Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Prosinečkom smo čuvali Rolex, ostavljali smo kožu prstiju na -30, radili i po 70 sati...'

Perjanica turizma Bjelolasica je nakon 21 dražbe dobila novog vlasnika
28. siječnja 2021. u 09:37 65 komentara 82789 prikaza
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/10

Bjelolasica, perjanica hrvatskog zimskog turizma, ima novog vlasnika. Napokon. Škripavi zvuk prozora i vrata uskoro će se ovdje na brdu pod Kulom zaustaviti. Već za godinu dana, računaju domaći, moglo bi se vratiti na staro. Nada, koju su već izgubili, ovih se dana vratila. Prije točno deset godina, obljetnica će biti ove noći, vatra je odnijela sve... Kompleks HOC-a Bjelolasica, njegov najvažniji dio, nestao je u plamenu. Malo-pomalo, mjesec po mjesec, sve je stalo. Krenuli su stečaji, nagodbe, dražbe... Nevjerojatna 21 dražba održana u posljednjem desetljeću, zainteresiranih je bilo, ali nikako da netko i pokaže novac. Bjelolasica, najveće hrvatsko skijalište, postala je – slučaj.

Bjelolasica REPORTAŽA Oni nisu digli ruke od Bjelolasice: Dolaze gosti iz Hrvatske i inozemstva i svi su oduševljeni

Tuđmanov volej još se pamti

– Sjećam se dana kada sam na recepciji čuvao Rolex. Ostavio mi ga je na sat vremena Robert Prosinečki kad je s vatrenima išao u našu dvoranu na trening. Bilo je to prije bronce u Francuskoj, 1998., ovdje se kovala. A te dvorane više nema... – kaže nam jedan muškarac na Bjelolasici.

Drugi dodaje:

– Ja se sjećam kada je Franjo Tuđman došao bodriti vatrene na pripreme. I tada se ovdje otvara nogometni teren, najmoderniji u to doba u kraju. Ma i prvoligaški klubovi nisu imali takve. I Tuđman je iz sve snage opalio početni udarac na otvorenju stadiona, ali tako je jako opalio loptu da je jednog fotografa pogodio točno u glavu. Ovaj je pao, a Franjo odmah potrčao u pomoć, bilo je slučajno...

To su uspomene iz zlatnog doba Bjelolasice, koje je trajalo sve do požara. U crno doba koje će uslijediti spominjali su se kao kupci i Ivica Todorić, bilo je i ovih i onih, Kinezi, Englezi, Rusi.... nadlijetali su helikopteri ovaj kraj, interesenti se godinama muvali po planini. I ništa. Nitko na kraju nije izvadio novac. Bilo je tako sve do neki dan, kada je najvažniji kompleks Jasenak 1 dobio novog vlasnika. Slovak Michal Vasek iz tvrtke Bioelektro Energy za 6,4 milijuna kuna kupio je 81 hektar zemljišta s kompletnom infrastrukturom, šest skijaških staza, šest žičara, dva ratraka (jedan je gotovo nov, ima manje od sto sati rada), kotlovnica, tri paviljona, svi sportski tereni. Preračunato – oko šest kuna po kvadratu. Manje od eura.

Proveli smo dan na Bjelolasici s ljudima kojima je ona život, koji su ovdje rođeni, koji su je gradili, koji su tu naučili skijati, brinuli se o stazama, čak i čuvali Rolexe vatrenima... Od prvog čovjeka kraja do glavnog čovjeka u mjestu koji je prvi gasio požar, sobarice iz hotela, ljudi s ratraka, susjeda, ljudi koji su se tu zaljubili i žive danas u braku...

– To je ne dobra, nego fenomenalna vijest! To je kao da smo ponovno rođeni! Nismo vjerovali da će se ovo dogoditi, da će Bjelolasica napokon dobiti vlasnika. Bojali smo se da će propasti i ovo što je ostalo, da će i to nestati. Vijest o prodaji glazba je za uši ljudima iz ovog kraja – kaže Nenad Vukadinović (60), čovjek koji je “one-man band” ovog kraja. Predsjednik Mjesnog odbora Jasenak, predsjednik DVD–a Jasenak, upravitelj šumarije, prvi čovjek lovačkog društva Kuna Drežnica...

Ostat ćemo na trenutak na lovu, skijalište na kojem nitko ne skija već godinama danas je – lovno područje. Jesu li vas tukli na lovačkoj inicijaciji?

Bjelolasica SNJEŽANA BIČAK Tko je ukleo HOC Bjelolasicu da ga 17. put nitko neće

– Lovački običaji su takvi... Mene je prva divlja svinja, prošlo je otad više od 35 godina, itekako zapekla.

