Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Reza, Puria, Azimi, Safaa: Govorit ćemo hrvatski, mi smo sada Hrvati

Oni su po struci arhitekti, umjetnici, studenti, a sada rade kao kuhari, njegovateljice i školuju se za nova zanimanja. I dok s neskrivenom sjetom govore o zemljama u kojima su rođeni, a iz kojih su morali otići, kažu da su danas sretni jer su oni i njihova djeca tu sigurni
28. rujna 2019. u 22:23 269 komentara 90774 prikaza
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Više od 40 dnevno. Toliko je eksplozija bombi u svojoj blizini znala nabrojiti Safaa Salem kada bi išla na posao.

– Izlazila sam iz kuće potpuno svjesna da su velike šanse da se neću vratiti živa – govori iskreno Salem koja je bila poznata arhitektica u Alepu, gradu na sjeveru Sirije koji je bio jedan od najpogođenijih u tamošnjem ratu.

Migranti u kampu u Bihaću GALIĆ DEMANTIRAO MEKTIĆA 'Do sada nismo utvrdili ni jedan incident s Hrvatskom. Sve drugo su izmišljotine'

Danas, nekoliko godina poslije, kaže da se osjeća sretnom samo zbog činjenica da može na posao ići bez straha za život. Ipak, više ne radi kao arhitektica, a ni u Siriji, već kao njegovateljica u Domu za starije i nemoćne Sanatorij Ćorluka u zagrebačkom Stenjevcu. Ona je, naime, jedna od devetero azilanata iz Sirije, Afganistana i Irana zaposlenih u tom domu na zapadu Zagreba koji smo posjetili kao primjer dobre prakse kada je riječ o integraciji izbjeglica u Hrvatskoj.

Na opasan put s bebama

– Nama je lijepo raditi ovdje, a i nas svi vole – govori nam Safaa Salem, a dok pripovijeda svoju priču, sa smiješkom na licu pozdravlja štićenike doma koji prolaze. Koliko ona pomaže njima kao njegovateljica, toliko oni vole pomagati njoj u učenju jezika ili s bilo kojim drugim poteškoćama s kojima se susretne. A bilo je za nju i više nego puno prepreka otkad je prije tri godine stigla u Hrvatsku. Priznaje kako joj je bilo izrazito teško iako je ovdje došla kod brata koji u Zagrebu živi već više 30 godina. On je ovdje stigao u vrijeme kada je Hrvatska bila popularno odredište među studentima iz arapskih zemalja te se zaljubio, oženio i zasnovao obitelj. Iako se zbog činjenice da je u Hrvatsku stigla avionom, a ne nekom od migrantskih ruta te zbog toga što ju je imao tko dočekati, čini da njezin put nije bio toliko težak, sjeta u očima ove Sirijke govori sasvim suprotno.

 | Autor : Robert Anic/PIXSELL Foto: Robert Anic/PIXSELL

– Nisam htjela otići i napustiti svoj život, ali morala sam nakon što mi je suprug poginuo u ratu. Tada sam shvatila da mi je jedini cilj zaštititi svoje sinove, samo su mi oni ostali, a u Siriji nema mira – prepričava Safaa Salem čiji sinovi danas imaju 14, 17 i 19 godina. Svi uče hrvatski i idu u ovdašnje škole, jedan u osnovnu, a druga dvojica u gimnaziju. I Salem je u zadnje tri godine hrvatski jezik svladala poprilično dobro, čak je pohađala školu za strance na Filozofskom fakultetu. Sa sinovima živi u Gajnicama, a dok se oni pripremaju za fakultete, ona je sretna što može zarađivati za život.

– Zanima ih informatika tako da se pripremaju za maturu i onda će na fakultet. Oni će sigurno ostati ovdje, gdje odrastaju, život im je sada u Hrvatskoj. Ja bih se jednom voljela vratiti u Siriju, ali tko zna – govori nam Safaa Salem dok obavlja zaduženja u domu te mašta o svom prošlom životu i onom koji je mogla imati da joj ga rat nije oduzeo. U Stenjevcu radi od početka godine, a zaposlena je nakon što je završila organiziranu edukaciju za njegovateljicu. Isti je put prošla i mlada Gumra Shalan, Sirijka iz grada Daraa koja je danas Salemina kolegica u Sanatoriju Ćorluka. Edukacija, učenje stranog jezika, život u novoj državi... sve prolazi sa smiješkom na licu, a zbog svoje je vedre naravi omiljena među štićenicima. Ništa joj nije teško, ističe, a kako bi i bilo u usporedbi s onime što je prošla prije tri godine. S dvije je bebe u rukama pobjegla tada iz Sirije opasnim morskim putem. Riskirajući i svoje i njihove živote, uspjela je stići do Hrvatske i odmah je odlučila ostati ovdje.

