A kako se zvao za vrijeme Jugoslavije?, pitali bi me svaki put, bez iznimke, kada bismo razgovarali o ovoj temi. Odgovarao bih da ne razumijem, da se zvao kao i sada, samo je onda radio. Ma daj, to nije moguće, smijao bi se sumnjičavo sugovornik i odmahivao rukom jer su priče o crnilu nenarodnog režima stvorile atmosferu da je "za vrijeme Jugoslavije" sve moralo biti potpuno drugačije od onoga kako je danas. Ne, stvarno, daj reci, kako se tada zvao?, inzistirali bi, što bi već postajalo teško za pratiti i ne bi mi ništa drugo preostalo nego ponavljati: Zvao se je baš tako, Hrvatski dom. Nikad nisam bio potpuno uvjeren da su moji dobronamjerni sugovornici prihvatili ovu činjenicu, ali da, u gradu u kojem sam rođen cijelo vrijeme nenarodnog režima postojalo je zdanje koje se zvalo Hrvatski dom. Ono što je uz njega bilo posebno zanimljivo, i što mu je kod generacija i generacija zaslužilo trajno šampionsko mjesto nostalgije i svetosti jest da su u njemu napravili prve plesne korake, išli u prve disco izlaske, na prve koncerte, prvi se put zaljubili. Svi su išli u Hrvatski.
I kako to već biva, preokret se dogodio baš onda kada se mislilo da će stvari konačno doći na svoje i da će u novim, boljim okolnostima, onda kada postajemo svoji na svome, i Hrvatski dom dobiti dodatni sjaj. Nakon promjene nenarodnog režima u narodnu volju, jedna od prvih odluka lokalnih vlasti početkom 90-ih prošlog stoljeća bila je, jasno, da se zatvori Hrvatski dom.
Otvori KEKS Pay