Šiba?

– Šiba. Odredio se te večeri sudac, tužitelj, branitelj i lovačka porota. Naravno, i egzekutor. Kazna je bila – tekuće i krute mjere. Tekuće su bile gemišti, a krute šiba. Dobio sam nekoliko krutih i desetak tekućih od suca. A što sud odredi... – smije se prvi čovjek kraja.

Jeste li kasnije pozdravljali svog egzekutora?

– Ma čim je spustio šibu, iste večeri, mi smo već zaboravili na to... Oprostio sam mu odmah nakon kazne – dodaje Vukadinović.

Kad je Bjelolasica planula, on je bio prvi koji je počeo gasiti požar.

– Bila je noć, 2.40 sati. Vani je bilo 20 stupnjeva ispod nule, padao je snijeg, strašno... Toliko je bilo hladno da nam se voda zamrzavala u mlaznicama, i to voda pod pritiskom, direktno iz hidranta. Dojurila smo nas trojica, sa mnom još Rajko i Simo iz DVD–a Jasenak, i gasili smo sami. Nakon pola sata počeli su stizati profesionalci, na kraju su deseci vatrogasaca gasili, ali nije išlo.

Kako je boriti se po hladnoći s vatrenom stihijom?

– Stajao sam na krovu kotlovnice, točno iznad mjesta na kojem je izbio požar. Borili smo se s vatrom do 7 ujutro. Činilo mi se kao da lovim ribu golim rukama. Taman misliš da je imaš, a ona opet pobjegne. Do jutra izgorjelo je sve. I otad je sve zamrlo. Bilo je nekih ideja, bio je i šator neko vrijeme, ali nije bilo pomoći. Na skijalištu ne možeš biti u šatoru, to ne funkcionira...

Prvi čovjek Jasenka sjeća se sretnih dana, doba kada je Ćiro nazvao Franju Tuđmana i rekao mu: “Šefe, tu ćemo se pripremati za Francusku!”

– Bio je travanj 1998. Došli su Ćiro i Josip Joja Modrić, miljenik kraja koji je bio vizionar Bjelolasice, zagovornik izgradnje skijališta, dobri duh ovog mjesta... I Ćiro je iz Züricha došao avionom, a od Zagreba do Vrela u crvenom Lamborghiniju. Tu je sa mnom sjeo u Ladu Nivu i ja sam ga dalje vozio po skijalištu. Trudio sam se, objašnjavao mu, a on je samo ponavljao: “Da, da, dobro, sine...” Kad smo došli na vrh, kad je vidio poljanu, rekao je: “Gotovo, riješeno, dogovoreno, ovo će nam biti kamp!” I tako je pala odluka da Šuker, Boban, Prosinečki i društvo za mjesec i pol dođu na pripreme... – prisjeća se.

Je l’ istina da je Tuđman došao helikopterom pozdraviti vatrene?

– On je došao automobilom, ali otišao je helikopterom, jer je išao dalje u Knin ili Dalmaciju – govori Vukadinović pa dodaje:

– I suprugu sam, moju Mirjanu, s kojom sam u braku 31 i pol godinu, upoznao ovdje. Ona je bila u upravi, dolje u Ogulinu preko puta policije, a ja šef šumarije. Planina nas je spojila. Kasnije je ona radila na recepciji, pa bila šefica recepcije, domaćica naselja, među posljednjima je otišla, kada je proglašen stečaj. Ne samo ona nego i mnogi susjedi dijele istu sudbinu. Pa svaki su dan autobusi vozili ovamo radnike iz Ogulina. Pa dopodnevnu smjenu, pa popodnevnu... Sabljaci, Ogulin, Begovo Razdolje, cijeli je kraj ovdje radio, više od 150 ljudi bilo je tu zaposleno.

HOC BJELOLASICA Kako je propao velebni centar: I četiri godine od zatvaranja uređene sobe čekaju goste

Jesu li se ovdje pripremali Dinamo i Hajduk?

– Dinamo je bio. Rijeka izuzetno mnogo puta. Željko Mavrović ovdje se pripremao, pa i razmišljao o uzgoju zdrave hrane, ali područje je prevlažno. Sandra Perković tu je dugo radila, Kostelići dolazili na skijanje... pa i niz reprezentacija, od Bugarske, Ukrajine, sve do košarkaša Cibone. Nema onoga tko nije bio. I nadamo se da će opet biti tako.

Prvi intervju dala Milki Babović

U prvoj kući pokraj skijališta živi Ljiljana Mamula (54), sobarica koja je bila među posljednjim radnicima koji su ostali bez posla.