Ilustracija linija Čakovec - Štrigova Dvadesetak migranata ukrcalo se na redovni autobus, dočekala ih je policija

– Ovdje je sigurno i to mi je dovoljno. Ne želim ići nikamo dalje, ovdje se sviđa i meni i mojim sinovima koji danas imaju pet i šest godina te idu u hrvatski vrtić – govori Gumra Shalan na još pomalo klimavom hrvatskom. Živi u Zagrebu, stekla je prijatelje kako iz Hrvatske tako i iz drugih zemalja, a u prilagodbi joj najviše pomažu organizacije poput Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) te udruge “Are You Syrious?”.

Do zapošljavanja ove skupine izbjeglica u Sanatoriju Ćorluka došlo je upravo u jednom razgovoru između vlasnika doma Pave Ćorluke te patera Tvrtka Baruna, ravnatelja JRS-a.

– Već smo krajem 2017. godine, kada smo radili procjenu rizika za područje radne snage, shvatili da će nam zbog odlaska domaćih radnika u inozemstvo, ali i umirovljenja dijela radnika, biti potreban uvoz radne snage. Tada smo pater Barun i ja došli na ideju da zaposlimo nekoliko izbjeglica s kojima je radio – ističe Ćorluka, no dodaje i kako to nije bila ideja koju je bilo moguće realizirati preko noći. Uz pomoć sredstava iz Europskih socijalnih fondova te preko suradnje s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Pučkim otvorenim učilištem te Učilištem obrtničke komore, uspjeli su organizirati edukaciju za prvu skupinu radnika. Riječ je o prekvalifikaciji za njegovatelje te pomoćne kuhare i pomoćne radnike koja je trajala šest mjeseci nakon čega su polaznici tečaja polagali ispit i dobili diplomu.

Giuseppe Conte i Emmanuel Macron Automatska preraspodjela Macron i Conte: Migranti trebaju biti raspoređeni po EU

Danas su traženi radnici

– Riječ je o ljudima koji se uistinu žele integrirati i žele ostati u Hrvatskoj tako da je njima jako važno da imaju priliku zarađivati svojim rukama za život – ističe pak pater Tvrtko Barun te dodaje kako se situacija u zadnje vrijeme naglo promijenila nabolje. Nekada su poslodavci izbjegavali dati posao izbjeglicama, no danas su puno otvoreniji.

– Nedostatak radne snage doveo je do toga da oni nas zovu i to svakodnevno te nas ispituju možemo li im pronaći nekoga za rad. Ipak, to su i dalje pomoćni poslovi, prije svega u građevini i ugostiteljstvu – kaže Barun te zaključuje kako još treba puno raditi na sustavu edukacije za osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao i na smanjivanju administrativnih prepreka. Njegov kolega iz Isusovačke službe za izbjeglice Janko Gredelj naglašava važnost edukacije izbjeglica prije zapošljavanja.

– Koliko god to čudno zvučalo, mi ne forsiramo i ne ubrzavamo zapošljavanja jer nam se redovito događalo da su se oni koji su zaposleni bez prethodne edukacije veoma brzo vratili na burzu. S druge strane, oni koji su postupno uvedeni u posao, koji su naučili jezik, koji su se upoznali s hrvatskom kulturom, oni i dalje rade – ističe Gredelj te navodi brojke koje pokazuju kako izbjeglice u Hrvatskoj danas zapravo nemaju problema sa zapošljavanjem.

 | Autor : Robert Anic/PIXSELL Foto: Robert Anic/PIXSELL

– Od 950 osoba pod međunarodnom zaštitom koliko ih je Hrvatskoj, samo ih je oko 150 na Zavodu za zapošljavanje, a ovi koji još nisu našli posao za to uglavnom imaju dobar razlog, poput zdravstvenih problema, dobi, male djece… – kaže Gredelj, a važnost prilagodbe u procesu zapošljavanja ističe i vlasnik Sanatorija Ćorluka.

– Danas smo jako zadovoljni svim našim radnicima strancima, no nije bilo tako jednostavno u početku i siguran sam da bez edukacije to ne bi funkcioniralo. Nije riječ samo o radnim kvalifikacijama, nego i o učenju kulturoloških specifičnosti. Da smo ih samo uveli u posao bez ikakve pripreme, oni bi sigurno doživjeli kulturološki šok, ne bi se snašli ovdje i možda ne bi ni ostali. Njima je u početku sve bilo neobično i trebalo je neko vrijeme da se naviknu, primjerice, na pojam fiksnog radnog vremena. Također, riječ je o ljudima kojima je obitelj na prvom mjestu i oni ne vide problem ako zbog privatnih problema jedan dan ne dođu na posao. Trebalo nam je neko vrijeme da im objasnimo da se takve stvari trebaju dogovoriti – ističe Ćorluka te dodaje kako je jedan od većih problema i jezik, no svi stranci se jako trude naučiti ga što bolje, iako tvrde da je hrvatski jako težak.

