Ryan White je od rođenja bolovao od teške hemofilije. Budući da njegovo tijelo nije moglo proizvoditi protein potreban za zgrušavanje krvi, da bi se izbjegla moguća unutarnja krvarenja u zglobovima i mišićima, redovito je putem infuzije primao faktor VIII, tzv. 'clotting factor' dobiven iz krvne plazme tisuća darivatelja.
No, taj medicinski tretman koji mu je godinama spašavao život, postao je i uzrok njegove najveće tragedije, jer je u njegovo tijelo ušao razoran virus. U prosincu 1984. otkriveno je da je tada 13-godišnji Ryan zaražen HIV-om. Samo jedan zaraženi darivatelj bio je dovoljan da kontaminira čitavu seriju lijeka koji je dječak primao. U to vrijeme svijetom je harala panika, dezinformacije su se širile brzinom munje, a AIDS se nazivao "gej kugom", pa se zbog Ryanove dijagnoze život čitave njegove obitelji preko noći pretvorio u pravu noćnu moru.
Liječnici su Ryanu prognozirali još samo šest mjeseci života. Njegova majka Jeanne bila je u potpunoj nevjerici, očajnički se nadajući da će se u konačnici ispostaviti kako je ipak riječ o nečem drugom, a ne o HIV-u. No, bolest je bila stvarna. Baš kao i gotovo 90 posto hemofiličara u Americi tih godina i Ryan se tada zarazio putem kontaminiranog lijeka. Nakon početnog šoka i borbe s teškom upalom pluća, počeo se osjećati bolje. Jedina želja mu je bila da se vrati normalnom životu – da ponovo krene u školu i druži se s prijateljima. No, ta je želja 13-godišnjeg tinejdžera naišla na nepremostiv zid izgrađen od straha i predrasuda. Kada je njegova majka zatražila da se Ryan vrati na nastavu, u Western Middle School, škola koju je Ryan do tada pohađao to je kategorički odbila. Od 360 roditelja i 50 učitelja, njih 117 potpisalo je peticiju da se oboljelom dječaku zabrani dolazak u školu. Ubrzo nakon toga i cijela se lokalna zajednica okrenula protiv obitelji White. Iako su medicinski stručnjaci, uključujući i Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), uvjeravali javnost da Ryan ne predstavlja nikakvu opasnost za druge, jer se AIDS ne prenosi uobičajenim kontaktom, histerija je iz dana u dan postajala sve glasnija i sve jača.
Borba za Ryanov povratak u školske klupe pretvorila se u iscrpljujuću pravnu bitku, koja je trajala devet mjeseci te je privukla pažnju cijele američke javnosti. Za to su vrijeme Ryan i njegova obitelj trpjeli nezamislivo psihičko zlostavljanje – njihovi su im sugrađani na ulici glasno dobacivali uvrede, tvrdeći da je 13-godišnji Ryan "sigurno gej", ili da je "učinio nešto loše" te ga je bolest sustigla kao "Božja kazna". Trgovine su odbijale njihove narudžbe, a obitelji kojima je Ryan raznosio novine masovno su otkazivale pretplate, strahujući da se virus može prenijeti i na njih preko papira. Mržnja i netrpeljivost su kulminirali jedne noći kada je netko, pod okriljem mraka, iz vatrenog oružja ispalio metak kroz prozor dnevne sobe obitelji White. Bila je to kap koja je prelila ionako već punu čašu.
Nakon što je Ryan konačno dobio sudsku bitku te je, usred neprijateljski nastrojene okoline, ipak uspio završiti osmi razred, obitelj je odlučila napustiti gradić Kokomo. Nakon što su se preselili u obližnji Cicero njihov se život iz korijena promijenio. Tamošnja je zajednica Ryana dočekala raširenih ruku - predsjednica učeničkog vijeća, Jill Stuart, organizirala je edukativne seminare na kojima su medicinski stručnjaci učenicima objašnjavali pojedinosti o AIDS-u, a učenici su potom educirali svoje roditelje. Ryanova jedina želja da živi životom normalnog tinejdžera konačno je bila ispunjena. Izlazio je s prijateljima, išao na maturalnu večer, a preko ljeta je našao i sezonski posao u trgovini skejtbordima. "Mama, shvaćaš li da sam dobio posao kao i svi ostali moji vršnjaci", odgovorio je ushićeno svojoj majci nakon što ga je pitala isplati li mu se raditi za minimalac.