– Milka Babović intervjuirala me točno ovdje ispod žičare. Bila sam mlada, bila je to 1984., kada se skijalište tek otvorilo.

Što ste joj rekli?

– A tko će se sjetiti, ali bila sam na TV Zagrebu! Bila sam vesela, toga se sjećam.

Sjeća se gospođa Mamula kako je u doba kada se gradio kompleks ona i hranila radnike.

– Bila sam tada pomoćna kuharica, dolazili su radnici, a mi smo im pripremale grah, gulaš, varivo, pečenja, čak i kolače. I susjeda Ljubica tada je radila isti posao. Kasnije sam bila spremačica...

Sjećate li se vatrenih na pripremama?

– Kako da ne! Bila je anegdota s dva policajca koja su mi rekla: “Sveži krave, da ne ulaze na teren!” A imala sam ih 15... Kad je reprezentacija kasnije bila s izbornikom Ottom Barićem, prale smo rublje nakon jednog treninga pa su se posebno prale štucne, posebno dresovi... I odjednom, nestale golmanske rukavice! Trening treba početi, a rukavica nema. Bio je šou, uspjele smo izgubiti rukavice u dva četvorna metra praonice! Svi su se smijali, pronašli smo ih negdje u sušilici, u kojoj su zapele.

Tko vam je bio miljenik?

– Prosinečki, pa tko drugi? – kaže sobarica Ljiljana.

Kad će stvari krenuti nabolje?

– Bila sam optimistična. Vjerovala sam da će se nešto napokon pomaknuti s mrtve točke nakon tolikih godina. Takva sam, dođem li do zida, ja ću ga ili preskočiti ili ću ga probiti. Kod mene nema drugog, samo optimizam!

Tko je najmlađi u mjestu? Koliko vas ima na Bjelolasici?

– Svi bismo mi s Bjelolasice stali u veći autobus. Malo nas je, sve manje... A najmlađi, to je Nikša, tu dolje živi, ide u prvi razred osnovne škole. Beba nema, mladi su se odselili, došla je jedna obitelj iz Pule, susjed iz Bjelovara. ...

I prvi čovjek Ogulina, gradonačelnik Dalibor Domitrović (48), djetinjstvo je proveo na Bjelolasici.

– Strastveni sam skijaš, natjecao sam se na Bjelolasici, Grčkici, Kranjčevki... Ma već sa šest godina bio sam na skijama, prije osnovne škole. Ali bilo je to doba u kojemu su skije išle na rame pa pješke uz planinu. A kad se Bjelolasica otvorila, kad je krenula prva vučnica, bila je sredina osamdesetih, za nas je to bio raj. Pamtim veliki snijeg, mi klinci doslovce smo kroz hodnike snijega, bio nam je iznad glava, dolazili do prolaza žičare. Bilo je to “vau”...

30.12.2014., Zagreb -  Pocetak skijaske sezone za gradjane na Sljemenu na Cinovnckoj livadi. rekreacija Platak: Stranci vole skijanje s pogledom na naše more

Sjećate li se vatrenih na Bjelolasici?

– Igrali su i prijateljsku utakmicu u Ogulinu, pripremnu za Francusku. I sjećam se da su naši dečki dali gol Ladiću! Nismo pali podignutih ruku.

Što Bjelolasica znači za kraj?

– Značila je mnogo, u smislu turizma razvijao se cijeli kraj. I Ogulin, i Jasenak, cijelo to područje.

Što vam je danas važno, dolazi novi vlasnik?

– Nama domaćima želja je skijalište. Nadamo se da će novi vlasnik krenuti u investiciju, a dalje što bude. Grad Ogulin s time nema mnogo veze, mi nismo ni bili vlasnici, ali možemo pomoći u novim projektima. Pretpostavljam da će ulaganja ići u turističku infrastrukturu, a da će skijalište biti popratna djelatnost. Planove što će biti zasad nemamo, nove vlasnike još nismo upoznali... Morate znate i da je ova lokacija idealna za turiste. Do Novog Vinodolskog ima nešto manje od sat vremena vožnje, zračne linije od skijališta do mora tek je 30 kilometara. A danas je turist zahtjevan, želi se po danu kupati, a navečer spavati na friškom planinskom zraku. Uza sport, to je turistički adut Bjelolasice.

Ovih dana u Ogulinu je pak fokus javnosti na još jednoj investiciji, mnogostruko većoj od Bjelolasice. Naime, gradi se najveća i najsuvremenija svjetska tvornica podnih obloga.

