru treba provesti Hrvatska kao prva država EU u koju je stupio imigrant.
Nadziru li se dovoljno hrvatske granice?
Granični prijelazi sigurno se dobro nadziru, a za to postoji i pomoć EU. No, Hrvatska ima veliku granicu s Bosnom i Hercegovinom koja nije zaštićena. Preko planina, kroz šume, iz BiH se može ući u Hrvatsku. Plašim se da bi taj dio granice mogao biti problem za Hrvatsku i EU. Zapravo iz Kine do Europe najkraći kopneni put ide preko Hrvatske, a možda će mnogi s istoka upravo tuda pokušati doći do europskih zemalja. One pak, utvrde li da su imigranti stigli preko Hrvatske, a nemaju ugovore o izručenju imigranata sa zemljama iz kojih oni potječu, deportirat će ih u Hrvatsku.
Što to znači za Hrvatsku?
Hrvatska će morati otvoriti prihvatne centre, kakav je, na primjer, u Italiji na Lampedusi. Zatim će morati voditi cijelu proceduru ako imigrant bude zatražio politički azil. Tražilac azila mora biti prihvaćen, a EU kažnjava ako se političkom imigrantu ne pruži pomoć. Politički azilant ima sva prava kao svaki državljanin. Može čak raditi i u javnoj službi samo što se to ne događa jer ne poznaje jezik. Ta prava se ne odnose na ekonomske imigrante.
EU daje i novčanu pomoć državama članicama za sučeljavanje s problemom imigracije, preko Europskog ureda za azil (European Asylum Support Offic – EASO) sa sjedištem na Malti s kojim surađujete, a bili ste i u užem izboru kandidata za direktora toga ureda.
EASO pruža i financijsku pomoć pojedinim zemljama, ali ona ni izdaleka ne podmiruje troškove. Italija je, na primjer, za nedavni problem s dolaskom imigranata iz Afrike potrošila 1,2 milijarde eura, a od Europe je dobila samo nekoliko desetaka milijuna eura. Premda se po Dublinskoj uredbi za azilanta treba brinuti država u koju je stigao, ipak su imigranti europski problem. Italija ima pravo kada kaže da bi sve države EU trebale pridonijeti zbrinjavanju imigranata jer bez obzira na to što oni dolaze u mediteranske zemlje namjeravaju zatim otići u sjevernoeuropske.
Danas je pitanje imigracije poseban problem koji dovodi i do rasističkih reakcija.
Azil je bio predviđen u starom Rimu, u Grčkoj, sve religije govore o pružanju utočišta. Nakon Drugog svjetskog rata u Europi je bilo 1,2 milijuna europskih izbjeglica koje je registriralo Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice. Ženevska konvencija iz 1951. godine prvi je dokument koji na međunarodnoj razini obrađuje pitanje izbjeglica i određuje im status. Rasizam nastaje zbog straha od nepoznatog.
Nakon Drugog svjetskog rata bilo je i dosta izbjeglica iz Jugoslavije koji su preko Italije odlazili u druge, pa i prekoatlantske države.
Italija je poslije Drugog svjetskog rata imala tri centra za prihvat izbjeglica. Pokraj Trsta, koji bi se mogao smatrati današnjom Lampedusom, zatim u Latini i Capui, južno od Rima. Za većinu onih koji su bježali s jugoslavenskog prostora Italija je bila samo prolazna zemlja.
Ali i za vrijeme ratova na bivšem jugoslavenskom prostoru 90-ih godina bilo je izbjeglica koji su tražili pomoć u Italiji?
Najveći broj izbjeglica s prostora bivše Jugoslavije zatražio je samo humanitarnu pomoć za vrijeme rata. Najviše, ali u kratkom razdoblju 90-ih godina, bilo je 100.000 izbjeglica s prostora bivše Jugoslavije. Većina se poslije ratova vratila. Politički azil u Italiji je zatražilo samo 2500 ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Italija je za vrijeme balkanske krize, kako je nazivana, uvela posebni zakon o davanju humanitarnog boravka svim izbjeglicama s jugoslavenskih prostora.
Italija je od zemlje emigranata poslata zemlja imigranata.
Da, pitanje migracije u Italiji može se podijeliti u tri faze. Prva – od Drugog svjetskog rata do 1980. U cijelom tom razdoblju, odnosno od stupanja na snagu Ženevske konvencije 1951. do 1980. godine u Italiji je ukupno zatražilo azil samo 210.000 ljudi iz raznih država svijeta od kojih je 90 postonastavilo put u druge zemlje. Druga faza počinje početkom devedesetih godina. Samo 1990. godine, dakle nakon pada Berlinskog zida, 33.000 ljudi zatražilo je azil u Italiji. Treća faza je Italija kao tampon zona za izbjeglice koji žele doći u Europu. Sada ćemo i mi, kao država na granici EU, biti tampon zona.
Skandal s Shalabayevom
Najnoviji slučaj, koji ovih dana trese talijansku političku pozornicu i zbog kojeg je šef kabineta ministra unutarnjih poslova podnio ostavku (koja neće biti jedina), izbio je kada Italija nije pružila politički azil Almi Shalabayevoj, supruzi kazačkog disidenta Mukhtara Ablyazova. Policija je u noći 28. svibnja upala u stan i odvela Almu Shalabayevu te njezinu šestogodišnju kćer do zrakoplova, koji je na raspolaganje stavio kazački predsjednik Nursultan Nazarbaev, politički protivnik njezina supruga, s kojim je vraćena u Kazahstan. Sada su u kućnom pritvoru u gradu Almaty.
Italija je takvoj osobi trebala dati ne samo politički azil, nego i punu potporu, pa je to sada još jedna bura u politici.
To je, dakako, poseban slučaj. No, i inače je teško dobiti politički azil. Samo deset posto onih koji ga zatraže mogu i dokazati da im je potreban. Pravila su dosta rastezljiva. Politički azil ne može, primjerice, dobiti poljodjelac kojem je u ratu srušena kuća. On može dobiti samo humanitarnu pomoć. No, ako je, na primjer, u ratu srušena kuća novinara, on bi mogao dobiti politički azil, jer bi se moglo kazati da su mu je srušili oni protiv kojih je pisao.
Problem današnjice su ekonomski migranti.
Dolazak imigranata u Europu ne treba se gledati samo negativno. U Italiji, ali tako je i u Hrvatskoj, ni s povećanjem sadašnjeg nataliteta neće biti dovoljno osoba za održavanje sadašnje proizvodnje. Kada se govori o problemu imigranata, onda i tu stranu medalje treba imati na umu. Imigrantima će biti potrebno pružiti ne samo utočište, nego će se morati raditi i na njihovoj integraciji u društvo u koje su stigli jer će biti sve manje onih koji će se, nakon određenog vremena, vraćati u zemlju iz koje su otišli raditi.
>>Talijanski političar: Sretan sam kad potone brod s imigrantima
Otvori KEKS Pay