Tinejdžersko lice epidemije
Svojom tinejdžerskom hrabrošću, javnim istupima i borbom za svoja prava, Ryan White je postao nacionalni simbol - "dječak s plakata" i prepoznatljivo lice borbe protiv AIDS-a koje Amerika više nije mogla ignorirati. U njegovu obranu stale su i brojne poznate osobe. Pjevač Elton John postao mu je blizak prijatelj te je pomogao njegovoj majci pri kupnji kuće u Ciceru. Michael Jackson mu je darovao crveni Ford Mustang, a glumica Alyssa Milano, u koju je bio dječački zaljubljen, posjetila ga je te mu je poklonila narukvicu prijateljstva. Ryanova priča, koja je bila ispričana u novinama i na nacionalnoj televiziji, rasvijetlila je činjenicu da AIDS ne pogađa samo marginalizirane skupine te je time humanizirala bolest. Unatoč slavi, Ryan je ostao skroman dječak koji je isticao kako bi svu tu slavu istog trenutka mijenjao za zdravlje. Njegova hrabrost i dostojanstvo dirnuli su tada milijune ljudi. Godine 1988. Ryan je pred članovima Predsjedničke komisije o epidemiji HIV-a iznio svoje potresno svjedočanstvo kako bi iz prve ruke ukazao na razmjere problema oboljelih i važnost edukacije.
Ryanova priča pokrenula je pravu lavinu promjena u javnoj percepciji, no iako se borio za sve oboljele, bez obzira na njihov životni stil ili porijeklo, ta je njegova borba nenamjerno stvorila i ono što su analitičari kasnije nazvali "hijerarhijom žrtava". Naime, mediji su Ryana često prikazivali kao "nevinu žrtvu", što je impliciralo da s druge strane postoje i žrtve koje su "krive" za bolest, u prvom redu homoseksualci i ovisnici o drogama. Takvu su podjelu Ryan i njegova majka odlučno odbacivali.
"Ja sam isti kao i svi drugi oboljeli od AIDS-a, bez obzira na to kako sam ga dobio“, poručivao je Ryan, a njegova je majka za The New York Times izjavila da njezin sin nikada ne bi živio toliko dugo bez potpore gej zajednice, dodajući kako su im aktivisti iz New Yorka pomagali da dođu do informacija o najnovijim metodama liječenja.
Smrt uoči mature
Iako je liječničke prognoze da mu je ostalo još samo šest mjeseci života Ryan nadživio za više od pet godina, njegovo se zdravlje početkom 1990. naglo pogoršalo. Mladić koji je postao prepoznatljivo lice borbe protiv AIDS-a preminuo je na današnji dan, 8. travnja 1990., samo mjesec dana prije mature. Njegov ispraćaj bio je nacionalni događaj kojem je nazočilo više od 1500 ljudi, uključujući i tadašnju prvu damu, Barbaru Bush. Među onima koji su nosili Ryanov lijes bili su Elton John, zvijezda američkog nogometa, Howie Long i voditelj Phil Donahue. Elton John je na sprovodu izveo pjesmu "Skyline Pigeon", a Michael Jackson posvetio mu je pjesmu "Gone Too Soon". Bivši američki predsjednik, Ronald Reagan, koji je godinama bio kritiziran zbog ignoriranja epidemije, na dan Ryanova sprovoda objavio je dirljiv oproštajni govor – bila je to potvrda da je Ryan pobijedio predrasude i promijenio stav prema oboljelima od AIDS-a, čak i na najvišim razinama društva.
Samo četiri mjeseca nakon njegove smrti, američki Kongres donio je Zakon o sveobuhvatnoj hitnoj pomoći za oboljele od AIDS-a, poznatiji kao Ryan White CARE Act, koji i danas osigurava milijarde dolara za liječenje i skrb za više od pola milijuna socijalno ugroženih osoba oboljelih od HIV-a, godišnje. Borba protiv stigme i diskriminacije te hrabrost jednog dječaka čija je jedina, skromna želja bila da sa svojim vršnjacima ravnopravno sjedi u školskoj klupi, pokrenula je pravu revoluciju suosjećanja stvorivši klimu u kojoj oboljeli konačno 'lakše dišu'.
*uz korištenje AI-ja
FOTO Prizori za povijest: Iz svemirske letjelice stigle su zapanjujuće fotografije
Otvori KEKS Pay