– Riječ je o golemoj investiciji, između milijardu i milijardu i pol kuna. Švedski vlasnik tvornice podnih obloga Pervanovo Invest AB otvorit će više od 500 novih radnih mjesta, a već ovdje ima tvornicu. To je fenomenalno za grad! U Švedskoj su u laboratorijima osmislili dva nova proizvoda, Woodura i Nadura, a riječ je o drvenim podovima koji su kvalitete keramičkih pločica. I tu će ih proizvoditi. Ti su podovi izrazito otporni. To je najljepša stvar koja se Ogulinu dogodila u novije vrijeme – dodaje prvi čovjek grada.

Vraćamo se još na Bjelolasicu, ona nam je danas tema. Na hrvatskoj Rogli život je proveo i Željko Starčević (62).

– Na Bjelolasici sam radio 27 godina. I nisam u tome sam, mnogi bi iz kraja ispričali sličnu priču – govori Starčević.

Bio je zadužen za staze, sve je poslove radio, od okretišta, abručera, do tehničkog direktora, tadašnjeg voditelja... U praksi, noći je provodio u ratraku. Domaći tvrde da je vozio ravno, po boku, unatrag, bio majstor zanata. Hvale ga svi...

– Ratrak je, kao i ostatak opreme, stupova, sedežnica, stigao u doba kada se Bjelašnica pripremala za Olimpijske igre u Sarajevu 1984. Bjelolasica je bila najveće skijalište u zemlji, s 5500 metara staza, s tri dvosedežnice, tri tanjurića te jednom manjom vučnicom. I mi smo, kao tehnička služba, bili zaduženi za održavanje, da sve funkcionira.

Skijalište Platak postala omiljena destinacija zaljubljenika u skijanje i sanjkanje DOMAĆA SKIJALIŠTA U PANDEMIJI Platak dobio novo sanjkalište, do ljeta i gradnja nove žičare

Koliko ste se puta pješice popeli do vrha?

– Tisuće, bili smo na svakom stupu stotinu puta... Malo sam i rekao, ali to je bio takav posao, radilo nas je ukupno tridesetak. Najgore je bilo kada bi se kvar dogodio na 30 stupnjeva ispod nule, a bilo je i takvih dana. I tada, ako bi se čovjek zabunio pa skinuo rukavice i uzeo alat u ruku, koža bi ostala na metalu! Znalo se dogoditi i da po vijavici idemo pješke, kada bi se ratrak pokvario. Pa bi se sa zatezačem gusjenica, a u svakom po 15 kilograma, morali penjati i popravljati.

Je li opasno voziti ratrak po tim strminama, tu je i crna staza Vrelo, strmija od ledenog poligona Planai u Schladmingu?

– Zna biti nezgodno... Staza je uska, noć je, a nanosi mogu biti visoki i sedam, osam metara. Stvaraju se kanali, poput onih na Marsu... Sitan je to pršić, vjetar jako puše i, ako vozač ne osjeti do kuda može doći na stazi, može nastati problem.

Koliko ste često bili noću na stazi?

– Svaku drugu noć, kad sam postao šef i svaku noć, jer nisam želio odgovarati za nečiji život, htio sam sve riješiti sam. I tako godinama. Znalo se dogoditi da tijekom dana radimo u uredu, a noću se odmah preselimo na stazu, bilo je i 70 sati rada s dva sata spavanja, i to ne u komadu. Ali, volio sam taj posao, taj život na planini, to sam bio ja...

Što dalje? Hoće li krenuti nabolje?

– U to svi vjerujemo. Predugo je sve stajalo na mjestu, nešto će krenuti, mora... – dodaje i odlazi kući. Hladno je, razgovaramo na planini, na hladnoći. Kafića nema, a i da rade, ovdje je sve zatvoreno.

U kraju pod Velikom Kapelom već su počele i teorije zavjere, neki mještani čak spominju i gradnju spalionice na mjestu bivšeg skijališta. Ali, za takav strah nema prostora. U strahu su velike oči, a njih je desetljeće neispunjenih obećanja učinilo opreznima. Najvažnije, u ranjenoj perjanici našeg zimskog turizma nešto se napokon događa. Što će biti dalje, vidjet ćemo. Procjenjuju da bi se već i s milijun eura investicije situacija mogla vratiti na staro. Krenulo je, to je važno...

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
  • @rlando:

    Izgorjela Bjelolasica, izgorio restoran na Sabljacima.....sve se zapalilo, baš čudno.

  • Avatar Djangov osvetnik
    Djangov osvetnik:

    Da je to kupio neki Hrvat za 6 Kuna po kvadratu, mogu samo zamisliti kakva bi ovdje se kuka i motika digla.

  • hrxxx111:

    Bilo je i vrijeme. Novom vlasniku zelim svu srecu jer stari nisu bili ni za k...