Migranti odbojkaši KRIVOTVORENI DOKUMENTI Deset imigranata na kreativan način pokušalo ući u Grčku

– Što se tiče jezika, najbrže napreduju oni koji maju djecu pa su im motivacija, a često cijele obitelji zajedno uče hrvatski – kaže Ćorluka te napominje i kako su, s druge strane, neke kulturološke razlike poželjne. Tako, primjerice, ističe da je u arapskoj kulturi jako važna briga za starije te poštovanje prema slabijima, što su odlične karakteristike za njegovatelje. Stoga su ih i štićenici doma veoma brzo prepoznali kao dobre radnike.

– Moram priznati da smo se u početku bojali kako će ih štićenici prihvatiti te smo zato obavili razgovore s njima i s članovima njihovih obitelji. Objasnili smo da je zapošljavanje strane radne snage jedini način da nastavimo raditi. I na kraju je ispalo bolje nego što smo očekivali. S jedne strane, ljudi su jako znatiželjni pa ih žele upoznati, a s druge im žele pomoći te se osjećaju dobro kada oni mogu učiniti nešto za nekoga – ističe Ćorluka.

Pješice do Hrvatske

A osim izbjeglica, u ovom bi domu uskoro mogli raditi i radnici iz Indije i Nepala.

– Već sam bio tamo na razgovorima i to će se sigurno realizirati za neko vrijeme. Radnika iz tih zemalja već ima na gradilištima te u turizmu, tako da ne bi trebalo biti problema s uvozom njegovatelja – govori Ćorluka te kaže kako je cilj nakon provedene edukacije naći načina kako zadržati radnu snagu u Hrvatskoj, da ne bi i ti radnici poslije produžili za Njemačku. Stoga ponosno ističe kako sve osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom koje sada rade u domu planiraju ovdje i ostati. Među njegovim je zaposlenicima tako i mladi bračni par Javidi iz Irana koji upravo traži kuću za kupnju u Zagrebu kako bi se ovamo trajno preselili.

U Sanatoriju Ćorluka rade azilanti iz Irana i Sirije NEMA RADNIKA Dramatičan manjak radne snage: Traže azilante za rad u domovima za starije

– Nakon što smo ja, moja supruga, moj brat i njegova supruga otišli iz Irana, prvo smo neko vrijeme bili u Austriji, no onda smo se vratili u Hrvatsku i ovdje nam je lijepo. Jednu godinu proveli smo u Kutini, a zadnje dvije smo u Zagrebu i želimo ovdje ostati iako nam je u početku bilo teško – govori Puria Javidi koji u slobodno vrijeme igra nogomet, a u Zagrebu je našao i prijatelje. U domu pak radi kao pomoćni kuhar iako je u Iranu bio umjetnik te je radio kao majstor za tetovaže. Kao pomoćni kuhari rade i Azimi Seyed Rahim iz Afganistana te Reza Boniani iz Irana. Oni također kad su dolazili u Europu nisu mislili da će završiti u Hrvatskoj, no ugodno ih je iznenadila, pa su odlučili ostati.

 | Autor : Robert Anic/PIXSELL Foto: Robert Anic/PIXSELL

– Naravno da ćemo pričati na hrvatskom, pa ja sam sada Hrvat, dečko s Knežije – kaže za sebe kroz smijeh Reza Boniani. Iako je u domovini radio na uređivanju interijera, sviđa mu se posao u kuhinji jer u Iranu više nije bilo sigurno za život. Stoga su on, njegova sestra i njezin suprug pobjegli u potrazi za boljim životom i našli ga zu Hrvatskoj.

– Jako nam je lijepo ovdje, svi imamo posao, znam da bih jezik mogao još malo bolje naučiti, ali trudim se, najviše preko televizije i glazbe, a u slobodno vrijeme najviše volim otići na Jarun – kaže Reza te sa sigurnošću zaključuje kako je za sve njih upravo Hrvatska, do koje su došli pješice teškim migrantskim rutama – obećana zemlja.

Advent u Dalmaciji
Advent u Dalmaciji
Vrijeme je za lampice, druženje i blagdansko raspoloženje
  • Avatar Dokman
    Dokman:

    Malo promocije masovne ilegalne imigracije nije zgorega.

  • Avatar OstapBender
    OstapBender:

    "Oni su po struci arhitekti, umjetnici, studenti".... :) ajojojoj...

  • Guravac_Goran:

    Jedino sto me u ovoj prici veseli je sto ce ovi "znanstvenici" zivjet next door do udbasa kojima su smetali Hrvati koje su potjerali iz RH , pa sretno nek vam budu zetovi i unucad dok ne preuzmu vlast