U vrijeme najveće moći HDZ-a u Hrvatskoj priča o moći hercegovačkog
lobija dostigla je neslućene razmjere. Smatralo se da je dovoljno biti
Hercegovac da su vam sva vrata najmoćnijih ustanova i drugih centara
moći u metropoli otvorena. Zapravo, to nije bila istina, nego samo
privid koji se stvarao pričama o prevelikoj zastupljenosti Hercegovaca
u Hrvatskoj politici i brojnim poduzećima.
Priča o lobiju pothranjivana je i hercegovačkom spremnoćšu na pomoć
zemljacima ma gdje se oni nalazili, u Zagrebu, Frankfurtu, Australiji
ili pak Americi. No, kada neupućenima i uvjerenima u moć nepostojećeg
hercegovačkog lobija postavite pitanje što su ti "moćnici" učinili za
Hercegovinu, onda ostajete bez odgovora. Šutnja i ništa više!
Zapravo, hercegovački lobi nikad i nije postojao, nego je stvoren kao
plod nečije mašte i uvjerenosti da su političari u Zagrebu podrijetlom
s krša kapom i šakom darivali svoj rodni kraj. Priče o pomoći
invalidima i drugim ustanovama Hrvata u Bosni i Hercegovini samo su dio
ustavne obveze Hrvatske, i ništa više. Pomoć bi stizala, što najbolje
dokazuje vrijeme Račanove, a i sada Sanaderove vladavine, da u najvišim
tijelima hrvatske vlasti nema ni jednog jakog igrača poput pokojnog
Gojka Šuška.
Nepobitna je činjenica da su bivše strukture bosanskohercegovačkog
HDZ-a bile previše okrenute Zagrebu i svaki mig odozgo shvaćale kao
naredbu koju treba ispuniti bez pogovora. U tome su često zaboravljale
interes vlastita kraja i naroda kojemu su trebali služiti.
Vremena su se promijenila, Hercegovci nisu samo hadezeovci nego ih ima
i u drugim strankama na vrlo utjecajnim mjestima. Ne treba se niti njih
odreći, kao ni mnogih stručnjaka u Zagrebu i cijelom svijetu koji su
spremni savjetom i drugim konkretnim akcijama pomoći rodnom kraju,
općinici, cijeloj regiji i državi. Kad se to shvati i svi se pozovu na
suradnju, onda možemo govoriti o hercegovačkom, vrlo moćnom lobiju.
Dotle, to su samo isprazne priče.
S POVODOM
Priča o moći hercegovačkog lobija
