Unatoč objavi primirja između Irana, Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, stanovnici Irana i dalje ne osjećaju da je rat doista završio. Iako službene poruke govore o prekidu sukoba, svakodnevicu i dalje obilježavaju sigurnosne prijetnje, novi napadi te neizvjesni diplomatski pregovori. Iranske vlasti pritom šalju oprečne poruke. Dok se u jednom trenutku govori o mogućem napretku pregovora, ublažavanju sankcija i diplomatskim pomacima, već idućega dana upozorava se na moguće odmazde, nove vojne udare i ugrozu ključne državne infrastrukture.
Takvo neprestano izmjenjivanje optimističnih i zabrinjavajućih poruka ostavlja brojne građane u stanju trajne neizvjesnosti, razapete između nade da će se situacija stabilizirati i straha od novog izbijanja sukoba. Za mnoge stanovnike upravo je ta dugotrajna neizvjesnost postala teže breme od samih ratnih događaja. Sve manje ih opterećuje isključivo mogućnost novog nasilja, a sve više osjećaj da više nisu u stanju planirati vlastitu budućnost niti donositi dugoročne životne odluke.
Odvjetnica iz Teherana, koja je iz sigurnosnih razloga željela ostati anonimna, opisala je za DW kako najveći teret predstavlja činjenica da nitko ne može predvidjeti kada će aktualna kriza završiti. „Najvažnija karakteristika ovog trenutka jest to da je kraj rata nepoznanica“, rekla je. „Kada ne možete planirati kako ćete izdržati teškoće, to na vas stavlja ogroman pritisak.” Istaknula je kako je izgubila volju za radom i pokretanjem novih projekata, a čak joj je i svakodnevna komunikacija s ljudima postala zahtjevna. Dodala je da se u gradu u kojem je odrasla danas osjeća udaljeno od dijela ljudi koji je okružuju.
Takav osjećaj bespomoćnosti, upozorava se, više nije samo osobni problem pojedinaca, nego snažno utječe na odluke vezane uz zaposlenje, osnivanje obitelji i planiranje budućnosti. Kada se tome pridruže gospodarska nestabilnost i stalna bojazan da bi sukobi mogli ponovno eskalirati, posljedica je sve izraženiji osjećaj iscrpljenosti, bezvoljnosti i društvene stagnacije. „Potpuno smo bez nade", rekao je za DW jedan stanovnik Isfahana. „Ta nestabilnost između mira i rata pretvorila je naše mentalno stanje u igru, a nemamo nikakvu jasnu perspektivu za svoju budućnost niti za svoju psihološku i financijsku sigurnost.”
Sugovornik ističe kako je cijelo iskustvo ozbiljno narušilo povjerenje građana, ne samo prema zaraćenim stranama nego i prema mogućnosti postizanja trajnog i održivog mirovnog rješenja. Posebno su pogođeni mlađi Iranci koji nemaju osobno iskustvo iransko-iračkog rata vođenog između 1980. i 1988. godine. Za mnoge od njih ovo je prvi put da žive u okolnostima dugotrajne regionalne sigurnosne krize bez jasnog završetka. Medicinska sestra iz zapadnog Irana također je za DW, uz uvjet anonimnosti, upozorila da ovakve okolnosti postupno razaraju vjeru ljudi u budućnost te ih odvraćaju od donošenja važnih životnih odluka. „Ljudi počinju živjeti kao da je jedini cilj samo preživjeti današnji dan”, rekla nam je pod uvjetom da ostane anonimna.
Prema njezinim riječima, mlađe generacije nisu nužno manje otporne, nego jednostavno nemaju prethodno iskustvo koje bi im pomoglo nositi se s dugotrajnom ratnom neizvjesnošću. Dodaje kako danas među građanima više nije dominantan klasičan strah od rata, nego duboka psihološka iscrpljenost koju stvara neprestana neizvjesnost. Posljedice su, kaže, sve vidljivije i u zdravstvenom sustavu. U bolnicama i ambulantama pacijenti sve češće reagiraju ljutnjom, pokazuju nezadovoljstvo te burnije odgovaraju i u situacijama kada su zdravstvene usluge pružene kvalitetno. Smatra da je takvo ponašanje odraz ukupne društvene atmosfere.
Profesor Saeed Paivandi sa Sveučilišta Lorraine u Francuskoj za DW ocijenio je kako istraživanja i dostupni podaci ukazuju na dva dominantna trenda u suvremenom Iranu, snažan osjećaj beznađa kada je riječ o budućnosti te rastući bijes zbog uvjerenja da vlast nije sposobna učinkovito upravljati državom niti odgovoriti na svakodnevne probleme građana. Pozvao se pritom na istraživanje iranskog Ministarstva unutarnjih poslova provedeno u svibnju 2026. godine, prema kojemu približno 60 posto stanovništva nema optimizma kada razmišlja o budućnosti. Spomenuo je i rezultate ankete koju je objavio IranWire, prema kojima 64 posto ispitanika osjeća bijes, oko polovice očaj, 48 posto depresiju, dok približno 45 posto navodi strah i tjeskobu.
Prema njegovoj procjeni, riječ je o osjetnom pogoršanju u odnosu na posljednje istraživanje provedeno prije masovnih prosvjeda protiv vlasti i naknadnog obračuna sigurnosnih službi s prosvjednicima ranije ove godine. Paivandi smatra da su osjećaji bijesa, depresije i tjeskobe u međuvremenu porasli za približno deset do dvanaest postotnih bodova, što pokazuje koliko su represivne mjere vlasti, a potom i američki te izraelski napadi na Iran, utjecali na percepciju života, politike i budućnosti među građanima. Upozorio je i na još jedan zabrinjavajući pokazatelj. Naime, otprilike trećina Iranaca razmišlja o odlasku iz zemlje, pri čemu je želja za iseljavanjem još izraženija među mlađim i visokoobrazovanim stanovništvom.
Stručnjaci stoga ocjenjuju kako aktualna psihološka kriza u Iranu daleko nadilazi pitanje primirja ili mogućnosti nove vojne eskalacije. Ratna zbivanja nadovezala su se na društvo koje je već godinama opterećeno visokom inflacijom, političkom represijom, nepovjerenjem u institucije i osjećajem da su građanima uskraćene prilike za normalan život. Najveći problem, smatraju analitičari, jest činjenica da građani ni od jedne strane ne dobivaju uvjerljivu viziju budućnosti. Umjesto jasnih odgovora, svakodnevno su izloženi međusobno suprotstavljenim porukama, zbog čega je neizvjesnost postala sastavni dio njihove svakodnevice. Što takvo stanje bude dulje trajalo, upozoravaju stručnjaci, bit će sve teže obnoviti povjerenje građana i vratiti osjećaj sigurnosti koji je nužan kako bi ljudi ponovno mogli planirati vlastiti život i budućnost.
Otvori KEKS Pay
Niti jedna jedina riječ o cca 52.000 civila ubijenih od strane vlasti u nekoliko prethodnih mjeseci.